2001. je bila godina kada su se predstavnici KK Bosna, KK Cibona, KK Budućnost i KK Olimpija sastali i osnovali regionalnu ligu. Prema nekim navodima prvo ime, Jadranska liga, odabrano je kako ne bi bilo asocijacija na Balkan već na nešto svjetsko i napredno. Sama ideja lige je bila zamišljena dobro. Veći broj kvalitetnih protivnika jamči veći broj jačih utakmica. Sama provedba ipak se nije pokazala idealnom kako se to na početku očekivalo.
Tko, kako, s kim i zašto?
Cilj ove lige bio je podići kvalitetu klubova u regiji, ali samo malo dubljim promišljanjem lako je doći do zaključka kako je vodstvu lige boljitak klubova vrlo nisko na skali prioriteta. Hrvatska i Srbija bore se za prevlast u ligi po broju klubova. Onaj tko ostvari bolji ukupni koeficijent (uspješnost svih klubova jedne države u tekućoj sezoni) sljedeće godine će imati jednog predstavnika više. Ovim načinom navedene dvije države imaju već na startu povoljniju poziciju od slovenskih, bosanskih i crnogorskih klubova, točnije jednog kluba, pošto iz Crne Gore u ligu ulazi samo Budućnost.
Pitanje koje se nameće je sljedeće: kako će se jedan klub koji trenutno nije u odabranom društvu istaknuti iz mase? Nakon završene sezone u ABA ligi klubovi nastavljaju s natjecanjem u svojim matičnim ligama gdje se priključuju u završnim fazama prvenstva. Logično je da će njihovi timovi biti puno skuplji. Logično je da će biti primamljiviji sponzorima, da će u njihovim dvoranama biti više ljudi, da će biti privlačniji strancima.
Jedan klub iz Banje Luke, Rijeke, Šibenika, Splita pa i Sarajeva danas gotovo da nema nikakve šanse probiti se na veći nivo. Oni koji kontroliraju košarku oprali su ruke od svega. Šansu imate, a na vama je da ju probate iskoristiti. Nešto kao da organiziraju plivačku utrku i stave rame uz rame invalidnu osobu i profesionalnog plivača te mu nakon završetka kažu kako je propustio svoju šansu.
Klubovi širom regije se gase i propadaju, i to ne bilo kakvi klubovi, nego bivši europski prvaci. Naravno da tu ne možemo okriviti samo jednu stranu, ali čemu onda parole da je nekome stalo do košarke kada to očito nije slučaj. Dobar dio klubova i u ABA ligi funkcionira pod blokadama, ne isplaćuju plaće, a vizija ne postoji niti za sutra, a kamoli za neki duži period.
O tome svemu sve više progovaraju igrači, treneri i ljudi koji su unutar “sistema” jer više nemaju što izgubiti kada je ionako većina onoga što vrijedi potraćena. Gubljenje mjesta u Euroligi samo je još jedan od udaraca cjelokupnoj regionalnoj košarci. Na pitanje tko točno i s kim ne mogu odgovoriti, ali na pitanje zašto mogu ponuditi svoje obrazloženje.
Marginalizacija i udaljavanje košarke od očiju javnosti ide u prilog onima koji ju vode u ovome smjeru. Što se manje piše i govori o njihovim pogreškama to bolje. Stječe se dojam da su nedodirljivi i da im se ništa ne može. S druge strane, ostaje nada kako niti jedan vid tiranije ne može potrajati vječno.
Čemu računati na prste kad postoji kalkulator?
Maknimo se malo od problema oko lige i usmjerimo fokus na manjkavost unutar iste. Od prošle sezone kroz regionalnu ligu klubovi se bore za nastupe u europskim natjecanjima. Neću se puno doticati prošle sezone i fijaska s Igokeom koji je svima dobro poznat nego ću staviti naglasak na samu formu natjecanja.
Dakle glavni problem je završni turnir, odnosno final four. U ABA ligi konkurira četrnaest momčadi, igra se tradicionalni dvokružni sistem nakon kojeg dolazi gore spomenuto natjecanje. Da li je pošteno da, doslovno, dvije utakmice odlučuju o sudbini cijele sezone? Naravno da nije.
U svakoj normalnoj ligi se ili gleda tko je bio najbolji nakon regularnog dijela ili se igra doigravanje gdje opet kvaliteta dolazi do izražaja. Prvi način je sigurno dobar jer bi dao najrealniju sliku o kvaliteti ekipe tokom cijele sezone i s koliko se ozbiljnosti pristupalo svakoj utakmici. Naravno dobio bi se uvid i o kontinuitetu momčad. Drugi model, doigravanje, također je dobar. Najbolji idu na najbolje, dobiva se više kvalitetnih utakmica, timovi koji su bili bolji tijekom godine imaju prednost domaćeg terena, kroz „krugove doigravanja“ idu na lakše protivnike.
Zašto se ne primjeni jedan od ova dva, bez ikakve dileme, poštenija načina vrednovanja rezultata?
Dok se o poretku nakon dvadeset i šest kola nikada nije niti raspravljalo, doigravanje je bilo par puta na dnevnom redu. Argument zašto to nije moguće je taj da je sezona i ovako preduga, što je naravno samo izgovor kada se ne želi učiniti ništa u svrhu napretka.
Mrak na kraju tunela
Prvo rješenje se ne nazire, nema ga na vidiku. Klubovi slabe što se najbolje očituje po rezultatima koji isti ostvaruju u Europi. Iako u trenutku pisanja ovog članka još ništa nije gotovo, za očekivati je kako Crvena Zvezda i Partizan neće proći u drugi krug natjecanja Eurolige dok su iz drugog europskog (EuroCupa) natjecanja već ispali: Cibona, Igokea, Budućnost i MZT. Cedevita i Radnički još uvijek imaju realne izglede za prolaz dalje, ali je taj plasman pod velikim znakom upitnika.
Jedina momčad koja je osigurala drugi krug je ljubljanska Olimpija.
Kako bi se ove stvari ispravile prvenstveno se mora krenuti od problema izvan terena: vođenje klubova. Čiste i transparentne financije prvi su preduvjet za to, a financiranje klubova od strane lige je smjer u kojem se mora ići. Ne obratno. Apsurd je da jedan Široki mora ligi platiti ogromne novce kako bi igrao u istoj.
Umjesto da liga živi od sponzora, prijenosa i marketinga ona svoje temelje, po ovom pitanju, zasniva na drugim stvarima. Također lutanja sa stranim klubovima poput Maccabija, Nymburka i Szolnokija ne idu u korist nego na štetu.
Jasna vizija koja vodi prema naprijed, jasni ciljevi koji su ostvarivi, podizanje svijesti o ligi… Sve su to stvari koje vodstvu moraju biti primarne. Dok se to ne dogodi jedino svijetlo prema kojem će regionalna košarka ići biti će svijetlo od vlaka, a kada se dogodi taj sudar bit će prekasno za spašavanje.