Nakon što je obznanjeno kako Filip Paponja napušta redove hrvatskog prvaka te da će svoj prvi profesionalni ugovor potpisati u Zadru, novinar Večernjeg lista, Dražen Brajdić, dotaknuo se problema i odnosa ljudi iz Cibone prema svojim dojučerašnjim juniorima. Naime, nakon što su u klub doveli Matea Drežnjaka i Tonija Nakića, u Ciboni se ne računa na niti jednog igrača iz njene zlatne generacije koja je pokorila regiju 2019. godine, ali i bila velikim dijelom zaslužna za europsko kadetsko zlato hrvatske reprezentacije iz Novog Sada 2018. godine, osim na naravno Roka Prkačina te Lovru Gnjidića. Filip Paponja prvi je napustio klub vjerojatno shvativši kako za njega ovdje nema mjesta, Hrvoje Majcunić pojaviti će se na pripremama Josipa Sesara u novom dvabaligašu Gorici, a u klubu vjerojatno neće ostati Vito Porobić ni Sandro Rašić, dok se oko imena Lukše Buljevića sve intenzivnije spominje Zadar, kao i u slučaju Paponje.
Povodom tog teksta odlučili smo doći do jednog od tih “klinaca” te poslušati njihovu priču o danima provedenim u mlađim selekcijama Cibone. Na razgovor je odmah pristao Hrvoje Majcunić, mladić iz Jastrebarskog, koji ostavlja dojam jednog skromnog i dobrog momka, ipak, vidno razočaran zbog raspada zlatne generacije koje je bio dio, a opet pun entuzijazma i želje da se dokaže u novoj staroj sredini, one KK Gorice.
Hrvoje, pauza nam traje već dosta dugo i bez košarke smo gotovo pola godine. Kako si ti proveo taj period za vrijeme “karantene” i radiš li marljivo na sebi i dalje?
“Trenirao sam koliko sam mogao, imam koš vani, a dobili smo i programe iz kluba te sam se trudio maksimalno ostati u formi koliko se to može s obzirom na uvjete. Nakon prekida mjera zabrane okupljanja počeli smo trenirati zajedno sa seniorima kada smo i odigrali jednu pripremnu utakmicu sa Hermes Analiticom. Ovim putem se zahvaljujem Ivanu Veliću i Bariši Krasiću na pruženoj prilici jer rad i treninzi sa seniorima nama mladima puno znače i pomažu.”
Kako si uopće i kada došao u redove Cibone? Kroz koje si sve dobne kategorije prošao u klubu te što si sve osvojio od tada?
“U Cibonu sam došao 2016.-e iz Gorice sa svojih 15 navršenih godina kada sam bio pozvan na reprezentativno okupljanje kadeta gdje sam dobio poziv trenera Ante Samca koji je tada obnašao funkciju trenera u reprezentaciji, ali i u Ciboni. Prošao sam od tada obje dobne kategorije i kadetsku, a i onu juniorsku. Kao kadet osvajao sam dva puta naslov prvaka Hrvatske, te smo jednom bili drugi. Nastupali smo i u Italiji na vrlo jakim turnirima gdje smo u finalu bili poraženi od Real Madrida. Osvojili smo europsko U15 natjecanje EYBL gdje sam bio odabran u najbolju petorku turnira. Kao junior sam osvojio jedno prvenstvo Hrvatske te regionalnu ABA ligu. Ta sezona mi je jedna od najdražih. U Slavonskom Brodu smo postali regionalni prvaci i što se tiče tog događaja i stvorenog ambijenta, atmosfere, nikada iskreno nisam vidio da toliko ljudi prati jednu košarkašku utakmicu mlađih generacija te je to stvarno bilo jedno lijepo iskustvo.”
Bio si članom i one hrvatske kadetske reprezentacije koja je osvojila zlato na europskom prvenstvu održanom u Novom Sadu 2018. godine. Kakvo je tvoje sjećanje na taj period?
“Tada su nas vodili treneri Milan Karakaš kao glavni te Stipe Kuliš kao pomoćni. Što se tiče cijelih priprema koje smo odradili za taj turnir, one su bile savršene. Cijeli je taj period od skoro dva mjeseca bio kvalitetno odrađen i kada bih želio nešto loše reći o tom periodu ne bih imao što. Stvarno sam u tim danima strašno napredovao u košarci, što se tiče akcija i razumijevanja košarke, kako i ja tako i ostali momci. Trener Karakaš je stvarno dobro posložio ekipu i taj naslov je bio rezultat toga svega. To sigurno ostaje i dalje moj najveći ostvareni uspjeh u dosadašnjoj karijeri.”
Napunio si nedavno 18 godina, ostaje ti još jedna sezona juniorskog staža koju ćeš najvjerojatnije odraditi u Gorici. Nadaš li se i potpisu prvog profesionalnog ugovora?
“KK Gorica je vjerojatno moja iduća stanica, pojavit ću se na pripremama kluba početkom kolovoza, a trener Josip Sesar od mene očekuje da se tamo pojavim spreman. Imaju jedan dobar projekt ispred sebe, i važno mi je da nastavim raditi kvalitetno. Na meni je da radim na sebi što više i da se što bolje pokažem kako bi se pokušao izboriti za mjesto u seniorskoj ekipi, ali do tada ću biti član juniora. Slažu jednu dobru mladu ekipu i sigurno ćemo se boriti za “final four” u hrvatskoj ligi. Bilo bi sigurno lijepo zaigrati i u drugoj ABA ligi na seniorskoj razini, osjetiti taj nivo košarke koji bi mi sigurno puno značio u daljnjem napretku, ali naglašavam, sve je do mene. U cilju mi je dokazati se prvo kako mogu igrati prvo na toj razini u hrvatskoj premijer ligi, a za dalje ćemo vidjeti tj. sve ono više će mi biti samo plus.”
Kakvi su bili odnosi u Ciboni prema tebi, ali i ostalim suigračima. Je li vam ikada predstavljen plan rada sa stručnim ljudima? Jesu li postojali planovi za svakoga od vas?
“S Cibonom nisam nikada imao nekakva loša iskustva, pružili su mi mogućnost igranja na raznim što euroligaškim turnirima što na regionalnim i stvarno sam im zahvalan na tome. Što se tiče planova nikada nije bilo nešto direktno. Više se na početku sezone razgovaralo što će se raditi u nadolazećoj sezoni, ali ništa pretjerano. Ne smatram da su bili loši odnosi prema nama, naprotiv bili su sasvim korektni. Mi nismo nikada bili upućeni u stanje u klubu, ali mi niti nismo razmišljali o tome. Žao mi je samo što iz kluba nisu pokazali pretjerano neki interes kako bi nas dalje razvijali, što nisu imali plan kako raditi s nama dalje i pružiti nam priliku da se dokažemo. Kada dođeš do te razine ipak ti je sada sve jasnije i bitno ti je što će biti s tobom dalje. Nakon isteka omladinskog ugovora o sportskom usavršavanju nije nam se nitko niti javio. To je rezultiralo odlaskom Paponje u Zadar, a Rašić, Buljević i Porobić su također bliže odlasku nego ostanku. Izuzetno mi je žao što će se ekipa sada razići i što nisu više radili s nama jer je to bila sigurno jedna od najboljih generacija u hrvatskoj u zadnje vrijeme.”
Gdje se vidiš u budućnosti?
“Što se tiče moje budućnosti mislim da svatko od nas koji se bavimo košarkom, želimo postići to da si najprije osiguramo što lagodniji život, želio bih košarci posvetiti svoj cijeli život. San svakog igrača je sigurno zaigrati u NBA, ali ja bi bio sretan i zadovoljan igrati na razini Eurolige i ABA lige jednog dana. Pogled mi je sada na Gorici, znam kako se radi tamo, znam kakav je trener i meni je to bitno da mogu dalje napredovati. Imat ću dobre i kvalitetne treninge, biti ću sigurno priključen juniorskoj momčadi te mislim kako je ta odluka za mene bolja nego da sam u Ciboni potrošio tu zadnju godinu juniorskog staža.”
Za kraj…
“Ante Samac me je ipak doveo u Cibonu i pružio šansu tako da bih se prvo htio i posebno zahvaliti njemu, tu je i trener Juran koji nas je vodio prošle sezone, ali i gospodin Meštrović uz kojeg sam također puno naučio i napredovao jer je odličan trener i posjeduje veliko znanje.”