I kada košarka miruje, ime Jasmina Repeše uvijek se spominje u košarkaškim temama, pa je tako ovog tjedna hrvatski stručnjak dobio veliko priznanje. Naime, u opširnoj anketi među ljubiteljima „loptanja pod obručima“ u Bologni, Jasko je odabran za najboljeg trenera u povijesti Fortituda iz Bologne, talijanskog velikana, kojeg je Repeša vodio u razdoblju od 2002. do 2006. godine. Iz tog razloga, odlučili smo kontaktirati gospodina Repešu, kako bi čuli njegova razmišljanja uslijed pandemije koronavirusa, ali i saznali kako provodi vrijeme.
Dobar dan gospodine Repeša, najprije, recite nam kako ste i gdje provodite vrijeme tijekom ove pandemije?
„U Dubrovniku, poštivajući savjete epidemiologa jer sam uvijek za to se struka poštuje. Nadajući se da će sve ovo proći i da će se sve vratiti u normalan životni tijek.“
U više navrata rekli ste kako je Italija vaša druga domovina, ipak ste godinama tamo živjeli i radili. COVID-19 najjače je pogodio upravo Italiju, vjerujemo da ste bili na liniji s brojnim prijateljima iz te zemlje?
„Istina je, vremenski sam više radio u Italiji, nego u Hrvatskoj. 11 godina u Italiji je period značajan za svakog čovjeka. Normalno, od svih sredina u kojim sam radio od Bologne, Rima preko Trevisa do Milana sam upoznao puno dragih ljudi s kojima sam ostao u kontaktu. Nažalost, ova pandemija ih je jako pogodila i nijedna država nije imala ovakve otegotne okolnosti kao Italija. Puno smrtnih slučajeva, specijalno Bergamo te još više zaraženih.“
Prema vašem mišljenju, kako će se ova kriza odraziti na košarku u budućnosti? Mogu li hrvatski klubovi izvući neke koristi iz svega ovoga, kao naprimjer, fokus na mlade igrače iz vlastitog pogona?
„U životu se kaže da nije svako zlo za zlo i možda se vratimo vremenima postanka hrvatske države, kada smo imali jednu Donu, čiji sam bio i trener, koja je imala hiperprodukciju kvalitetnih igrača. Taj put je ponovno neizbježan, a u svakom slučaju puno bolje za nasu nacionalnu vrstu, nego dovođenje stranaca 4. ili 5. klase. Takvi igrači ne pomažu niti postizanju kvalitetnih rezultata, niti podizanju kvalitete naših mladih igrača. Pričajući s gospodinom Ražnatovićem, pošto Srbija ima dva razvojna projekta kao sto su FMP i Mega, on se uopće ne sjeća postojanja projekta Done. Zašto se to u međuvremenu promijenilo nije pitanje za mene.“
Posljednji angažman imali ste u podgoričkoj Budućnosti. Nakon one nečuvene završnice ABA lige podnijeli ste ostavku i uskoro će biti godinu dana kako ste bez angažmana. Ipak, i sami ste potkraj prošle godine napomenuli kako ponuda ne nedostaje, ali da čekate onu pravu. Kakva je trenutna situacija s ponudama i koji su planovi za budućnost?
„Napuštanje Budućnosti mi je bila izuzetno teška odluka, iz razloga što sam fantastično primljen od svih ljudi u klubu, ali i oko kluba. Međutim, nakon svega što sam doživio u finalnoj seriji jednostavno to nije moj svijet, bez obzira kako to netko protumačio ili shvatio. Imao sam ponuda tijekom sezone, no s obzirom da preuzimanje timova tijekom sezone nije jednostavno, odlučio sam da ne prihvatim nijednu ponudu te pričekam ljeto. Pojavom COVIDA-19 ispala je to dobra odluka, međutim, novonastalom situacijom za svakog trenera bit će teže pronaći kvalitetan posao jer u životu ima sigurno bitnijih stvari nego što je sport.“
Iz ove perspektive, možete li nam izdvojiti najdraži trenutak iz trenerske karijere?
„Bilo je mnogo prelijepih trenutaka, preko 20 trofeja, ali osvajanje prvenstva s Fortitudom u Milanu sa zadnjim šutom ipak je bilo emotivnije nego u drugim situacijama.“
Brojni košarkaši prošli su kroz vaše ruke, tko je bio najveći košarkaški talent?
„Jako puno igrača koji su počeli sa mnom završili su u NBA ligi i napravili respektabilnu karijeru: Okur, Belinelli, Giriček, Nurkić… No, bilo je tu i odličnih euroligaških igrača, kao što su Lorbek ili Mulaomerović.“
Postoji li neki igrač za kojeg ste smatrali da će napraviti nemjerljivo veću karijeru, ali uslijed raznih okolnosti, nije ispunio svoj puni potencijal?
„Žao mi je svakako da Zemljić nije napravio iskorak. Mislim i da je Gentile trebao napraviti više, nego što je.“
Sin Dino samostalno korača trenerskim vodama, vodeći iznimno uspješno češku USK Prahu. Ove sezone odveo je klub do finala češkog Kupa nakon dugih 19 godina. Koliko često s Dinom pričate o košarci i izmjenjujete iskustva?
„Dino se za sada razvija jako fino kao trener. Talentiran je za taj posao. Normalno da kako u životu, tako i u poslu treba imati malo sreće i biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. U svim razgovorima s njim potenciram sljedeće: upornost, strpljenje i marljivost. Rezultati će doći prije ili kasnije. Glede njegove ekipe u obaveznom dijelu je bila odlična, igrali su zajedno, dali su sve od sebe, dobro su trčali, a sve drugo ima prostora za nadogradnju.“
Svoj put započeli ste na klupi Cibone, kako gledate na ova teška vremena kroz koja prolazi zagrebački klub?
„Nikako jer to zaista traje predugo.“
Posljednji veliki uspjeh hrvatske košarke ostvaren je pod vašom paskom, bilo je to na Eurobasketu 2013. godine. Hrvatska je tada došla do polufinala i na kraju zauzela četvrto mjesto, a u sjećanju je ostala izvrsna kemija među igračima, ali i konačna simbioza reprezentacije s navijačima koji su naveliko punili slovenske dvorane. Sjećanja na taj turnir zacijelo su i više nego lijepa?
„Apsolutno, uz prvenstvo s Fortitudom 2005., ti dani su nešto što ostaje za cijeli život. Bili smo tim, izgledali dobro, navijači su to prepoznali i napunili smo Stožice kockastim dresovima.“
I na kraju, smatrate li da ova hrvatska generacija s čak 7 NBA igrača, može napraviti velik rezultat i donijeti toliko čekanu medalju s velikog natjecanja?
„Ako se vjeruje, sve je moguće. Imamo talenta, dolaze mladi koji će kroz godine sigurno biti sve bolji i bolji. Strašno su nam dobro legle ove dvije pobjede u kvalifikacijama za jedan kredibilitet. I ako budemo imali jedno jedinstvo u reprezentaciji i oko nje, rezultat neće izostati.“
Gospodinu Repeši najljepše zahvaljujemo na i više nego ugodnom razgovoru, želimo mu puno zdravlja i kvalitetnih trenerskih angažmana.