Koga još briga za igrače?

Stalno se govori o lošem stanju klubova u hrvatskoj košarci, a malo tko se zapita kako žive igrači koji igraju za njih. Rijetki su slučajevi da je prvog u mjesecu plaćeno ono što je obećano i što stoji u ugovoru. Biti profesionalni košarkaš, ali i sportaš općenito, u Hrvatskoj danas je gotovo i nemoguće, a dobiti plaću na vrijeme i u punom iznosi zvuči kao znanstvena fantastika. Poznato je da čak niti ABA ligaši, izuzev Cedevite, ne ispunjavaju u potpunosti obaveze prema igračima, a kako li je tek onda u prvoj ili nižim ligama?

Košarkaš obrtnik

Negdje na prijelazu stoljeća zbog visoke cijene rada promijenjen je zakon. Profesionalni sportaši su prestali biti obični radnici zaposleni u klubovima, a obveze prema državi svaljena su na leđa igrača. Od tada profesionalni sportaš dužan je otvoriti obrt te postati “privatnik”. Sami obrt se financira od plaće koja je propisana ugovorom s klubom, a igrač je dužan državi plaćati svoje obveze u obliku mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te poreza i prireza. Zamislite sada situaciju kada igrač ne primi plaću, a davanja državi mjesečno iznose nekoliko tisuća kuna. Uz to, tu je i kamata u iznosu od vrtoglavih 14 posto koja samo čeka prvu priliku da zaskoči neplatišu.

Objavom porezne liste dužnika na “stupu srama” našli su se brojni aktivni sportaši koji upravo zbog navedenih problema svoje obveze jednostavno ne mogu podmiriti. S druge strane klubovi su lišeni te obveze i barem u tom kontekstu skriveni su od porezne uprave, a upravo su oni svojim nesavjesnim poslovanjem problem prouzrokovali.

Stavite se sada u situaciju da ste mladi sportaš na početku karijere i ne primate plaću. Kako preživjeti i krenuti u život? Da li se itko ikada zapitao koliko je igrača zbog datog problema bilo prisiljeno odustati od košarke i što je s istim tim ljudima danas koji su stavili obrazovanje u drugi plan, a najbolje godine života posvetili sportu i na kraju dobili ništa?

Plaće igrača

Plaće malog dijela sportaša su poprilično visoke za naše prilike, stoga čak i nekoliko neisplata ne predstavlja egzistencijalni problem. Punjenje medijskih stupaca s upravo tim, hajmo reći zvijezdama, nedoličnim ponašanjem manjinskog dijela, traženjem senzacija i “dlaka u jajetu” generalno se stvara kriva slika o sportašima kao pijanim bogatašima.

Događa se fenomen da i oni koji nemaju gotovo pa ništa bivaju poistovjećeni s onim imućnijim i stavljeni na marginu društva kao netko tko, zamislite, samo trči za loptom da zaradi novac. Normalno je čuti kako sportaš nije primio plaću i oko toga se ne diže prevelika buka jer oni novca “imaju i previše”. Upravo taj dio je većina i oni uglavnom ne žive u skladu s društvenim ugledom koji bi trebali predstavljati kao idoli mladima i simboli sredine koju predstavljaju.

Može li netko zamisliti kako je prvotimcima Splita igrati cijelu sezonu, a da ne vide kune? Nekolicini iskusnijih igrača koji su zaradili određeni novac u karijeri možda to i ne predstavlja neki problem, ali mladima koji su osuđeni živjeti u drugom gradu na grbači roditelja kao profesionalci i nije baš jednostavno. Pogotovo u današnje vrijeme kada je financijska situacija iz dana u dan sve gora.

Pogledamo li prosječne plaće u našoj ligi možemo vidjeti da to niti izbliza nije profesionalizam već amaterizam, dok igrači i dalje imaju obveze profesionalca. Čest je slučaj da se plaća samo onaj neoporezivi dio od 1600 kn, a ostatak se rješava na druge načine, putem sponzora, prehrane, davanja stana na korištenje i slično. Sve je manji broj klubova koji poteže za profesionalnim ugovorima upravo jer znaju da ih se ne može izrealizirati što je i pošteno s njihove strane, ali u tom slučaju je nemoguće da se onaj dogovoreni minimum ne ispoštuje. Osim minimalca, igrači nerijetko pristaju igrati besplatno samo da dobiju priliku eventualno se pokazati i negdje transferirati.

Maćehinski odnos klubova

Klub kao institucija koja postoji zbog igrača, u našem slučaju košarke i naravno publike, često zbog osobnih interesa lokalnih moćnika biva opljačkana i netransparentno vođena. Primjera je bezbroj, a igrači su uvijek ti koji izvuku deblji kraj. Uprava biva smijenjena, a klub nakon nekog vremena uskrsne uz blagoslov države ili na račun poreznih obveznika.

Igrači su uvijek ti kojima se zadnjima isplati, a u većini slučajeva to ne bude u punom iznosu. Nude se raznorazne nagodbe umanjene za velik postotak novca i na bezbroj rata. Neprihvaćanje ponude klubove ponekad primora na ad hominem metode. Sportaši kojima je dužan novac bivaju prikazani kao rušitelji lokalnog ponosa od kluba, dijelu igrača koji su se nekim slučajem našli kao zamjene (netko i to mora u sportu) pripisuje se nezalaganje i u javnost se plasiraju podaci da svoj novac nisu zaslužili te se taj podatak uzima zdravo za gotovo, ili im pronađu neki “deseti” razlog nakon kojeg klub poslije izvršenog pritiska dobiva željeno. Ponekad je, nažalost, dio toga i istina te klub je s moralne strane u pravu, ali u većini slučajeva igrač je ispoštovao svoj ugovor u potpunosti i on samo želi svoj zarađeni novac koji mu je jamčila ta ista institucija koje je bio član.

Zaštita igrača

Svaki igrač s potpisanim ugovorom zaštićen je od strane Hrvatskog košarkaškog saveza u suradnji s Fibom. Točnije, do isplate cjelokupnog duga, dužniku je zabranjeno dovoditi nove igrače. Zanimljivo je kako uvijek najveći dužnici u Hrvatskoj nađu način da se dogovore s igračima da bi mogli funkcionirati, a blokade iako postoje na papiru rijetko da su vidljive na terenu.

Bilo je nekoliko primjera kada su igrači išli do kraja, bez ustupaka, što je dovelo do gašenja kluba. Na koncu ostali su bez ičega jer klupska imovina nije postojala, a zapovjedni lanac odgovornosti je negdje netragom nestao. Primjerice, u Njemačkoj lanac odgovornosti seže sve do same države tako da nitko ne ostaje bez kruha. Ali naravno, to je Njemačka pa bolje da se vratimo u svoju realnost i da ne živimo u snovima.

Jedno rješenje koje se već nekoliko puta nametalo je osnivanje sindikata igrača, ali nažalost potrebna inicijativa od strane tih protagonista još nije potegnuta čemu su dijelom i sami krivi. Valja svakako spomenuti kako u Hrvatskoj postoji udruženje košarkaških sudaca, udruženje košarkaških trenera, čak i udruženje medicinskih djelatnika u košarci, ali udruženja onih zbog kojih sve to postoji naravno da nema.

Razlozi

Više je razloga koji su doveli do sadašnjeg stanja, a odgovornost leži na nekoliko adresa. Jedan od problema je i zakon o sportu koji se u svojim odredbama uvijek bavi stvarima oko kluba, a sam sportaš biva stavljen na stranu. Odgovornost potom leži i na klubovima koji i dalje posluju van svojih gabarita, a dugoročni uspjeh koji podrazumijeva plan i viziju za boljitak bude podređen kratkoročnoj slavi koja često se i ne dogodi. Rast kluba je prirodan proces, a preskakanje stepenica uvijek završava padom.

Generalno loše stanje u privredi dovodi do nemogućnosti financiranja, ali onda se postavlja pitanje zašto ti klubovi ne budu svedeni u realne okvire. Kako to da se i dalje teži nekom “uspjehu” kada se za to nema preduvjeta? Financijski teret potom pada na leđa lokalnoj samoupravi, gladnih usta je previše za nahraniti, a igrači su direktno ti koji sve osjećaju na svojoj koži.

Profesionalna košarka u Hrvatskoj gotovo više i ne postoji osim na papiru. Amaterizam poprima sve šire razmjere, a velike promjene su nužne. Košarkaši, ali i sportaši generalno također moraju shvatiti da se uspješni više ne mjere u postocima nego u promilima. Treba im ponuditi izlaz, a ne jednosmjernu slijepu ulicu. Američki sveučilišni model se ne čini lošom idejom. Zašto tako nešto slično ne primijeniti u Hrvatskoj, barem u gabaritima za koje smo sposobni?

Dokle god netko ne preuzme inicijativu, a odgovornost prestane prebacivati na druge i ne krene se raditi, pomaka neće biti. Svijetli primjeri čak i kod nas postoje, a tapkanje većine u mraku, kao što i vidimo, nikome ne donosi korist.