Moj otac je 45 godina proveo je u košarci, a svo to vrijeme iz njegovih usta moglo se čuti samo jedno ime – ono Krešimira Ćosića. Prava prigoda za prvu hrvatsku ikonu, ali i izrazito težak zadatak opisati ovakvog čovjeka kroz karticu, dvije teksta.
Krešo je rođen 26. studenog 1948. u Zagrebu. Odrastao je u Zadru, gdje je i krenuo s košarkaškom karijerom. Prvu seniorsku utakmicu odigrao je u voljenom klubu sa samo 16 godina. Godinu poslije, odnosno 1965. bio je dio momčadi Zadra, koja je osvojila titulu prvaka Jugoslavije. Sjajan početak karijere za čovjeka koji je bio ispred svog vremena.
S 211 cm visine igrao je svih pet pozicija. Radio je sve kako bi njegova momčad bila što bolja. I to mu je uspijevalo. Do drugog naslova jugoslavenskog prvaka Krešo nije morao čekati dugo. Dogodilo se to nakon samo dvije sezone, 1967. godine. Ćosić je bio nezaustavljiv. To ljeto, njegovu izrazitu košarkašku kvalitetu prepoznao je Ranko Žeravica, tadašnji izbornik reprezentacije Jugoslavije. Od tog trenutka, pa do raspada, Jugoslavija je redovno bila u vrhu svjetske košarke.
Zadar je do novog naslova državnog prvaka stigao 1969. godine, a sezonu poslije osvojen je i kup. Na poziv Veikka Vainija, finskog košarkaška, otišao je u SAD. Lokacija je bila Provo, u saveznoj državi Utah, a sveučilište na koje je otišao zove se Brigham Young.
Krešo Ćosić – NBA pozivi
Bio je toliko dobar da je već nakon treće godine provedene na sveučilištu izabran na draftu. Pravi potez napravili su Blazersi te 1972. godine. No, Krešo je odlučio ostati i posljednju godinu na Brigham Youngu, pa je taj izbor momčadi iz Portlanda propao.
“Zovu Lakersi, ali zove i Zadar”
Dobri div iz Zadra odradio je i posljednju godinu u Americi na najbolji mogući način. Pokupio je brojne nagrade, a nakon te sezone izabrali su ga Lakersi. Veliki novčani iznosi bili su u igri, ali u tom trenutku Krešo je izrekao onu poznatu rečenicu: „Zovu Lakersi, ali zove i Zadar“. I tako je i napravio…
Vratio se u Zadar, koji je tada bio na rubu ispadanja iz snažne nacionalne lige. Ali Krešo je bio toliko velik, da je takvu momčad, zajedno s Gjergjom, doveo do nova dva naslova prvaka. Uslijedila je kratka faza u Olimpiji, a onda i u Bologni, s kojom je osvojio dva naslova talijanskog prvaka.
Veliku karijeru završio je u Ciboni, točno u vrijeme kada je započeo Draženov uspon, s kojom je osvojio tri kupa Jugoslavije, ’82 je tome dodao i naslov prvaka, a godinu ranije i Saportin kup.
Karijera bogata trofejima
Klupska karijere sasvim je dovoljna kako bi dobio titulu legende, ali reprezetativna karijera je možda čak i veća. Zlato i dva srebra na OI, dva zlata i dva srebra sa svjetskih prvenstava, tri zlata, tri srebra i bronca s europskih prvenstava te dva zlata s mediteranskih igara medalje su koje je osvojio kao reprezentativac Jugoslavije. Treba napomenuti kako je Eurobasketima ’71 te ’75 proglašen za najboljeg igrača turnira.
Kao izbornik zaradio vječnu slavu ubacivši Dražena, Divca, Rađu..
Igračku karijeru zamijenio je onom trenerskom. Već 1984. našao se na klupi Jugoplastike, a nakon toga je preuzeo i kormilo reprezentacije, s kojom je stigao srebra na OI u Seolu ’88 te bronci na SP ’86 te EP ’87.
Sezonu 1987./’88. proveo je na klupi Bologne, nakon čega preuzima trenersku palicu AEK-a. U Grčkoj se zadržao tri sezone, a svo to vrijeme proučavao je stanje u domaćoj košarci. Tako je i pronašao Bodirogu, kao što smo pisali u trećem nastavku Ikona.
Velikan hrvatske košarke proglašen je najboljim hrvatskim sportašem 1980. godine. 1991. godine, uvršten je među 50 najboljih FIBA-inih igrača. 2006. postao je tek drugi igrač čiji je dres umirovljen od strane košarkaške momčadi sveučilišta Brigham Young. Dvije godine kasnije uvršten je među 50 ljudi koji su najviše doprinijeli Euroligi. Dobar dio poznavatelja košarke, pogotovo oni stariji, reći će kako je Krešo bio najbolji ikad koji nije zaigrao u NBA ligi.
Sve je to dokaz onoga što Krešo jest i što predstavlja. Najbolje ga opisuje dokumentarac napravljen u njegovo ime – „Čovjek ispred vremena“.
A ono što je još važnije bio je čovjek, u punom smislu te riječi. Nigdje nećete naći neku ružnu riječ o njemu. Iz SAD-a je uspio „dovesti“ Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, poznatiju kao „Mormonska crkva“.
Radio je kao hrvatski diplomat u Washingtonu, gdje se na razne načine borio za samostalnost Hrvatske. Rak ga je pobijedio 1995. godine. Sa samo 47 godina iza sebe, Krešo je tijelom napustio ovaj svijet. Njegova duša ipak živi. Živi u kupovima, trgovima, dvoranama koje su dobile ime po njemu. Živi u svim uspjesima hrvatske košarke jer je on i dalje dio njih. Jedan, jedini, neponovljivi…