Vedrana Grgin Fonseca je najtrofejnija hrvatska košarkašica, pomoćnica našoj izbornici Anđi Jelavić i osnivačica vlastite košarkaške škole 3point u Splitu. Razgovor sa simpatičnom Splićankom, majkom blizanaca Karoline i Gabriela, obavili smo između dva treninga.
“Nakon našeg razgovora idem na školski trening, pa navečer na seniorski ŽKK Splita”, u uvodu nam pojašnjava dnevni ritam koji najčešće obuhvaća ne dva, već tri, nekada i po četiri treninga dnevno.
O bogatoj karijeri – 16 godina inozemstva, dva NBA prstena, prvak Europe, još dva europska Final Foura. U inozemstvo je pošla nakon tri uzastopna naslova prvaka sa svojim Splitom, dijelila svlačionicu s možda i najboljom košarkašicom svih vremena Lisom Leslie. Igranjem protiv WNBA cura praktički cijelo desetljeće, od Splita do Moskve, čeka vas narednih nekoliko minuta.
U kojoj god državi da je Vedrana igrala, osvajala je pehare. Naslov prvaka Grčke, Brazila, Poljske, Španjolske, Francuske, Rusije. Završila je u Celju, gdje je također za kraj uzela slovenski Kup!
Vratit ćemo se na kraju intervjua više na Brazil gdje se Vedrana usrećila ne samo sportski, već i životno. Ali u početku nama nešto bliže, i aktualnije teme. Reprezentacija.
Komentar na komentare smo srećom preskočili: “Iskreno, ne čitam te komentare”, kratko je uzvratila vezano na nedavne komentare na društvenim mrežama.
U redu, ali stav jedne skupine jest da Anđa bez službene utakmice nije bila najbolje rješenje?
“Takva je naša narav, i nekada se čeka mali prozorčić da ga pokažemo. Međutim, vjerujem kako ipak svi oni žele vidjeti uspjeh hrvatske ženske košarke.”
I uspjeh Anđe, Vedrane i cijelog stožera, bez obzira na kritike o (ne)iskustvu.
“Stipe (Bralić op. n.) je napravio stvarno super uspjeh i tu se nema što reći. Ali treba sagledati i što su postigli izbornici nakon njega. Govori se nema iskustva, ali isto tako zaboravljaju da je Anđa bila vrhunski igrač, s bogatom karijerom, a to mnogo vrijedi. Mi osjećamo košarkašice, bili smo u tim situacijama.”
Opiši nam posljednju utakmicu, u Švedskoj.
“Taktički nismo odigrali dobro, ni u jednom momentu nismo nametnuli našu igru. Igrali smo pred 6000 ljudi, odrazilo se i to u pristupu. Ostaje mi veliki žal, jer sam po naravi takva, da bi sve napravila kako bi dobili.”
Koja je bila naša ideja na sjeveru Europe?
“S izbornicom imamo jednu ideju kako bi trebali izgledati. Imamo mladu ekipu, fenomenalne atlete koje mogu trčati, skakati, igrati agresivnu i brzu košarku. Obrana mora biti – beton kao što kažemo, koristiti pick and roll situacije, Marijinu kvalitetu pod košem. U obrani smo bili solidni, dok u napadu se nismo uspjeli prilagoditi. Tvrda je bila utakmica, dosta kontakta i izbacile su nas iz komforne zone. Mogla se utakmica i prelomiti na našu stranu.”
Prije nego završimo reprezentaciju, kakva je atmosfera unutar tima?
“Sve su cure super, jako pozitivne i jako profesionalne. Nismo puno mijenjali u ova dva ciklusa, što ne znači da neće biti promjena za jedanaesti mjesec.”
A podrška, naprimjer ljudi iz Saveza se prvi puta vide uz žensku reprezentaciju?
“Stvarno jako pozitivna. Otkako je Anđa postala izbornica i mene pozvala za pomoćnog trenera, već na prvom okupljanju u Ivanić Gradu osjetila se podrška. Došli su Joke Vranković, Stojko Vranković, Danira Bilić – Nakić, predsjednica stručnog savjeta za žensku košarku. Imali smo kompletnu podršku i u Zagrebu, prisustvovali su na treninzima, obratili se curama i pružili potporu. Prije za reprezentaciju nikoga iz Saveza nisi vidio 2-3 mjeseca, niti da te pozdrave, pitaju jesi li u redu. Moram reći kako imamo fantastične uvjete, hotele, fizioterapeute, zdravstvenu pomoć, klima i ozračje su odlični.”
Otvorilo nam se tu nešto zanimljivo, o važnosti ekipe, ali i o tome kako su žene “teže” nego muškarci.
“Mislim da je puno teže voditi žene nego muškarce, u bilo kojem sportu. Glave su drugačije, ekipa mora biti jedna za drugu, bez tih malih iskrica kojih više ima kod žena. One pamte te stvari pet mjeseci, dok muškarci to riješe za petnaest minuta. Tu ste i psiholog i trener. Problem je ako se ekipa ne posloži, ako ne dobiješ kolektivno jednu klapu koja isto razmišlja. Dvanaesta cura mora nekada znati da je tu radi treninga, da pogine na terenu i jednu minutu ako je dobije. Onda imate pravu ekipu.”
I lijepo je čuti da Hrvatska reprezentacija ima dobru atmosferu i dalje pozitivan rezultat, bez obzira na dva poraza protiv Švedske. Jer da se prilikom slučaja otvorilo na gostovanju, ili doma -3 preokrenulo na +3, danas bi praktički bili na Europskom prvenstvu. S tom istom, kako žele neki ponavljati, “neiskusnom izbornicom”!
Plan je jednostavan, studeni je mjesec koji donosi posljednje dvije utakmice. Obje domaće, protiv Makedonije i Italije, a dvije pobjede u pravilu donose i Europsko prvenstvo!
“11. mjesec je dugi period. I mi moramo biti tada bolji, jači, ako odigramo kao u Italiji onda je to to. Pokazali smo da možemo, znamo da bi se Italiji mogla vratiti centar, nakon sanacije koljena. Ali i naše mlade cure će do tada imati već puno više utakmica u nogama. Imat ćemo još dva okupljanja, nikada ne znate kada se i koja igračica može povrijediti. Kao naprimjer Džankić, koja nam je jako bitna košarkašica, a povrijedila se na zadnjoj klupskoj utakmici prije reprezentacije.”
Novi sustav kvalifikacija u manje od tjedan dana zahtjeva da odigrate dvije super važne utakmice.
“Nema tu nekih velikih priprema, što se tiče pripreme, a što se tiče taktičkog dijela tu dolazimo spremni i prije okupljanja. Na kraju analiza, taktički dio ispadne kao najlakši dio, fizički dođemo spremni s prezentacijom, video isječcima. Cure su profesionalke, brzo kapiraju, i znaju se prilagoditi. Već na prvom treningu smo odradili dva sata košarke pet-na-pet, gdje su se cure doista koncentrirale za svaku pohvalu.”
Prešli smo i na našu ligu koju naš stožer posebno prati, na širom popisu se, uz trojac Medveščaka, pojavilo još pet cura.
“Njima je bitno da im u klubovima pruže odličan rad, da mogu napredovati i da ih se pripremi za reprezentaciju.”
A može li se dobro pripremiti te mlade cure za reprezentaciju kada dominiraju kroz ligu, bez da ih se obrambeno “poklopi” i da netko njih nadigra?
“To pokazuje i kvalitetu lige, ali nije protiv svih ekipa da postižu 20 – 25 poena. Protiv Medveščaka gdje su Borović, Todorić, Bura se teže nadigravaju, ali jasno je da klubovi nemaju novaca da ugovorom vežu starije košarkašice.”
Nije samo da nemaju ugovora za starije igračice, već mnoge od njih imaju u seniorskoj ekipi juniorski sastav. Ali bez obzira na to, Vedrana zna što znači postupno, bez preskakanja graditi karijeru.
“Slažem se, kadetkinja mora igrati u kadetskoj reprezentaciji, pa poslije juniorskoj, pa seniorskoj. Nikakvo preskakanje, cure trebaju prirodan put, da se pokažu i dokažu. Velika je razlika dok si mlad igrač i dok se usavršavaš i dok dođeš u seniorsku ekipu. To je jako pipljivo razdoblje, i mnoge od njih ne isplivaju te postanu prosječne igračice. Treba ih pripremiti da su mentalno spremne, jer vidite da i dosta kadetkinja igra u juniorskoj i seniorskoj ekipi.”
U redu, a gdje je u svemu tome Split, nismo ih u prvom dijelu spominjali kao ozbiljne kandidate za Final Four. Ali, sada nakon odličnih predstava u 2018. godini, postavlja se pitanje može li Split do završnog turnira?
“Znam da može Split na Final Four od početka sezone, i Boran to zna. Sad je prvi put ušlo to curama, jer nisu do sada na taj način razmišljale. Ne desi se preko noći, moraš raditi, i treba sazrijeti. Mislim da su one to shvatile, kako trebaju igrati za ekipu, jedna za drugu, da nema tu Jordana i ne može se sam postići krajnji cilj. Jako mi je drago za njih, ako nastavimo u pobjedničkom ritmu ići ćemo na Final Four.”
U razgovoru s bratom Boranom, i prvim čovjekom KK Splita, spominjali smo već Vedraninu košarkašku školu 3point. Koliko curica broji trenutno škola košarke, čiji se rad temelji na tri osnovne škole, OŠ Kamen – Šine, Obrtno tehnička škola u Spinutu te OŠ Lučac.
“Trenutno imamo oko pedeset curica, ove godine smo se prijavili u ligu do 12 godina. Kako uz nas samo Omiš i Žana imaju ženske ekipe, igramo i protiv dječaka. Svaki vikend igramo utakmice.”
Znači prošli smo već od “početnog straha od prve utakmice”, do pitanja “trenerice, kad ćemo opet igrati?”
“Najgore od svega je kada vam dođe četvrtak ili petak, a imate njih 25 – 30 koje bi mogli voditi na utakmicu, a one vas pitaju hoće li biti u ekipi. Ne možeš sve uzeti, srce ti se para, ali dajemo priliku svaki vikend drugim curama. Ne gledam na rezultat, to mi je zadnje, želim da vide i osjete utakmicu. Većinom su to godinu, dvije mlađe cure, nije lako igrati ni protiv muškaraca, ali dogovorimo se, neki razumiju više, neki manje.”
A kako je brat Boran tebe “uvukao” u Klub, jesi i ti njega u svoju školu?
“Nego što, uz mene je on glavni trener u školskoj košarci. Fizički je teško biti na tri strane, pokrivaju se termini, sad idemo za pola sata svaki na jednu školu, i onda se vidimo u devet navečer na seniorskom. Tu je i moja fantastična prijateljica, i kuma Mirjana Kovčo – Tabak. Pomaže kao trenerica u jednoj školi.”
Nekadašnje suigračice, uzele su zajedno tada prvi naslov, ratne 1992. godine. Kako smo s vremenom već bili pri kraju, a zanimala nas je i bogata Vedranina karijera, čiji presjek je odlično odradio kolega Tihomir Begić za svoj portal ženska košarka (pročitajte više).
Vedrana nije prva hrvatska košarkašica u WNBA ligi, prije nje, već dvije sezone ranije u WNBA je bila Koraljka “Korie” Hlede, Zagrepčanka. Ali je prva koja je uzela WNBA krunu, s Los Angeles Sparks.
“U Brazilu su tada bile praktički sve Amerikanke, druga najbolja liga svijeta. Organizirao se tada WNBA turnir, došli su njihovi menadžeri, i tri godine sam provela u Sparksicama. Bila sam mlada, spremna, ali istina od devetog do petog mjeseca si u stalnom pogonu. Ni ne stigneš doma, i odmoriti, već hvataš par dana WNBA kampa, i odmah počinje liga. I tako tri godine doslovce.”
Dok nije došlo do povrede koljena, na koju je svakako utjecao naporan ritam kojim je Vedrana igrala.
“Tada sam stala prvi put na loptu, saslušala sebe, rekla si da želim igrati još dosta dugo košarku, na europskom nivou.”
Nije da te cure nije susretala na europskim parketima, praksa je da dosta njih dolaze tijekom sezone igrati u Europu, s obzirom na to kako je WNBA iznimno kratka – ljetna liga. I zanimalo nas je, s obzirom na to da je dijelila garderobu s najboljim igračicama svijeta, uz spomenutu Lisu i s Dianom Taurasi, Sue Bird i drugima.
“Lisa je iznimna cura, po meni uz Dianu najbolja igračica. Bila je pravi lider, držala je cijelu ekipu. Imale smo i te 2009. godine strašnu ekipu u Spartaku kada smo osvojili naslov prvaka Europe.”
Raskoša u Moskvi nije nedostajalo?
“Nekadašnji predsjednici ruskih ženskih klubova su bili čisti fanatici, htjeli su stvoriti jaku ligu. Bilo je nekoliko izvanrednih ekipa, igrala se fantastična košarka, sve najbolje igračice su bile praktički tamo. Rusi su htjeli pokazivati taj cijeli raskoš, od privatnih aviona, hotela s pet zvjezdica, luksuznih putovanja. To doduše nije išlo mojom kulturom, često mi je prolazilo zašto se sve tako troši, nepotrebno, jer profesionalac mora biti korektan i bez toga.”
A jesu li Europljanke s istom minutažu kao Amerikanke imale i iste ugovore?
“Ne, ali su imali puno veće ugovore nego igdje drugdje.”
Ruski primat raskoša i ugovora preuzela je Turska, ali nas je više zanimao Brazil. Vedrana je sretno udana za Brazilca Marcosa Fonsecu, sportskog menadžera tadašnje ekipe Parana Basquete Clube.
Igrala si za dva brazilska kluba, s oba osvojila naslov, muž je bio GM u prvoj ili drugoj ekipi?
“Smijeh. U drugoj. I on se danas zeza kako nije potpisao sa mnom košarkaški, već bračni ugovor. I da me ne pušta nigdje.”
U prvoj ekipi je tada bila Razija Mujanović, osvojile su naslov, Vedrana je osvojila naslov i s Marcosom, nakon što je krenula put Poljske i Španjolske, odnosno te godine kombinirano igrala i WNBA (od 2000. – 2002. godine).
Sve ostalo odigrala je u Francuskoj, izuzevši 2009. godinu u pomenutom Spartaku, odnosno za kraj karijere Celje i na kratko svoj Split.
“Kad sam bila mlađa, u Hrvatskoj sam najmanje voljela igrati s Francuskinjama. Igra se drukčija košarka, fizički jača, na snagu, manje lepršavosti. I nadala sam se da mi menadžer neće naći francusku ekipu, na kraju se potrefilo ne jednu, nego sedam godina. Odlična je liga, u Francuskoj imam lijepe uspomene, igrali smo i europski Final Four, igra se i dan-danas dobra košarka, jako profesionalna liga.”
I za kraj razgovora, zanimalo nas je, razmišlja li Vedrana da ponovno ode živjeti u Južnu Ameriku, točnije Brazil, gdje je živjela s obitelji dvije godine.
“Mi smo tu skupa u Hrvatskoj, zajedno živimo. Bili smo za praznike, Božić i Novu godinu, u Brazilu. Živjeli smo već u Brazilu, ali nakon dvije godine vratili smo se. Nije toliko nostalgija, Split mi uvijek fali, ali Brazil je velika zemlja, ima tu svačega, manje je slobode i prvenstveno radi djece smo odlučili vratiti se. No, vidjet ćemo jednog dana što će donijeti, i hoćemo li se vratiti u Brazil.”
Išli smo na kraju i preko vremena, žurilo se dalje na trening, o bogatoj karijeri moglo se pričati još satima, ali hvala Vedrani za tih sat vremena. Hvala i sinu Gabrijelu, jer čulo ga se: “Mama, kad ćemo se igrati?”
Uglavnom, nije dosadno u Splitu, štoviše, Vedrana okupljena s bezbroj djece, što “svoje” u Splitu, gdje brine za iznimno talentiranu kadetsku skupinu, do “svojih” u školi košarke, odnosno svojih doma, ostaje vječito mlada prenoseći svoje bogato znanje skupljeno diljem svijeta!