Činjenica da je Hrvatska izgubila od Senegala u košarci zvuči jako ružno, zabrinjavajuće i potpuno nevjerojatno, ali bolno istinito. Čak štoviše, Hrvatska nakon 9. minute (16:15) nije do kraja susreta uopće više vodila protiv ove afričke reprezentacije.
Mi sad tu možemo raditi nekakvu analizu kako i zašto se to dogodilo, je li u pitanju mentalitet, podcjenjivanje protivnika i je li možda na naplatu došla hrvatska fizička inferiornost ili preveliko i prečesto oslanjanje na Bogdanovića. A možemo i tražiti opravdanje da se eto dogodio još jedan loš dan. Međutim, kako god to obrazložili, ne možemo pobjeći od toga da Hrvatska, nakon tri utakmice sada to možemo reći, ne igra onako kako smo očekivali prije odlaska u Španjolsku.
Hrvatska sada više nema pravo na pogrešku. Koliko god bila uzdrmana i koliko god prikazana igra ne ulijeva povjerenje da se više neće dogoditi krivi korak. Šteta nakon poraza od Senegala višestruke je prirode, sigurno je u nekoj mjeri narušeno samopouzdanje i atmosfera u svlačionici, ali i ambicija za osvajanje prvog mjesta u skupini i eventualno izbjegavanje Španjolske i Brazila u ranoj eliminacijskoj fazi.
Ili blijeda partija s Filipinima na otvaranju nije bila dovoljno upozorenje ili je pak pobjeda nad Argentinom bila zavaravanje samog sebe, stvari su o kojima treba voditi računa ranije u psihičkoj pripremi, no Senegal je iskoristio sve loše hrvatske strane iz uvodne dvije utakmice, prije svega energiju u obrani i skoku, te imao prednost u tome što je, poput Filipina, uoči dvoboja s Hrvatskom na papiru bio apsolutni autsajder. Uz napomenu da ovaj put, bilo je vidljivo, niti hrvatski pristup nije bio pravi.
Čini se da pristup nije bio pravi ni u glavi našeg izbornika kada je odlučio u početnoj petorci mjesto dati Mariju Hezonji, dok je najboljeg igrača reprezentacije Bojana Bogdanovića ostavio na klupi. Ne vidim problem u tome što je Hezonja dobio priliku, čak dapače, nego u tome što ga je Repeša povukao u trenutku kada su kola krenula nizbrdo i više ga nije vraćao u igru. Činjenica da mu nije dao niti minutu u prve dvije utakmice i da ga je povukao u trenucima kada je trebalo izvući stvar u trećoj, sugerira da Repeša na Hezonju zapravo ozbiljno ne računa. Prema tome, stavljanjem Hezonje u ranije iskristaliziranu početnu petorku značilo bi da je i izbornik nešto opuštenije ušao u dvoboj s Afrikancima. Jer, zašto inače umjesto svog najboljeg igrača stavljati u petorku nekoga kome prethodno ne vjeruješ?
Bogdanović nije Hrvatska
Košarkaši, koji su u rosteru u Španjolskoj, trenutno su, i još godinama će biti, najtalentiranija i najkvalitetnija selekcija koju Hrvatska ima. Zato boli što ta činjenica ne dobiva potvrdu u praksi i što se potencijal ne koristi na najbolji mogući način. Prema mom osobnom sudu, Hrvatska je samo u jednom igraču napredovala u igri u odnosu na Eurobasket u Sloveniji. I to u individualnosti, genijalnosti i požrtvovnosti Darija Šarića. Iako svi igrači redom imaju sjajne sezone iza sebe, iako smo u posljednjih godinu dana dobili dva NBA igrača, iako smo se ciljano pojačali Oliverom Lafayetteom, iako je Ante Tomić ponovno dobio sva moguća priznanja u Barceloni.
Sjetimo se, do četvrtog mjesta u Sloveniji došli smo ponajviše zahvaljujući dobroj igri u obrani, dok je napad često patio. U njemu nije bilo fluidnosti, sinkronizacije, doprinosa centarske linije, ovisio je često o jednom igraču. Čini se da se isti problem preslikava i ove godine u Španjolskoj.
Hrvatskoj kronično nedostaje kreacija, brzina i lucidnost playmakera. Dugo držimo loptu, rijetko kvalitetno probijamo prvu liniju protivničke obrane, rijetko stvaramo višak za čistu realizaciju i ne dominiramo u tranziciji onako kako bismo mogli i trebali. U krajnjem, ne postižemo ni poene. Očito smo bili toga svjesni i uoči Svjetskog kupa pa smo potražili određena rješenja. Od svih igrača na tržištu posegnuli smo za Lafayetteom, no čini mi se da nismo baš dobili ono što smo tražili. Ili bar ono što smo trebali tražiti. Kada govorimo o napadačkom dijelu.
Nedovoljno i asistiramo. Prosjek dodavanja Roka Ukića u tri utakmice Mundobasketa je 1.6 po susretu, dok je Lafayette ukupno asistirao 12 puta (četiri u prosjeku), no od toga devet protiv Argentine. Kada govorimo o lucidnosti i kreaciji, ne možemo, a da ne spomenemo ime Darija Šarića. Podsjetimo, Dario je tim karakteristikama dobio Repešu u finalu ABA lige, međutim, u Repešinom sustavu igre u reprezentaciji takav Dario zasad ne dolazi sasvim do izražaja. Isto tako, Dario je bio najbolji u porazu protiv Senegalaca, no nije sudjelovao ni u kreaciji ni u realizaciji zadnjeg napada u kojem smo tražili produžetak.
Centarska linija drugi je problem našeg napada o kojem je već bilo govora ranije. Tomić i Žorić do izražaja nažalost nisu došli niti protiv Senegala. Da ne bi brojke zavarale, Tomić je od 14 koševa 12 postigao s linije slobodnih bacanja, a Žorić je za 11 minuta postigao tek četiri koša i nije zabilježio niti skok. Premalo i preskromno za centre takvog kalibra, stožerne igrače Barcelone i Fenerbahčea koji itekako imaju što ponuditi ovoj reprezentaciji. Zašto to ne čine u onoj mjeri u kojoj očekujemo, još je jedna stvar koju je potrebno konačno razjasniti nakon Svjetskog kupa.
Metodom eliminacije i pogledom na statistiku Mundobasketa, dolazimo do zaključka da sav teret napada Hrvatske ovisi o tome koliko su raspoloženi Bojan Bogdanović, Krunoslav Simon i Dario Šarić. Prvenstveno se to odnosi na Bogdanovića. Kada igra Bogdanović, igra i Hrvatska. Kada je Bogdanović pravi, Hrvatska pobjeđuje. Kada tomu nije tako, Hrvatska se muči, Hrvatska ima probleme. Tako je bilo i danas, 15 koševa uz šut iz igre 5/14 skromno je izdanje našeg najboljeg igrača na koje i on ima pravo.
Međutim, Bogdanović nije Hrvatska, Hrvatska je momčad. Momčad koja nažalost ne pokazuje širinu u smislu kvalitete na pozicijama na kojima kvalitetu ima i ne preuzima odgovornost koju je potrebno preuzeti kada najbolji igrač nema svoj dan. No ta ista momčad talent i kvalitetu može izvući u svakom trenutku. I pokazati moć. Tome se nadamo, to priželjkujemo.
Znamo što imamo. I zato imamo pravo očekivati više.