Nostalgija: Theodoros Papaloukas

Dugo je Grčka čekala košarkaški boom u njihovoj zemlji, dugo dok nije došao Nikos Galis. Dugo nakon Galisa Grci su čekali novog istinskog košarkaškog vođu, koji će ih ponovno odvesti do neslućenih visina. I dočekali su ga u Theodorosu Papaloukasu, jednim od posljednjih košarkaških romantičara, čija je košarka plijenila elegancijom i inteligencijom.

Theo Papaloukas – biografija

Popularni Theo rodio se u grčkoj metropoli Ateni 8. svibnja 1977. godine. Deset godina kasnije, reprezentacija Grčke na krilima Galisa i Panagiotisa Giannakisa postaje prvak Europe, što je dalo poticaja malom Theu da krene na trening košarke u malom lokalnom klubu Ethnikos Ellenosoron, čija se dvorana nalazila svega 20-ak metara od kuće gdje je proveo djetinjstvo, a gdje njegovi roditelji i danas žive. Sa 18 godina potpisuje za prvoligašku momčad Abelokipi, s kojom je u prvoj sezoni ispao u drugi razred grčke košarke. Tamo je dobio puno veću minutažu, što mu je sezonu kasnije donijelo ugovor u još jednom prvoligašu Dafniju, s kojim je isto tako prve sezone ispao u drugu ligu, ali se sezonu kasnije i vratio u prvu, predvodivši momčad u asistencijama i osvojenim loptama, statističkim kategorijama kojima će kasnije osvojiti Europu.

Pogledajte ostale teme iz naše rubrike Nostalgija

Pred početak sezone 1999/00. Dafni je Papaloukasa prodao u Panionios, gdje je Theo proveo sljedeće dvije sezone i debitirao u europskim natjecanjima Kupu Radivoja Koraća i Kupu Raymonda Saporte, ali dobio i prvi poziv u seniorsku reprezentaciju Grčke. Prvo veliko natjecanje s reprezentacijom imao je na Eurobasketu 2001. godine u Turskoj, gdje je Grčka stigla do devetog mjesta, a Papaloukas je bilježio 12,3 koševa, tri skoka, pet asistencija i 1,8 ukradenu loptu, čime je bio prvi asistent i kradljivac te treći strijelac i skakač svoje reprezentacije. Dobre igre na europskoj smotri i vodeća pozicija na listi dodavača u prvenstvu Grčke donijele su mu transfer u veliki Olympiacos. S klubom iz Pireja Papaloukas je potpisao četverogodišnji ugovor, ali nakon tek jedne sezone u kojoj je osvojen Kup Grčke, Theo i njegov tadašnji klub odlučili su se na prekid suradnje. Između brojnih ponuda koje su tada pristigle na njegovu adresu, Theo se odlučio za onu ruskog giganta CSKA iz Moskve.

U ruskoj je prijestolnici Papaloukas u prvom navratu proveo šest sezona, a nakon prve tri i osvojena tri naslova prvaka i dva ruska kupa, stigla je i sezona trostruke krune 2005/06. Te je sezone pored već standardnih naslova prvaka i kupa Rusije momčad CSKA nakon punih 35 godina suše osvojila i naslov prvaka Europe, pobijedivši u finalu dotadašnjeg dvostrukog uzastopnog prvaka Maccabi iz Tel Aviva. Papaloukas je odigrao sjajni završni turnir zabivši 19 poena Barceloni u polufinalu i 18 Maccabiju u finalu, što mu je donijelo naslov najboljeg igrača Final Foura, a dobre igre kroz cijelu sezonu i izbor u najbolju petorku Eurolige.

MVP

Sezonu kasnije Papaloukas je izabran za MVP-a euroligaške sezone, ali vjerojatno bi to mijenjao za naslov prvaka Europe, koji je uzeo Panathinaikos pobijedivši u finalu  CSKA. Novi europski naslov ponovno je došao u ruske ruke već sljedeće sezone, a Theo se s još jednom dobrom individualnom sezonom prvi put oprostio s Moskvom i drugi put otišao u Olympiacos.

U međuvremenu su stigli i uspjesi s reprezentacijom. Nakon petog mjesta u Švedskoj 2003. godine, stigla je i europska smotra u Srbiji i Crnoj Gori dvije godine kasnije na kojoj je poslije 18 godina suše Grčka stigla do drugog europskog zlata. Papaloukas je odigrao odličan turnir te je bio drugi strijelac, asistent i kradljivac svoje momčadi, a zajedno sa suigračem Dimitrisom Diamantidisom uvršten je u najbolju petorku turnira. Godinu kasnije igralo se prvenstvo svijeta u Japanu, a na njemu su Grci došli do prve i jedine medalje na svjetskim smotrama – srebra. Nakon stopostotnog učinka u skupini, reprezentativci Grčke su u knock-out fazi redom izbacivali Kinu, Francusku i Sjedinjene Američke Države, a jedini poraz, težak poraz, doživjeli su u finalu od ipak prejake Španjolske. I na ovome je turniru Papaloukas uvršten u najbolju petorku turnira, a kruna sjajne godine bilo je proglašenje za europskog košarkaša 2006. godine u izboru FIBA-e. Uslijedilo je četvrto mjesto na Eurobasketu u Španjolskoj, a nastupio je i na Olimpijskim igrama 2004. i 2008. uz osvojena dva peta mjesta. Upravo je Olimpijada u Pekingu bila posljednji Theov nastup za reprezentaciju.

Nova era u Olympiacosu bila je puno ljepša kako za Papaloukasa, tako i za klub. Na domaćim parketima opet je osvojen jedan kup, dok je u Euroligi klub stigao do dva Final Foura, osvojivši jedno četvrto i jedno drugo mjesto, kada su 2010. u finalu poraženi od Barcelone. Upravo su ti rezultati iznjedrili gro ekipe koja će dvije godine kasnije osvojiti prvu, a potom i drugu krunu prvaka Europe. Papaloukas to nije dočekao, već se nakon isteka trogodišnjeg ugovora, a nakon uvrštenja u najbolju euroligašku ekipu prošlog desetljeća, uputio u izraelskog diva Maccabi iz Tel Aviva. U Izraelu je osvojena domaća dvostruka kruna, a Ponos Izraela podigao je i pehar pobjednika regionalne ABA lige, uz još jedan poraz u finalu Eurolige. Unatoč trofejima, Theo je bio nezadovoljan minutažom i ulogom u momčadi te se odlučio za još jedan odlazak u Moskvu.

Pročitajte naše slične teme – košarkaške ikone

Iako je nekoliko mjeseci bio bez kluba i mnogi su očekivali njegovo umirovljenje, Theo se odlučio da još nije gotovo i krajem prosinca 2012. u utakmici protiv Anadolu Efesa ponovno debitirao za CSKA. Do kraja sezone s ruskim je gigantom stigao do naslova u Rusiji i VTB ligi, a na euroligaškom završnom turniru do trećeg mjesta, nakon čega se odlučio i za konačno umirovljenje.

Papaloukas nema tako bogatu riznicu osvojenih trofeja i individualnih nagrada kao neki drugi europski košarkaši, ali ono u čemu je uspio vjerojatno mu znači više od toga. Na krilima Papaloukasom, Diamantidisa, Lazarosa Papadopoulosa i Nikosa Zisisa vratio je grčku košarku u europski vrh, a upravo je s Diamantidisom činio reprezentativni tandem o kojem su mnogi pričali kao o novima Galisu i Giannakisu. Većinu utakmica u karijeri ulazio je s klupe i po mnogima je zbog toga najbolji šesti igrač u povijesti Eurolige.

Ono što je Thea krasilo bila je izrazita sportska inteligencija, sjajan pregled igre i osjećaj za krađu, a upravo ga je njegova elegancija kojom je koračao terenom odvajala od modernih robusnih košarkaša, koji sve više izgledaju poput robota. I Papaloukas je bio robot, ali tamo gdje je to potrebnije – u glavi.

Related Articles