Dino Rađa: “Muka mi je od ovakve košarke”

Jedan od najboljih košarkaša koje je Hrvatska ikad imala, Dino Rađa iza sebe ima bogatu karijeru praktički nezamislivu i nedostižnu za današnje generacije. Osvajač dva olimpijska srebra, ima svjetsku broncu, dva europska zlata i tri treća mjesta s kontinentalnih natjecanja. S Jugoplastikom stigao u dva navrata do samog vrha Europe, nastupao i za Boston Celticse, ostavio trag, ali se vratio bez prstena.

Kako danas provodite dane?

“Troje djece, puno obaveza, škola, vrtić, engleski, trening… Odvezi, dovezi, razvezi, tu i tamo malo radim s visokim centrima u klubu. I tako, zauzet sam,” ističe za crnogorski list Pobjeda.

Dosta vremena za neostvarene želje, što ispunjava dane košarkaške legende?

Dosta sam na motoru, pogotovo posljednjih godina. Dok sam igrao košarku nisam smio, a sada sam kompletnu Europu prešao. Po zimi sam dosta na skijama, s krajem karijere pojavile su se prilike za stvari, koje kao sportaš nisam stigao raditi i u kojima sada uživam.

Jeste li ikada razmišljali o život van Hrvatske, poput prijatelja i bivšeg suigrača Tonija Kukoča?

Razmišljao sam i dosta razmišljam o tome u zadnje vrijeme. Kada vidim kakva je situacija kod nas, pomislim o odlasku, ali ipak je to dom. Sve je domaće, prijatelji, organiziran život, sve te to nekako vuče da ostaneš.

Kada ste shvatili da je košarka vaša budućnost?

Kada sam počeo trenirati našao sam odlično društvo radi kojega sam i trenirao, nisam mislio da ću od košarke napraviti sebi ime. Imao sam sreće jer sam radio s dobrim trenerima, poslije se to prirodno razvijalo.

Osvrnuo se Dino i na današnje generacije i pritom pokazao svoje nezadovoljstvo.

Radilo se prije drugačije, više, bolje, ozbiljnije. Danas su klinci više vezani za glupi internet, televizije, filmove, još gluplje serije. A kad treba doći na trening, onda ih nije previše briga. Mnogi imaju i menadžere, što u naše vrijeme nije bila praksa, nije se znalo što to znači menadžer, a kamoli da se ima. Danas svako dijete od 15 godina ima menadžera.

Savjet onima koji se odluče baviti košarkom?

“Nema tu neke velike nauke. Rad, rad i samo rad. Uvijek bi odabrao netalentiranog igrača koji je spreman raditi, nego nekoga s talentom ali i lošim radnim navikama i od koga ne znaš što možeš očekivati.

Dotakao se Dino i zlatne Splitske generacije.

Ostao sam sa svima prijatelj do kraja života. Nema veze odakle je, tko i što je. Toliko smo proveli tih trenutaka zajedno, da tu nema nikakve priče.

U ekipi s Petrovićem, Kukočem, Divcem, Paspaljem, Savićem osvojio je dva Europska prvenstva i jednu broncu i olimpijsko srebro.

“Možda sam malo subjektivan, ali mislim da je to najbolja ekipa svih vremena koja se pojavila u Europi i malo šire. Možda je jedino onaj originalni američki dream-tim objektivno bio bolji od nas. Ali, bili smo ekipa koja bi sve druge dobila.

Košarka danas u odnosu na vaše dane?

Nitko ne zna igrati leđima ka košu. Talenata je jako malo, prije je svaka ekipa imala tri-četiri vrhunska igrača. Danas ekipa koja ima dva vrhunska osvaja titule.

Prisjetio se i igranja u NBA ligi.

To je cirkus koji jednostavno ne odgovara mom mentalitetu. Igraju za velike novce i njih ne interesira puno jesi li ti dobio ili izgubio utakmicu. Sve im je isto, izgube utakmicu 30 razlike, uđu u autobus, kockaju i ništa ih ne zanima. Ja sam naučio svaku pobjedu ili poraz proživljavati, tako da apsolutno mi to nije odgovaralo i jedva sam čekao pobjeći od tamo.

Nakon NBA lige uslijedio je povratak u Europu, točnije u Panathinaikos, u kojem je proveo dvije godine da bi kasnije nastupao i za Olympiacos.

Uživao sam u sve tri godine u Grčkoj, mentalitet i navijačka ludost su mi savršeno odgovarali. Uklopio sam se kao da sam kod kuće.

Kako izgleda njihov derbi?

Non-stop se gađa, svašta tu ima, ali nisam obraćao pažnju dok se igra utakmica.Uživao sam u tome, ta ludost mi je odgovarala.

Kraj magične karijere nije mogao biti ljepši, sezona u Splitu, 36. godina na leđima i titula hrvatskog prvaka donesena je na Gripe.

Vratio sam se kući na kraju karijere, odigrao još dva, tri mjeseca i osvajanjem prvenstva završio karijeru. Došlo je vrijeme za taku odluku, umorio sam se od treninga i konstantnih obaveza.

Boža Maljković Vas je zvao da dođete u Real i ponudio dosta novaca?

Dobio sam poziv nakon jednogodišnje pauze, međutim nisam se uspio dogovoriti s klubom.

Poslije košarkaške karijere zasjeo je u predsjedničku stolicu svoje prve i najveće ljubavi. Nakon sedam godina izašao je iz kluba i distancirao od košarke.

Jednostavno nije to košarka koju sam ja igrao, nema kvaliteta, a zvijezde se prave od igrača koji u moje vrijeme ne bi imali mjesto u prvoj ligi. Muka mi je kada vidim tko nam vodi košarku i na koji način, jednostavno se udaljiš od svega kada se dogode takve stvari.

Igrate li košarku?

Igrao sam redovito do prošle godine, međutim, počela su me zezati koljena i slati mi upozorenje da je dosta.

Koje su utakmice na vas ostavile najveći utisak?

Najemotivnije je bilo protiv Partizana kada smo osvojili prvu titulu, u Munchenu kada sam s Hrvatskom reprezentacijom osvojio titulu prvaka Europe i na Olimpijskim igrama 1992. utakmica protiv Rusije, gdje smo okrenuli minus 6 i dobili.

Najbolji igrač s kojim i protiv kojeg ste igrali?

Najveći užitak bio je igrati s Tonijem Kukočem, mogli smo zatvorenih očiju igrati, a mogli bi i danas. Dobro sam se slagao s Divcem, Draženom i Zdovcom. To je ekipa koju bih izabrao da igram s njom. A što se rivala tiče igrao sam protiv Jordana i Pippena.

Izjavili ste kako je Dražen najbolji europski igrač svih vremena?

Apsolutno, izjava iza koje stojim.

Osvrnuo se Dino i na odnos Dražena i Divca.

Mislim da je kompletna priča prenapumpana od strane medija. Razgovarati sad o tome, kad Dražena nema, je totalno nebitno.

Prošli ste cijeli svijet, jesu li Amerikanci narod koji Vas je najviše negativno iznenadio?

Može se reći, totalno su asocijalni i nisam se previše s njima družio.

Dino Rađa, živa legenda.