U ovotjednom Fanatiku donosimo vam priču o najboljem bosansko-hercegovačkom košarkašu svih vremena. Čovjeku koji je prvo trenirao balet, zatim tenis, a na kraju se odlučio za košarku. Čovjeku o kojem niti na jednom portalu, niti u jednim novinama nećete naći niti jednu lošu rečenicu, čovjeku koji je patentirao rolling u Europi, čovjeku koji je rat proživio u svom gradu iako je mogao birati bilo koju europsku destinaciju. Priča koja slijedi, priča je o Mirzi Delibašiću, popularnom Kinđetu.
Rođen je 1954. godine u Tuzli, a sam početak karijere ovog košarkaša veoma je specifičan. Mirza je kao mlad trenirao balet, a potom i tenis, sport u kojem je bio i više nego uspješan. Postao je prvak u mlađim kategorijama, ali igrom slučaja na jedno međunarodno natjecanje poslan je drugi dječak. Preko te nepravde Delibašić nije mogao prijeći te se ostavio bijelog sporta. Nedugo poslije uhvatio se narančaste lopte, onoga što mu je namijenila sudbina.
Trenirati je započeo u tuzlanskoj Slobodi gdje je napravio prve košarkaške korake. Trenirao je toliko naporno da je mijenjao i do nekoliko majica dnevno. Izuzetan talent prepoznat je u Partizanu koji je htio da dođe u Beograd i zaigra za njihovu momčad. Ipak, Kinđe je odlučio da neće put Beograda nego put Sarajeva. Pokazalo se kako je napravio pravi potez.
S Bosnom je osvojio sve: kup i ligu Jugoslavije te prvi naslov prvaka Europe za jednu momčad s Balkana. Trener mu je bio Bogdan Boša Tanjević, a jednom je prilikom izjavio da nikad nitko nije trenirao više od te momčadi. U finalu je Bosna svladala talijanski Emerson predvođen Dinom Meneghinom. Žarko Varajić je postigao četrdeset i pet koševa u toj utakmici, ali najbolji igrač na terenu bio je Mirza Delibašić. Za sarajevski sastav odigrao je sedamsto utakmica i postigao oko četrnaest tisuća koševa.
Iste te sezone tuzlanski košarkaš ubacio je nevjerojatnih devedeset i devet (99!) koševa sveučilišnoj reprezentaciji SAD-a. Netko bi rekao: dobro to je ekipa sveučilištaraca, i bio bi upravu, ali za tu ekipu su igrali Magic Johnson i Larry Bird.
Patentirao je rolling okret u Europi, potez koji su mnogi igrači kasnije kopirali. Neki manje, neki više uspješno, ali nitko kao Mirza. Čovjek je klizio po terenu što je bilo nemoguće kopirati, možda upravo zbog svoje baletanske prošlosti. Lakoća postizanja koševa do tada je bila neviđena, a mirnoća i uloga lidera krasile su ga na parketu.
Nakon osam godina provedenih u dresu Studenata, Delibašić se odlučio za odlazak. Sljedeća postaja bio je kraljevski klub – Real Madrid. Danas bi to bio izvanredan transfer, ali za ono vrijeme to je bio transfer epskih razmjera. Mirza je postao prvi stranac, a da nije Amerikanac, koji je zaigrao za taj klub.
Kada je došao u Madrid susreo se s Luisom de Carlosom, koji je bio predsjednik Reala u to vrijeme. Predstavnik madridskog kluba predložio je Mirzi uvijete ugovora, na što je ovaj odgovorio da nije potrebno da bilo što potpisuju već da je dovoljna dana riječ – tako je i bilo. Real je ugovor ispoštovao do kraja. Carlos tada nije mogao vjerovati što se dogodilo s obzirom na uobičajene zahtjeve, klauzule i odštete koje su zahtijevali ostali igrači.
Središte Španjolske osvojio je odmah, a nadimak koji je dobio – El Monstruo – govori kakvu je košarku tamo igrao. Rekao je kako je to bila njegova najbolja sezona, a lopta nije htjela nigdje drugdje osim kroz obruč.
Dok je na košarkaškom planu sve teklo savršeno, život je imao neke druge planove i ideje. Žena ga je napustila i, iako se u njemu tada vodila velika bitka, ostao je gospodin do kraja. Otišao je u Beograd gdje mu je živjela supruga da joj ostavi poruku. I ostavio ju je, i to ispred vratiju na praznoj kutiji Marlbora, a pisalo je sljedeće: “Sporazumno se razvodimo i uzdržavat ću tebe i Darija.”
Nedugo poslije raskinuo je ugovor s Realom na isti onaj kavalirski način na koji je i “potpisan”. Nikada ga nisu prestali voljeti, a nekoliko godina kasnije upravo mu je taj klub organizirao oproštajnu utakmicu iako to nitko od njih nije tražio. Kako nesreća nikada ne dolazi sama, nije niti ovaj put. Mirza je završio u bolnici zbog moždanog udara. Govorio je kako su mu to bili najteži trenutci u životu.
Igračku karijeru završio je 18. rujna 1984. u utakmici između Bosne i Reala iz Madrida.
Nasreću, oporavio se i s Varajićem radio u upravi KK Bosna. Prijateljstvo je brzo ugašeno, Varajićev ego je bio prevelik, ali zbog funkcije na kojoj je bio postao je neophodan za sarajevski klub. Ipak, Mirza je otišao te je kasnije izjavio kako mu ni ležanje u krevetu nije palo teško kao ovo. Počeo je puno piti. Gotovo da je doručkovao, ručao i večerao alkohol, a cigarete su bile neizostavni dodatak svakodnevici. Kako je i sam kasnije rekao, u tom periodu je postao alkoholičar. Nastala situacija dovela je i do kliničke smrti jednog od najvećih sportaša Balkana, ali nije se predao. Oporavio se i prestao s porocima.
Rat je dočekao u Sarajevu. Vojničku uniformu obukao jedanput, ali to je bilo dovoljno za novu anegdotu. S prijateljem pod punom ratnom opremom zakucao je na vrata Fisa, iznutra se čulo pitanje: “Tko je?”, “Policija, otvaraj!” Kad je ušao unutra, na sol je stavio flašu viskija, flašu vina, raspakirao šteku i cigarete razbacao prijateljima te rekao: “Ja sam Djed Mraz.”
U košarkaškom smislu rat je dočekao kao izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine. Pod njegovim vodstvom osvojili su osmo mjesto što je najbolji rezultat na jednom velikom natjecanju. Četvrtfinalni poraz su doživjeli od Hrvatske koja je na tom prvenstvu osvojila brončanu medalju nastupivši bez tragično preminulog Dražena Petrovića.
Bio je omiljen gdje je god igrao i živio, umjetnik na parketu i izvan njega, gospodin u svakom smislu te riječi. Danas dvorana u Sarajevu nosi njegovo ime. Najbolje ga opisuje izjava o stanju i budućnosti Bosne, kada je rekao: “Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno”. Nažalost, kao i u Hrvatskoj koju su prerano napustili neki veliki igrači i Bosna od 2001. godine ima jednog manje u stvarnosti i jednog više u srcu.