Razgovarali smo sa Australcem hrvatskih korijena, 23-godišnjim Dominicom Gilbertom. U prethodnoj sezoni Dominic je nosio dres Cibone, a u povijesti će ostati zapisan kao strijelac poena kojima su Vukovi osvojili svoj 19. naslov prvaka.
Bok Dominic, iza tebe je sezona u koju si odlično ušao, a nakon toga tvoja minutaža je pala, koji je razlog tome?
-“Niste jedini koji ste me to pitali. Puno ljudi, uključujući suigrače, mi je postavilo to pitanje tijekom sezone i ja iskreno ne znam odgovor. Kada sam dobio pravu priliku na početku sezone nekoliko utakmica sam bio najbolji strijelac i imao sam double-double učinak protiv Cedevite kada su oni bili favoriti. Smatram da sam svaku priliku koju sam dobio maksimalno iskoristio. Na kraju krajeva, minutaža je odluka trenera.”
Ušao si u povijesne knjige košem koji je Ciboni donio naslov. Kakav je bio osjećaj?
–“To je bio neopisiv osjećaj – vratiti se u igru nakon što smo gubili 17 razlike, a samo 7 minuta igre nam je preostalo. Igrači s klupe su nas vratili u igru nakon što je trener praktički vratio početnu petorku na klupu kako bi ih sačuvao za petu utakmicu. Zbog mojih osobnih okolnosti taj ulazak u igru i te minute su bili neki od najboljih trenutaka u mom životu. Najbolje od svega je bilo to što se moja upornost i naporan rad napokon ostvario i to na najbolji mogući način.”
Mnogi suigrači napominju da treniraš kao nitko. Dolaziš prije svih, a odlaziš zadnji iz dvorane. Koliko dnevno vremena odvajaš za trening?
-“Prije večernjeg treninga obično dođem sat vremena ranije kako bih radio na različitim aspektima igre. Nakon treninga ostanem i šutiram dok me netko ne izbaci iz dvorane ili dok ne ugase svjetla. Ti dodatni sati bili su efektni zbog ljudi koji su mi pomogli. Primjerice, trener Damir Meštrović bi ostao i do 4 ujutro da sam ga zamolio. Uz njega, nekoliko puta tijekom sezone sam trenirao i igrao jedan na jedan s prijateljima koji se također bave košarkom. Osim toga, puno slobodnih dana sam trenirao sam ili s Meštrovićem po nekoliko sati. Dakle, osim treninga sa ekipom, neke bi dane dodatno trenirao i do 3 sata individualno.
S kojim segmentom svoje igre nisi zadovoljan, a što smatraš svojom najvećom vrlinom?
-“Smatram da se mogu poboljšati u svakom aspektu igre, a posebno svoje vještine u igri jedan na jedan. Mislim da su moje “prednosti” raznolikost u obrani i u napadu, energija s kojom igram i radna etika.”
Malo je poznato da si rođen u Hong Kongu. U Kanadi si napustio iznimno cijenjen fakultet kako bi postao profesionalni košarkaš. Jesi li ikad požalio zbog takve odluke?
-“To je bila jedna od najvažnijih odluka u mom životu i puno toga sam žrtvovao te uložio jako puno truda da upadnem na taj fakultet. Dobio sam punu stipendiju i uživao sam učeći o ekonomiji i igranju košarke na British Columbiji. Ali kada sam dobio priliku igrati košarku profesionalno – imao sam vrlo jasno viđenje toga da košarku mogu igrati određen broj godina, a na fakultet se uvijek mogu vratiti. Najviše me bilo strah da ću razmišljati o svojim odlukama i propuštenim prilikama i misliti “što bi bilo kad bi bilo” i mislim da to isto nešto govori o tome koliko sam zapravo htio igrati košarku na visokom nivou.”
U Cibonu si došao preko Šanca i Kvarnera, kako je tamo bilo?
-“Nažalost, nisam imao dobro iskustvo u Kvarneru i kada sam došao u Karlovac igrati kvalifikacijsku ligu (za HT Premijer Ligu) pojavile su mi se male sumnje o tome jesam li donio ispravnu odluku ili ne. Ekipa za koju sam igrao je trenirala 5 na 5 samo 2 puta tjedno i imali su treninge samo jednom dnevno pa sam izvan toga radio s kondicijskim trenerom i Markom Samardžijom koji mi je uvelike pomogao u razvijanju određenih košarkaških vještina.
I u konačnosti, ne žalim za svojom odlukom već mi je drago da sam iskoristio priliku koju sam dobio.”
Navijači Cibone zazivaju tvoj ostanak. Prošlo ljeto si odbio i Cedevitu, ostaješ li u dresu Vukova?
-“Iskreno, ne znam. Nadam se da ću uskoro znati, ali bez obzira na to ostajem li ili ne uvijek ću biti zahvalan na tome što sam imao priliku igrati za klub tako bogate povijesti i na navijačima i njihovoj podršci.”
Veliko hvala Dominicu koji nam se javio iz Sydneya i odvojio vrijeme za ovaj ugodan razgovor.