U sezoni 2010./11. momčad Mrava ostvarila je najbolji plasman u regionalnoj NLB ligi. S osvojenim petim mjestom, uz naslov prvaka Hrvatske, ostvaren je bodovni kapital dostatan da momčad iz Trnskog po prvi puta predstavlja hrvatsku košarku u Euroligi. Tek jedna pobjeda nedostajala je za plasman među četiri najbolje momčadi regionalne lige i plasman na Final four. U sezoni nakon toga, u kojoj su po prvi puta nastupali među euroligaškom kremom, momčad Ivice Burića (ubrzo ga je zamijenio srpski strateg, Vladimir Androić) ušla je s izrazito visokim ambicijama. Za premijerni nastup u Euroligi, Zagreb se odlučio na kombinaciju jezgre postojeće momčadi, uz dodatak kvalitetnih domaćih i stranih košarkaša, a šlag na tortu trebao je biti priključenje najboljih juniora kluba i tada aktualnih osvajača juniorske Eurolige seniorskoj momčadi. Sezona je započeta sa sljedećim rosterom:
Sašo Ožbolt, Diante Garrett, Papa Diasse, Robert Rikić, Damir Mulaomerović, Ante Mašić, Miralem Halilović, Krunoslav Simon, Mario Hezonja, Petar Babić, Mario Kasun, Dario Šarić, Ivan Novačić, Filip Bašljan, Damir Rančić, Toni Prostran, Joshua Heytvelt.
Nakon početka sezone i nezadovoljstva uprave kluba s ostvarenim rezultatima, već u studenom je u redove sletjelo nestvarno pojačanje, T.J.Ford. Odlični američki playmaker potpisao je ugovor za vrijeme trajanja lockouta, a kolika je bila težina tog autograma, govori i činjenica kako je sezonu prije ove u Pacersima zarađivao astronomskih 8,5 milijuna dolara. U prvoj euroligaškoj godini, Zagreb je do posljednjeg dvoboja po skupinama bio u prilici otići u drugi krug, ali u posljednjem kolu grupne faze časno su pali kod Žalgirisa predvođenog Markom Popovićem, a otegotna okolnost bila je i ozljeda ponajboljeg igrača Mrava, Krune Simona, koji je odigrao samo četiri i pol minute. KK Zagreb je sezonu 2011./11. u Euroligi zaključio s omjerom od dvije pobjede i osam poraza.
Ipak, nametalo se pitanje održivosti takvog projekta. Dovođeni su igrači debelo iznad cjenovnog ranga kluba iz novozagrebačkog kvarta. Kao primjer možemo navesti i hrvatskog košarkaša Marija Kasuna, tada elitnog euroligaškog centra za čije su se usluge borili najbolji klubovi Europe. Usprkos tome, Kasun je odabrao Zagreb potpisavši dvogodišnji ugovor, a vodstvo kluba imalo je dobre argumente (nagađa se o iznosu od 500-700 tisuća eura godišnje). Ispadanje u grupnoj fazi Eurolige i tek deveto mjesto na kraju regionalne lige sigurno nije ono čemu su se čelnici kluba nadali prije sezone.
Prema izjavi tadašnjeg media directora kluba, Damira Klekara, Zagrebu su te sezone nuđena čak 32 NBA igrača, a vođeni su razgovori i s tada aktualnim MVP-ijem NBA lige, Derrickom Roseom. Nakon višemjesečnog usuglašavanja pregovori su dovedeni do same finalizacije. Međutim, KK Zagreb CO sa svoje strane nije mogao okončati pregovore i sporazum nikad nije postignut.
U svoj toj ludosti, Karamarko i ekipa izgubili su kompas i bit Pepsijevog kluba. Pepsi Božić slikovito je opisao kakav je klub bio i trebao biti KK Zagreb: „To je bio klub koji je imao dušu, koji je živio na bazi kvarta, škvadre i to je bila najjača snaga Zagreba koji je na taj način išao prema gore.“
Nakon dvije sezone blještavila Eurolige sponzori su nestali, a s njima i „uglednici“ iz lože. Politika je uplela prste tamo gdje nije trebala, Zagreb je ubrzo ispao iz regionalne lige, a još par sezona vođen Danijelom Jusupom životario u hrvatskoj ligi. 2018. godine ugasio se KK Zagreb, a samo par mjeseci nakon toga i njegov tvorac, Pepsi Božić, zauvijek je zatvorio oči.
Ostalo je samo sjećanje na Pepsija i Zagreb…
