U kratkom serijalu Hrvatska košarkaška sadašnjost dotaknuti ćemo se objektivnih problema, što današnje okrutne košarkaške politike, privatnih interesa, kao i sporiji hod naših klubova koji su o konkretnom zaostatku od Europskoga vrha na kojem smo nekoliko godina i bili.
U svim tim serijalima ćemo fiksirati da se sustavi natjecanja ne mogu odnosno neće mijenjati. Jer veća je vjerojatnost da ćemo uspjeti izmijeniti 100 i nešto spornih zastupnika s moralnim ljudima koji bi trebali zastupati interese naroda, nego primijeniti sadašnji sustav natjecanja. Pritom naravno mislivši konkretno na ukidanje regionalne ABA lige.
Tako da u tom mini serijalu nećemo tražiti isključivo argumente za i protiv regionalne lige, protiv koje je autor ovih redaka, već što i kako je moguće izvesti u sadašnjem sustavu, kako ga maksimalno iskoristiti i koliko je on otvorio oči ili uništio nade o što većem broju regionalnih momčadi u Euroligi.
Domaća liga mora biti prioritet
U prvom dijelu ćemo se najviše dotaknuti domaćih nacionalnih liga koje bi u cijelom tom kontekstu morale biti prioritet svih hrvatskih košarkaških zaljubljenika. No, koliko god se mnogi od njih kleli u nju, znamo da realnost ipak nije takva. Realnost je potpuno suprotna, domaće nacionalne lige su potpuno zapostavljene. Ne, nećemo sada o novom euroligaškom sustavu jer ćemo se toga dotaknuti u jednom od drugih članaka, no on bi zasigurno ubio i posljednju nadu romantičara domaćih liga.
Prema geografskim podacima, hrvatska košarka je trenutno centrirana na svega jednu četvrtinu hrvatskog ozemlja. Naravno ovdje pričamo o Zagrebačkoj, odnosno gradu Zagrebu, Splitsko-dalmatinskoj i Zadarskoj županiji. A gdje su ostali? Krapinsko-zagorska, Sisačko-moslavačka, Varaždinska, Ličko-senjska, Požeško-slavonska, Osječka, Vukovarsko-srijemska, Istarska, Dubrovačka županija?
Kada pričamo o centriranju govorimo naravno o interesu ljudi. Kako se kroz povijest razvijala tehnologija naroda razmjerno s time rastao je i intelektualni razum koji je valjda već došao do te razine i shvatio da sport postaje produkt koji nešto tom (sada već zahtjevnom) društvu treba nuditi da bi mogao preživjeti. I da bi mogao preživjeti mora privući novac, a on sa sobom vuče kvalitetu, medijski interes i sponzore.
I tako možemo u koliko zanemarimo sve pojedine entuzijastične ljubitelje košarke zaključiti da je 90% tog centra u gradu Zagrebu, a preostalih 9,5% podijeljeno u Split odnosno Zadar. Ostalih 0,5% nećemo spominjati da se netko ne bi pronašao uvrijeđen jer zasigurno nije to namjera, već jednim objektivnim sarkazmom otvoriti veliku problematiku našeg domaćeg sporta.
Tko, koliko i kada brine o razvoju u Karlovačkoj županiji, Koprivničko-križevačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj, Primorsko-goranskoj, Virovitičko-podravskoj, Brodsko-posavskoj, Šibensko-kninskoj ili Međimurskoj? Da li je nekome u interesu produkt zvan Košarka postaviti na tržište i u tim dijelovima Hrvatske, animirati dječake i djevojčice, potaknuti gospodarstvenike, ljubitelje košarke da pokušaju podignuti stvar i u njihovim sredinama.
Naravno, ima ljudi, ali nema potpore. U glavnoj mjeri je tu krivo vodstvo Hrvatskog košarkaškog saveza (HKS) koji je samo dio te moderne košarkaške politike gdje je ekonomija postala važnija od samog sporta. Što je možda u jednu ruku razumljivo, no neprihvatljivo je da se ne traže rješenja da tome bude suprotno.
Ovih dana pratimo početak završnice kupa Krešimira Čosića. Medijska popraćenost je toliko loša, da je u jednu roku sramotno i to što je objavljeno na portalu Crošarka koji je jedini objavio rezultate odigranih susreta. Rezultata uopće nema, statistika je nedostupna, zanimanje za kup potpuno nerazumljiv. Pogotovo kada dodamo k tome da upravo u tom dijelu natjecanja može vidjeti pozitivne priče poput onih u Ludbregu, Samoboru i kojem manjem dijelu države odnosno manje istaknutom klubu. Ako ništa drugo potpora njima bi morala biti veća. No naravno nije.
Zašto Split i Zadar igraju jednom tjedno?
Tu i dalje nije ponuđeno rješenje za problem nacionalnog košarkaškog interesa, a to je razvoj domaće lige. To su tek neki upitnici koji su dobre natuknice za neki drugi članak. Rješenja zasigurno ima više, no problem je što se ona ne prepuste košarkašima. Što se ne otvara javna rasprava, što nema zdravu jezgru ljudi koji bi postavili dugoročne planove.
Danas prosječni košarkaši ljubitelj ne zna nabrojati 10% svih košarkaša u A1 ligi, ili konkretno 12 igrača. Naravno ukoliko ne priča o klubu koji mu nastupa 30 metara od stana pa ih susretne prilikom odlaska na studij, posao ili kavu. Igrači su medijski nezanimljivi, kada su igrači nezanimljiv i klub samim time nije zanimljiv, jer oduvijek je to da klub promoviraju igrači, a ne obrnuto, mada ima i takvih slučajeva, pa i samo natjecanja nije zanimljivo. I kada dođemo do točke kada u Šibeniku, Rijeci, Sinju, Zaboku i drugim klubovima nemamo igrača koji bi privukli pažnju ostalih ostajemo u začaranom krugu kojeg je teško pokrenuti trenutnim razmišljanjem.
I zašto tu krivit glavni materijal – igrače – kada se talentiranim mladićima ne da igrati ligu čija je i statistika ponekad nepoznata, a izvještaj dostupan tek na našem portalu? Zašto bi se vraćale legende hrvatske košarke u ligu gdje ne može dobiti ni riječi hvala, već samo ismijavanja i prozivanja da je bolje da se ostave košarke? Zašto igrati ligu koja nema nikakvog rezultatskog značenja osim osvajanja pehara koji emotivno proživljavaju tek u Zadru, a u Cedeviti toliko željno čekaju? Naravno tim pitanjem ponovno provlačimo tezu koju ćemo argumentirati drugom prilikom.
Jedno od mogućih rješenja je priključivanjem Zadra i Splita u hrvatsku državnu ligu. Iz meni nepoznatih razloga nejasno je zašto Zadrani i Splićani igraju jednom tjednom, a ne iskoriste europski termin Cedevite i Cibone za igranje domaće lige. Za pružanje prilike mlađim košarkašima, uigravanje dodatnih kombinacija i podizanje samopouzdanja pojedinim košarkašima. Naravno time bi i sama liga dobila dodatno na medijskoj pažnji, što privuče važan čimbenik za razvoj lige – gledatelje na Baldekin, Vijuš i druge dvorane.
Ako može Cedevita u tri dana otputovati u Viktoriju, Milano, Atenu, Istanbul, a dva dana kasnije otići u Beograd, Podgoricu ili Ljubljanu, onda vjerujem da bi mogli Dalmatinci u istom periodu otići u Slavoniji i na vrijeme se vratiti u Dalmaciju. Naravno uzevši u obzir da lokalne vlasti na vrijeme očiste ceste.
Praksa je bila testirana u Sloveniji, u vrijeme kada su Zlatorog i Helios nastupali u ABA ligi. Njihov susret u državnom prvenstvu ujedno se brojio i za regionalnu ligu. Sistem je bio više nego simpatičan, čak bi rekao iznimno isplativ za mnoge mlade igrače, govoreći iz iskustva koje smo imali priliku dobiti od njih.
Jedini problem se pojavljivao što su udruge prvoligaša zaštitile ABA ligaše ukoliko ne izbore mjesto među četiri najbolje (kojima su se priključili Krka i Union Olimpija) da će biti u ligi TOP 6. To je naravno bio lapsus, ali opet ona moderna košarkaška politika, jer zašto bi Laškom mjesto oduzela manje atraktivna primjerice Polzela.
Hrvatska prva liga danas nema ni pravog imena, naime A1 liga je vjerojatno ostala u koraku i snu naših košarkaških vizionara koji doista iznimno kvalitetno rade na razvoju naše lige. I dok sve državne lige svijeta traže sponzora, mi ne možemo i ne znamo stvoriti ni zanimljivo ime lige koje bi se moglo graditi u javnosti. Konkretno, ne boreći se recimo sa protuupitima: “Je li to prva liga”?
Sve to je posljedica što taj produkt, konkretno A1 liga, nije zanimljiva ni košarkaškim ljubiteljima (kakvi su to ljubitelji?), a kamoli nekome tko bi bio spreman uložiti nužno potrebna sredstva za njezin razvoj.
A da ne rasteretimo ovdje krivnje HKS-a, istaknimo da je to njihov problem, i ničiji drugi.
Ono što se veže uz svu raspravu je i sustavni plan podizanja druge lige, no ostaviti ćemo to za neke druge prilike ne želeći poantu poruke skrenuti u krivom smjeru. Za kraj možemo reći da bi već mali koraci za pomicanje prve lige bili dovoljni, da bi bili spremni čekati na pokušaj pomicanja za razvoj pet drugih liga.