Popričali smo s Joškom Garmom, trenerom Agrodalma, o novoj sezoni Prve lige, u kojoj njegova momčad trenutno ima tri pobjede iz tri utakmice.
Koji su vam glavni ciljevi u ovoj sezoni?
Cilj u ovoj sezoni je napraviti klupski iskorak u više smjerova. Etablirati se na karti Hrvatske. U tom pravcu smo doveli i na par sezona potpisali veći broj mladih i perspektivnih, ali neetabliranih i neiskusnih igrača koje ćemo kroz klupski program rada i ideja nastojati oformiti kao buduće nositelje. Kao drugu stavku klupskih ciljeva naveo bih napredovanje u infrastrukturi te samim time zadovoljavanje sve većih potreba za istima u cilju što boljeg funkcioniranja i prezentiranja kluba. Što se pak rezultatskog dijela tiče, nastojat ćemo zadržati mindset kojeg smo se držali i do sada; biti što bolji iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu. Još uvijek smo u fazi prilagodbe jedni na druge zbog većeg broja novih igrača. Pravu sliku mogućnosti ekipe očekujem za 8-10 tjedana.
Koga smatrate najvećim konkurentom?
Za sada je teško govoriti o favoritima i konkurenciji, jer je sezona tek počela. Odigrana su tri kola te smo za sada svi jedni drugima konkurencija. Liga je dosta izjednačena. Ideje tko bi mogao biti pri vrhu postoje, no dok se stvari malo ne zakuhaju i dalje ćemo jedni drugima biti djelomična nepoznanica.
Kako komentirate rezultate hrvatske seniorske reprezentacije? Postoji li još šansa da se plasiramo na SP?
Kada pričamo o seniorskoj reprezentativnoj košarci, rezultati zasigurno nisu u skladu s očekivanjima i mogućnostima, međutim matematička šansa još postoji i treba stremiti k njoj na bilo koji način. Zašto je to tako, iz moje pozicije gledanja je teško dati precizan odgovor. Nisam na terenu, ili u svlačionici reprezentacije pa ne mogu govoriti na osnovu činjenica, a bilo kakva nagađanja i pretpostavke bi bile deplasirane za ovaj nivo razgovora. Po meni je krucijalna stvar stanje u svlačionici seniorskog pogona, kako kluba, tako i reprezentacije. To je perjanica nekog sporta i sustava i ako tamo stvari ne “štimaju”, onda i na sve ostalo, nažalost, pada sjena. Kako stoje stvari u svlačionici naše reprezentacije, ponavljam, ne znam i ne želim se baviti pretpostavkama. Bilo bi nepravedno prebacivati odgovornost samo na vodstvo HKS-a ili samo na ekipu (treneri+igrači). Mislim da je istina negdje u sredini. No ono što nam zasigurno treba, jest jaka domaća Premijer liga te što jača Prva liga kao njen inkubator, sa što većom bazom domaćih kvalitetnih klupskih igrača, koji bi se u bilo kojem trenutku mogli integrirati u sustav reprezentacije, a da ne trpi rezultat. Dok god to ne budemo imali, ovisit ćemo o inspiraciji 1-2 igraca, a to dugoročno ne može polučiti rezultatsku stabilnost.
Koji je po vama najveći problem ili nedostatak hrvatske košarke?
Kroz odgovore na pitanja 3,4,5,6, ćemo se direktno ili indirektno doticati ove tematike. Problema i nedostataka ima više, svi o njima bruje, a malo suvislih ideja se plasira u javnost. Probleme i stanje vide svi. Ja bih radije da krenemo u smjeru afirmativnih sugestija. Moramo podići zanimanje djece za košarku, pružiti im odgoj i razvoj osobnosti kroz ovaj sport. Samim time multiplicirati igračku bazu, konstantno raditi na osnovama košarkaške igre. U kasnijoj dobi moramo stremiti razvoju individualne kvalitete kod igrača, kako tehničko-taktičkoj, tako i onoj koja se zapostavlja od dijela nedovoljno educirane i osvještene struke, a tiče se najbitnije i temeljne komponente svih sportova – kondicijske individualne kvalitete. Puno kaskamo za europskom košarkom, a veliki dio problema leži upravo u potonjoj stavci. Tko to ne vidi i ne prihvaća, odavno je ispao iz stroja. Samo jaka i konkurentna Premijer liga nas može približiti onome što bismo htjeli: rezultatskoj prisutnosti na velikim natjecanjima.
Igrali ste u KK Zagrebu, nekadašnjem velikanu hrvatske košarke. Vaš komentar na činjenicu da je KK Zagreb bio “tvornica” igrača, a sada ga više nema.
Tužno je kada se neki klub ugasi. Klub su navijači, djeca, simpatizeri, povijest, ostavština. Pogotovo takav klub kojeg je krasila obiteljska atmosfera, ali i dobri rezultati te plasiranje mladog kadra kroz seniorski program. No nažalost, prethodnica nestajanja svakog kluba su serije loših odluka i lošeg poslovanja.
Generacije 90/91 i 94/95 su osvajale medalje u mlađim kategorijama. Zašto nitko od njih nije nositelj reprezentacije, izuzev Darija Šarića?
Klubovima su ciljevi uoči sezone često vezani isključivo uz rezultat te se tada zapostavljaju mladi igrači koji su u mlađim uzrastima bili nositelji. Ne bih nužno svu odgovornost prebacivao na klubove; opstanak istih se uvelike veže uz rezultat (sponzori, pokrovitelji, što je neophodno za funkcioniranje). Moramo i klubove razumjeti, no bilo je i ima dosta negativnih primjera. S druge pak strane, dio odgovornosti ide i na dušu tih igrača. Većina njih su mišljenja da nakon juniorskog staža ili osvojene medalje preko ljeta s nekom mlađom selekcijom po defaultu dobivaju mjesto, status i minute u seniorima. Malo tko od njih shvaća da je seniorska košarka jedan veliki zaokret u njihovim životima, nešto mnogo zahtjevnije, kompleksnije u više smjerova. Malo tko od njih je spreman krvavo raditi, odricati se, ulagati u sebe, raditi dodatno između dva obvezna klupska treninga. Malo tko od njih je spreman uložiti dva ljeta mukotrpnog rada na sebi, individualnih treninga u dvorani, u teretani, na otvorenom, da bi se što bolje pripremili i spremni dograbili i iskoristili priliku. Taj loši mindset nas prati već godinama i velikim dijelom i zbog toga neki talentirani igrači iz spomenutih generacija nisu ni primirisali ozbiljnoj seniorskoj klupskoj košarci u matičnim klubovima, a kamoli reprezentativnoj.
Euroliga ili NBA? Što očekujete od naših igrača u novoj NBA sezoni?
Primarno Euroliga. Meni je draže pogledati bilo koju euroligašku utakmicu, nego veliku većinu NBA utakmica prije playoffa. No moramo razumjeti i njih; 80-ak utakmica u regularnom dijelu, enormnu psihofizičku potrošnju, manjak rezultatskog naboja. Normalno da je dobar dio tih utakmica negledljiv s aspekta Eurolige, izuzev par ekipa kod kojih se uvijek može uživati u pravoj timskoj košarci (San Antonio, Boston).
Našim igračima želim puno zdravlja, da igrački napreduju, da se domognu playoffa i da taj igrački potencijal i iskustvo prenesu i na reprezentativne akcije. A svojim bivšim suigračima Šišiju, Babi i Heziju poručujem da su im vrata mog kluba uvijek otvorena za dodatan individualan rad.
Jošku se zahvaljujemo na intervjuu te mu želimo uspješnu sezonu.