Dževad Alihodžić je Bosanac kojeg su Zagrepčani obožavali 90-ih godina prošloga stoljeća, košarkaš koji je s Cibonom osvojio šest naslova prvaka Hrvatske, dvaput osvajao i nacionalni Kup. Košarkašku karijeru započeo je u Čeliku, pa preko Bosne stigao u Cibonu. Igrao je još za turski Ülkespor, ruske St. Petersburg Lionse, francuski Strasbourg i talijanski Scafati Basket.
– Već četiri godine živim i radim u Dubaiju. Riječ je o projektu bivšeg košarkaša Zorana Savića koji je ovdje otvorio akademiju (Basicball Academy), pa me zvao da dođem raditi s njim. Nas dvojica dolazimo iz Zenice, zajedno smo kao djeca igrali u Čeliku, a mene je privukao taj njegov poziv. Stigao sam na tržište koje nije uobičajeno za košarkaše, a ovdje radim kao generalni menadžer te košarkaške akademije, sada sam se već sasvim uhodao u tu priču.
Kako gledate na košarku nekada i košarku danas? – Velika je razlika. Prije je bilo više emocija, više entuzijazma, ma i ljudi su bili puno više zainteresirani za cjelokupni sport. Kako u Sarajevu, tako i u Zagrebu. Znam kako je to nekada bilo, kako su dvorane bile krcate prije utakmica, kako se tada navijalo na košarci. Tko zna, možda sam subjektivan, ali danas sam sretan što sam živio u doba kada je na utakmicama Cibone vladala takva atmosfera. Svi su bili napaljeni, nabrijani, puni motiva i energije. Na sve je utjecala ekonomska kriza, a čini mi se kao da postoji sve više igrača koji košarku igraju bez emocija, samo odrađuju utakmice.
Pratite li i danas, s drugog kontinenta, “vašu” Cibonu? – Ma naravno. Nekada je bila privilegija biti igrač Cibone, teško je to ljudima danas objasniti. Tu nije mogao igrati svatko, Cibona je bila europski i svjetski brend. Vi ste itekako morali zaslužiti poziv u Cibonu, klub je imao strašan rejting. A kao igrač Cibone ste u Zagrebu imali određen status, morali ste paziti na svoje ponašanje, predstavljali ste – Cibonu! Često se prisjetim naših vremena, utakmica, atmosfera koje su vladale u dvoranama. Nedostaje mi to sve skupa, ali sam jako sretan što sam igrao košarku u ono doba. Možda su današnji košarkaši zbog toga i malo zakinuti u tom pogledu.
Kako je bilo igrati ili trenirati uz Dražena? – Dražen je Dražen, puno toga sam prošao u košarci, ali nikada se neće ponovo roditi netko poput Dražena. Takav pristup, kvalitetu i posvećenost košarci nikada nisam vidio. Gledajte, svi smo mi bili profesionalci, ali svatko je od nas nekada imao i loše dane, trenutke kada mu se nije dalo ujutro probudili ili pak trenirati. Svi osim Dražena. Košarka je bila njegov život, s pravom nosi epitet najboljeg europskog košarkaša svih vremena. Bili smo zajedno na tim reprezentativnim akcijama, imao sam priliku što sam igrao i trenirao s njim.
Pročitajte više na: https://m.24sata.hr/sport/igrao-sam-uz-drazena-kukoca-pa-nisam-znao-kuda-sa-sobom-627343 – 24sata.hr