Akademija Žana Lelas: Dvije godine postojanja, dva naslova prvaka Hrvatske

Jedna od najuspješnijih hrvatskih košarkašica u povijesti, 47-godišnja Žana Lelas u svom Splitu danas s mužem Vjekoslavom Lokicom, poznatim nogometnim trenerom, vodi uspješno košarkašku akademiju.

Uspjesi Žanine akademije nisu samo zadovoljna i sve brojnija djeca, veseli roditelji i neočekivana dva naslova prvaka Hrvatske (U12 i U14), već i obitelj, sestra, kćer, svi koji su upleti u tu istu priču.

Žana ima iza sebe bogatu igračku karijeru, koju je zaključila u 38. godini. Uključivši i dvije godine pauze, kada se rodila kćer Nika, koja je s 14. godina ponovila nešto slično kao i mama 95′, obje su uzele u sličnim godinama reprezentativnu brončanu medalju. Nika kao i mama bila je uvrštena u najbolju petorku turnira, i to prošlog ljeta na Slovenia Ballu, neslužbenom Europskom prvenstvu do 14. godina.

Ali vrativši se na kraj igračke, odnosno početke trenerske Žanine karijere, recite nam kada i što je prevagnulo da ste nastavili raditi u košarci?

»Dugo se lomilo to u meni, u konačnici i dugo sam igrala košarku, do 38. s pauzom kada sam rodila Niku. Jednostavno ne možeš sve te godine izbrisati, sve te trenere i treninge zaboraviti, ali konačnu odluku je inicirala kćerka Nika Lokica koja je odlučila igrati košarku.«

Dokle sežu prvi počeci akademije, i kada se odlučilo da se postavi vlastita akademija?

»Početak je bio u KK Adriatic, kod gosp. Ive Jurčevića koji je bio i meni trener u mojoj mladosti. Tu sam oformila grupu djevojčica, među njima i Nika, naravno tu su bili i dječaci. Dogovor i moja želja je bila da se guramo s djevojčicama, ali gosp. Jurčević se odlučio za mušku košarku i to je bio znak da se moram odvojiti, što sam uz pomoć supruga i napravila nakon dvije i po godine rada u Adriaticu.«

ŽKK Pomurje / Denis Čeh

Akademija je osnovana 2016. godine, uz supruga Vjekoslava Lokicu, nogometnog i kondicijskog trenera, u skupštini kluba je i sestra Ana Lelas, koji također ima iza sebe bogatu košarkašku karijeru. Tu je i mentor kluba i veliki prijatelj obitelj Lelas, trener Dražen Anzulović.

»Skoro sve djevojčice su ostale sa mnom dok je većina dječaka ostala s gosp. Jurčevićem. Akademija Žana Lelas je osnovana 2016. godine., uz već gore navedene ljude, te dvije trenerice koje sa mnom rade, a one su  Anita Rade bivša košarkašica i magistar kineziologije, te moja bivša suigračica Nikolina Grabovac .«

Kakva je trenutna selekcija u Akademiji?

»Nažalost u startu nismo razmišljali o velikim stvarima, pa selekcija nije baš bila prava, tako sada u klubu imamo samo jednu curu 2001. Ninu Buljžubašić, te dvije-tri cure 2002., na čelu s Nikolinom Pavić. Sve ostale su mlađe, 2003. i mlađe, ali i tu je samo 7-8 cura, a pravi rad počinje s 2005. godištem gdje imamo 15-ak djevojčica.«

A ta koja je prošle godine iznenadila sve u Zagrebu osvojivši naslov prvaka u kategoriji pretkadetkinja?

»2003. godište i mlađe su prošle godine iznenadile svu košarkašku javnost i usred Zagreba osvojile PH, pobijedivši do tada neporaženu Trešnjevku 61:54. Te cure su do tada bile 3-4 godine u trenažnom procesu. U toj ekipi su izašle tri U14 reprezentativke Hrvatske, Lokica Nika  Ljubić Nela i Nejašmić Vivien koje su s tom reprezentacijom osvojile spomenuto 3. mjesto na Slovenia Ballu. Sezonu smo na kraju završili s novim iznenađenjem, osvajanjem otvorenog PH U12 (2005. g. i mlađe ) u Zagrebu gdje smo u finalu uvjerljivo pobijedili Medveščak.«

Jeste li očekivali unutar Akademije da će prvi veliki rezultati doći tako brzo?

»Moram reći da ni mi sami nismo očekivali tako izvrsne rezultate, ali pokazalo se da smo odlično radili, napredovali. Ovu sezonu smo krenuli i s kadetkinjama i evo izborili smo se u izuzetno jakoj konkurenciji za plasman na poluzavršnicu PH koja će biti u Zagrebu od 02.-04. veljače, iako u rosteru imamo samo dvije prave kadetkinje.«

Bez obzira na postignuto, prioriteti Žane nisu samo sportske naravi, već to da djeca steknu dobre životne navike, dok sportske nagrade dođu same po sebi.

»Svi u klubu, cure, treneri, roditelji, prezadovoljni smo svime do sada postignutim.

Moram reći da od prvog dana težimo da cure budu prave u školi, da ih učimo životu, odgovornosti, svemu pozitivnome, a tek onda razmišljamo o rezultatima.

“Teško će biti zadržati ovaj nivo, novi smo klub, mali u odnosu na klubove s tradicijom poput Trešnjevke, Medveščaka, Šibenika, Zadra, Raguse itd, iza kojih stoje gradovi ali nećemo se predati svakome ćemo pružiti iskrenu ljubav i pošten odnos, kvalitetan i ozbiljan rad, nastojimo biti kao jedna velika obitelj i moram reći da su to mnogi prepoznali. Trenutno u klubu imamo stotinjak djece što je velika stvar ali i obaveza.«

Trenutno se radi u tri škole koje su blizu jedna druge, OŠ Ravne njive, OŠ Brda i dvorani Doma za odgoj djece i mladeži Split. Kolektiv iznimno brzo raste, da li se razmišlja već o proširenju na seniorsku ekipu?

»Sigurno je da ima potrebe za širenjem ali trenutno se ne želimo upuštati u nešto što nismo sigurni da ćemo moći pokrivati bilo u sportskom bilo u financijskom segmentu. Vizija i ciljevi postoje , svaki ozbiljan klub to mora imati, do sada smo pokazali da idemo pravim putem, koliko ćemo ići naprijed kao klub ovisit će i o financijama, npr. mi još tri godine trebamo čekati da uđemo u proračun grada Splita i to je jako puno, ali nećemo samo čekati, okrenuti ćemo se i drugim varijantama ali u ovom trenutku ne bih o tome.«

Pročitao sam da ste dosta zahtjevni kao trenerica?

»Ja sam pogotovo u bivšoj državi imala jako stroge trenere ali tada su bila i druga vremena. Danas ja sigurno nisam ni upola kao što je to bilo tada ali zasigurno nastojim da bude red, rad i disciplina naravno postoji vrijeme i za opuštanje. Sve je to lakše kada si od prvog dana s curama, znaš o svakoj sve a i one znaju što trebaju raditi.«

I u školi košarke?

»U školi košarke je ipak malo drugačije, tu je bitno da djeca zavole košarku.«

Koliko u tom ritmu ostane uopće slobodnog odnosno privatnog vremena?

»Ritam je jako naporan, ne možeš birati ako želiš da sve funkcionira kako treba i ne možeš birati dane kad ćeš raditi a kada ne, jednostavno, nema slobodnog dana tijekom sezone. Privatni život ne postoji od 01.09. do 20.06. ali to smo prihvatili.«

Žana je upisala i višu trenersku školu, trenutno je u drugoj godini, nije lako sve uskladiti, no gdje postoji želja nađe se i put. A Žana uz sve obaveze i košarkaška iskustva i dalje radi na vlastitoj edukaciji.

»Što se tiče educiranja naravno da uvijek postoji želja naučiti nešto novo, razni su načini za to, od raznih seminara, knjiga, pa i YouTube. Upisala sam i Višu trenersku školu, nije lako sve uskladiti, trudim se, suprug jako puno pomaže. Ali moram reći da su meni osobno najdraži razgovori o košarci, jako puno smo suprug i ja znali pričati s pokojnim Rankom Žeravicom koji je bio veliki čovjek i trener, satima bi to znalo trajati .«

Koliko je lakše, odnosno teže kada je cilja obitelj u istoj priči?

»Nije jednostavno kada je cijela obitelj u istoj priči, pogotovo nije jednostavno kada u ekipnom sportu treniraš svoje dijete, ni radi sebe ni radi drugih. Ali sigurno je da je Nika uzrok puno toga .«

A sestra, i suprug?

»Suprug kada je u Splitu puno pomaže u svim segmentima, on je predsjednik, organizator, trener, vozač ma puno toga u jednoj osobi. Cure ga obožavaju. Sestra Ana je u Zagrebu, na kraju prošle sezone je prestala s aktivnim igranjem, pri kraju je Više trenerske škole, samo još diplomski, uključena je u FIBA projekt Time Out koji im je omogućio studiranje na Northumbria University. Čujemo se svakodnevno, naravno pričamo o klubu i o drugim košarkaškim temama.«

Od cura do sada su u reprezentaciji nastupale već spomenute Pavić (2002) , Lokica i Ljubić (2003) te Vivien Nejašmić (2004). Za regiju Jug uz njih je u toj generaciji nastupala i Bruna Vranješ (2003).

Iz 2005.godišta za regiju Jug su nastupale Lana Bešlić, Iva Puljak, Laura Jakelić i Tonka Znaor, te djevojčice još ne sudjeluju u reprezentaciji, a one su krajem 2017. godine osvojile međunarodni turnir u Biogradu na Moru WABA BTravel Christmas Cup 2017., na kojem su uz našu ekipu sudjelovale još ekipe Vodica, Šibenika, Trešnjevke, Triglava i Cinkarne Celje.

Ako se osvrnemo na ovu sezonu, kako ste zadovoljni dosadašnjim dijelom ?

»Jako smo zadovoljni dosadašnjim dijelom. Već smo rekli da su kadetkinje izborile plasman na poluzavršnicu PH i tu su uvjerljivo najmlađa ekipa. Tu smo već ostvarili cilj, ali sportski je nadati se da možemo proći i u završnicu. Prošli vikend je krenula liga Jug za pretkadetkinje, startali smo pobjedom u Šibeniku, tu očekujemo prolaz na poluzavršnicu, branimo osvojeno prvo mjesto lani. Djevojčice 2005. i mlađe igraju ligu djevojčica i dječaka, trenutno su bez poraza nakon deset kola, one su fantastične. I one brane u lipnju titulu osvojenu prošle godine.«

Ambicije do kraja sezone, možemo očekivati da bi ekipe ponovile uspjeh od prošle sezone ?

»Teško ćemo ponoviti fantastične rezultate iz prošle sezone , ako ove godine osvojimo medalje bit ćemo jako zadovoljni. Proširili smo se na kadetkinje, u rujnu krećemo seniorsku drugu ligu, polako idemo naprijed.«

Smatrate li da cure imaju dovoljni broj utakmica za razvoj i napredak ?

»Mi smatramo da imamo dovoljan broj utakmica i da nam ne treba više, doduše naše cure su igrale kadetsku a sada i mlađe kadetsku ligu, one koje neće više moći dogodine igrati mlađe kadetsku igrat će seniorsku drugu ligu uz kadetsku. Najvažnije je sve dobro isplanirati.  One koje nisu u reprezentaciji imat će najmanje 30 službenih utakmica, smatramo da je to više nego dovoljno. Ja sam s 13 godina tek počela trenirati  a one već imaju 30 tak utakmica. Bitno je da guraju dobro školu, da ih ne preopteretimo da ne bude ozljeda. Tu je Vjeko pravi majstor, naše ekipe su spremne a do sada smo bili bez ozljeda u klubu. To su cure koje imaju 13,14,15,16 godina imat će vremena raditi na snazi, sada su još u razvoju, neke još rastu i smatramo da nema potrebe u toj dobi raditi s utezima ili na izdržljivosti van košarkaških treninga, uostalom to nam je donijelo i rezultat. Cilj je budućnost tih cura a ne trenutak.

Žana je u svemu tome i oprezna, seniorskom ekipom se ne želi ni ne smije ugroziti sve dobro učinjeno do sada.

»Krenuli smo od temelja, klub zasnivamo na našoj djeci, rado ćemo prihvatiti ako nam netko želi pristupiti ali najosnovnije je ne ugroziti funkcioniranje klub, tj. ne dovesti se u situaciju da nekome nešto dugujemo. Želimo imati čist obraz. Želimo red u košarci i trudit ćemo se u tom smjeru. Bez seniorske ekipe klub nema budućnosti, ali treba biti oprezan i takvi ćemo biti.«

Za kraj dotakli smo se i reprezentacije, koju za dva vikenda čeka drugi mini ciklus za plasman na Europsko prvenstvo.

»Reprezentacija je ogledalo, naravno da svi koji smo u košarci navijamo da reprezentacija prođe, bar se ja iskreno nadam da je tako. Pobjeda u Italiji nas je vratila u život ali daleko je još do uspjeha. Rezultat u konačnici je bitan, hoćemo li se plasirati ili ne, sada ovisimo sami o sebi zahvaljujući pobjedi u Italiji i to je odlično. Izbornici i curama želim dobre igre i plasman na EP.«

Razgovor smo zaključili s vrlo dobrim komentarom, o važnosti i radu reprezentativnih selekcija u mlađim kategorijama.

“Ali nije bitna samo ta reprezentacija, već i sve ostale, od U14 pa do U20, uvjeti trebaju biti bolji, u reprezentacije trebaju dolaziti najkvalitetnije cure, cure koje će moći dati Hrvatskoj nešto u budućnosti, trebamo se svi ostaviti sitnih interesa, klupskih ludosti a i politike ove ili one, reprezentacija bi trebala biti ispred svega. Nisam baš zadovoljna sa svim tim.”

Prošla je Žana cijeli taj put, kao kadetkinja bila je nagrađena za najbolju igračicu i strijelca prvenstva. Tri godine kasnije, s tek napunjenih 18. godina izborila se među dvanaest najboljih u reprezentaciji Jugoslavije. Koja je 1988. godine na Olimpijskim igrama u Seulu osvojila srebrnu medalju.

Nakon Jugoplastike, i Šibenika, slijedio je put u inozemstvo. Prvo u Sarajevo, pa onda dvije sezone na Tenerifima. Slijedio je povratak kući, ovog puta ne u Dalmaciju, već u Zagreb, u Croatiji je igrala 1995. i 1996. godine, gdje su  osvojili dva prvenstva i dva kupa.

Nakon toga provela je dvije sezone u ljubljanskoj Ježici, također osvojivši dva prvenstva i Kupa Slovenije. Karijera ju je kasnije vodila u francuski Strasbourg, gdje je također provela dvije sezone, da bi potom tri godine odigrala u talijanskom klubu Guiseppe Rescifina de Messina.

Prije trudnoće odigrala je polusezonu na Baldekinu, a nakon dvije godine pauze, da bi igračku karijeru nakon godinu dana igranja u Zaragozi okončala u Croatiji.

Iznimna igračka karijera u kojoj su osvojeni i naslov prvaka Jugoslavije, dva puta Kupa bivše države, te po dva prvenstva i Kupa Hrvatske, nastavlja se uspjesima i na trenerskom putu. Žani, vodstvu Akademije i curama želimo sve dobro u nastavku sezone, i veselimo se praćenju njihovog razvoja.