Mario Hezonja je od prije par dana punoljetan, nije imao ni šest mjeseci kada je Hrvatska košarkaška reprezentacija u Ateni osvojila treće mjesto. Od tada se naša reprezentacija nije ni približila medalji, bili smo dva puta šesti, dva puta sedmi, tri puta jedanaesti, a na prošlom Eurobasketu trinaesti.
Da, dobro ste čuli! Osamnaest dugih godina je prošlo od posljednje hrvatske medalje. Početkom srpnja te slavne 1995. godine, vođeni izbornikom Acom Petrovićem, a predvođeni Kukočem, Rađom i Komazecom, u srcu Grčke, u Ateni, naši su košarkaši svladali domaćine 73:68 i osvojili broncu.
Posljednji put su naši igrači stajali na postolju i primali medalje. Nakon što su naši srdačno pozdravili Litvance i njihovo srebro, revoltirani tadašnjom Srpskom okupacijom Hrvatske, napuštaju pobjedničko postolje ne želeći prisustvovati slavlju tada zlatne SR Jugoslavije.
http://www.youtube.com/watch?v=wzO8pFNk4Eg
Kako smo sišli, tako se više nismo ni uspeli. Tim silaskom s postolja sami smo sebi nabili to već poznato prokletstvo koje će pitaj Boga kada biti skinuto i kada ćemo se moći vratiti natrag na neku od pobjedničkih stepenica. Od tada do danas, svako novo veliko natjecanje nosi istu priču. Prije početka velika su očekivanja, a na kraju dobijemo velika razočarenja. Uvriježena je u narodu već priča o prokletstvu četvrtfinala i poraza u zadnjim sekundama.
Krenimo samo od Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine i četvrtfinalnog poraza od Australije 73:71. Sljedeće godine uslijedio je Eurobasket u Španjolskoj i svima nam dobro poznati poraz od SR Jugoslavije tricom Saše Đorđevića u zadnjoj sekundi koji nas je izbacio iz daljnjeg tijeka natjecanja. Ispadanje u drugom krugu značilo je propuštanje svjetske smotre sljedeće godine. Početak je to posta od dvanaest dugih godina bez natjecanja na svjetskoj razini.
Uslijedio je Eurobasket u Francuskoj s povratnikom Kukočem i novom talentiranom generacijom koja se već kalila na prethodnom prvenstvu. Ponovno ista priča, visoki poraz od Njemačke značio je oproštaj od natjecanja već u drugom krugu. Ujedno je to bio i oproštaj Tonija Kukoča kao igrača od reprezentacije.
U Turskoj 2001. godine, Hrvatska se konačno preko Italije domogla četvrtfinala gdje nas čekaju domaćini. Nakon vodstva od 16 razlike na poluvremenu uslijedio je poraz u produžetku. Slična se priča dogodila i dvije godine kasnije u Švedskoj, ali ovoga puta u utakmici za četvrtfinale. Nakon što je vodila gotovo cijelu utakmicu, Hrvatska gubi u završnici od Rusa.
Na neprijateljskom terenu u Srbiji i Crnoj Gori 2005. godine, izbornik Neven Spahija okupio je najbolje što Hrvatska ima. Hrvatska igra odlično, izgleda kao da ju nitko ne može zaustaviti na putu prema medalji. No, onda se ukazao već opjevani hrvatski “krvnik” Luigi Lamonica s dva pomoćnika, Dovidavičiusom i Drabikowskim te poklanja pobjedu Španjolcima u samom finišu susreta.
http://www.youtube.com/watch?v=edD-Wdbr5IE
Novi izbornik je Jasmin Repeša. Svjetlo na kraju tunela se nazire, no medalje ponovno nemamo. Hrvatska gubi u završnici četvrtfinala od Litve. Razlog leži u velikom broju promašenih slobodnih bacanja. Na koncu zauzima 6. mjesto te se plasira na Olimpijske igre nakon 12 godina čekanja. U Pekingu, sada već tradicionalno, gubi u četvrtfinalu, ponovno od Španjolske te na kraju zauzima odlično 6. mjesto.
U Poljskoj 2009. godine, Hrvatska ponovno tragično ispada u četvrtfinalu, nakon što je vodila većinu susreta protiv Slovenije. Hrvatska se uspjela plasirati na svjetsku smotru gdje se ne provodi dobro. Zauzima loše 14. mjesto. Na EuroBasketu 2011. godine, po prvi put u povijesti Hrvatska ne prolazi skupinu i ostvaruje najlošiji rezultat od osamostaljenja.
Novi Eurobasket kuca na vrata, no tko nam je izbornik?
Odgovorio bih kada bi znao. Znam da Hrvatska ima jedne od najboljih igrače u Europi i da većina njih ima ključnu ulogu u svojim klubovima. Znam da Hrvatska ima u kadetskim i juniorskim godištima najbolje igrače u Europi kojima se predviđa NBA budućnost. No, isto tako ne znam tko je hrvatski izbornik. Ne znam jer ga nemamo.
Kako trenutno stoje stvari i pozivajući se na izjave predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza Danka Radića, angažman Jasmina Repeše uopće nije upitan. Ironično je to što službene potvrde nema. Razlog leži u tome što je Repeša pod ugovorom sa Španjolskom Unicajom do kraja sezone. Naime, pravila Španjolskog košarkaškog saveza kažu da trener ne može istovremeno voditi i klub i reprezentaciju.
Ako popularni Jasko kako se nagađa, pristane voditi reprezentaciju, velika je vjerojatnost da Unicaja za novu sezonu pronađe drugog trenera, a ne kako su planirali Španjolci da ih upravo on vodi duži period. Uzevši u obzir trenutni loš plasman u Španjolskom prvenstvu i upitan nastup u europskim natjecanjima sljedeće sezone, iluzionarno je za očekivati da će si tako ozbiljan klub priuštiti luksuz da bez glavnog trenera prođe još jedne bazične pripreme.
Nesumnjivo je to da je Repeša jedan od pet najboljih i najcjenjenijih hrvatskih košarkaških stručnjaka. Iako zvučim malo bezobrazno, za nas bi najbolje bilo da Repeša dobije otkaz u Malagi prije isteka ugovora i posveti se isključivo vođenju reprezentacije. Repeša nije unikatan slučaj. Ista se stvar događa s Grkom Fotisom Katsikarisom, koji je izbornik Rusije i trener Bilbao Basketa. Kakogod, vodstvu ACB lige se izigravanje propisa ne sviđa te postoji mogućnost njihove izmjene što bi dovelo do zabrane vođenja nekog od klubova navedenim trenerima u sljedećoj sezoni.
U krajnju ruku, upravo smo pod Repešinim vodstvom u ne tako davno vrijeme bilježili najbolje rezultate. No, zar smo mi tako košarkaški mala zemlja da drugog izbornika nemamo i da čekamo do samog kraja u neizvjesnosti? Kako objasniti Ukiću, Tomiću, Bogdanoviću, Planiniću, Popoviću, Tomasu, Simonu, Žoriću i drugima što se od njih očekuje kada ih nitko, barem koliko je poznato, nije službeno kontaktirao? Kako da ti isti igrači od kojih se očekuje rezultat, planiraju s obiteljima i ono malo godišnjeg odmora što imaju? Kako da se pripreme za nadolazeću sezonu u svojim klubovima i trebaju li čekati s eventualnim transferom, ako ne znaju svoj status u reprezentaciji? Zar ne bi bilo potencijalnim reprezentativcima lakše, ako znaju da su upravo oni na popisu? Zar ne bi bilo dobro javnosti predstaviti plan i program priprema? Zamislite situaciju da upravo Repeša povede Hrvatsku do medalje, a Unicaja mu produži ugovor. Hoće li igrači opet devet mjeseci biti u neizvjesnosti i čekati svjetsko prvenstvo bez izbornika?
Kako to da su naši susjedi Slovenci već napravili cijeli program i prezentirali ga, a mi nismo ni prstom mrdnuli? Slobodno možemo zanemariti činjenicu da su oni domaćini prvenstva i da je to razlog. Navijači uvijek daju najbolji odgovor. Pogledajmo u zadnjih nekoliko godina na tribine. Uvijek možemo vidjeti Slovence, pa čak i navijače Bosne i Hercegovine i Makedonije, navijače iz zemalja s neusporedivo oskudnijom poviješću od naše. Osim nekoliko košarkaških entuzijasta koji se mogu nabrojati na prste jedne ruke i djelatnika saveza, naših navijača nema. Prvenstvo je nikada bliže, a pitanje je hoće li se pojaviti koja Hrvatska zastava na tribinama?
Postavlja se previše pitanja, a odgovori ne dolaze. Kao i uvijek do sada, ostaje nam nada da će Jasko održati svoju riječ i odabrati reprezentaciju.
Ostaje nam nada da nećemo morati čekati onoga osamnaestogodišnjaka s početka da bude okosnica momčadi reprezentacije koja će osvojiti medalju na Europskom prvenstvu i da ćemo uskoro konačno s istim onim guštom kojim gledamo ostale sportove moći gledati i košarku.