Eurobasket 1993. godine ostat će po mnogočemu upamćen. Te godine je u Njemačkoj odigrano 28. po redu natjecanje najboljih europskih reprezentacija, a na njemu su prve europske medalje u povijesti osvojile dvije reprezentacije – Njemačka kao domaćin osvojila je zlato, dok je Hrvatska kao debitant na današnji dan prije točno dvadeset godina došla do europske bronce. Hrvatskoj to ipak nije prva medalja uopće, jer smo godinu ranije osvojili neponovljivo srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni.
Upravo nam je taj uspjeh iz 1992. davao nadu da ćemo godinu kasnije u Njemačkoj pokoriti stari kontinent, ali na neke faktore ipak nismo uspjeli utjecati. Svega 15 dana prije prve utakmice smrtno je stradao naš najbolji košarkaš Dražen Petrović, ali momci u hrvatskim dresovima skupili su glave i odlučili odigrati turnir Draženu na ponos i kroz cijeli su turnir nosili crnu traku na dresu. U odnosu na Olimpijadu, u momčadi nije bilo ni Tonija Kukoča i Aramisa Naglića, a mjesta ove trojice popunili su Emilijo Kovačić, Veljko Mršić i Ivica Žurić. Ostatak ekipe činili su Vladan Alanović, Franjo Arapović, Danko Cvjetičanin, Alan Gregov, Arijan Komazec, Velimir Perasović, Dino Rađa, Žan Tabak i Stojko Vranković, predvođeni s klupe izbornikom Mirkom Novoselom.
Na Eurobasketu je nastupalo 16 reprezentacija, a Hrvatska je u prvom krugu ždrijebom smještena u skupinu B koja se igrala u Berlinu, zajedno s Bugarskom, Francuskom i Turskom. U prvoj utakmici Cvjetičanin i Perasović su nas s po 23 poena vodili do laganih 104:83 protiv Bugara, Francuze smo svladali sa 100:95, što nam je pobjeda s najmanjom razlikom na prvenstvu, a ponovno je briljirao Cvjetičanin s ubačenih 28 koševa. U posljednjem susretu Hrvatska je sa 113:63 pregazila Turke, a u ovoj se utakmici konačno probudio i Rađa, ubacivši 21 poen.
U drugu smo fazu prošli kao prvoplasirana momčad skupine, a uz nas su natjecanje nastavili Francuska i Turska, a u drugom krugu, u koji smo prenijeli četiri boda, sastali smo se sa ekipama iz skupine D – Belgijom, Estonijom i Njemačkom. Drugi krug, kojeg smo također igrali u glavnom gradu zemlje domaćina, otvorili smo pobjedom nad Belgijom 106:74 uz 27 poena Rađe, a isti nas je igrač dan kasnije s 22 ubačaja vodio do važne pobjede nad Nijemcima (70:63). Pobjedom nad Estonijom 98:80 (Perasović 25) zatvorili smo drugi krug i kao jedina neporažena reprezentacija u dotadašnjem dijelu Eurobasketa prošli u četvrtfinale.
Tamo su nas u Münchenu čekali susjedi iz Bosne i Hercegovine, a ostale parove sačinjavali su Francuska – Grčka, Rusija – Estonija i Španjolska – Njemačka. Utakmica protiv reprezentacije BiH bila je veoma emotivna zbog ratnog stanja u obje zemlje, igrači su bili veoma korektni jedni prema drugima, a zanimljivost je da je ponajbolji igrač BiH Mario Primorac, inače Hrvat, proveo cijeli susret na klupi kako njegova obitelj ne bi imala problema jer je on nastupao protiv svoje zemlje. Još jedan Hrvat nastupao je za susjednu državu, a on je Gordan Firić koji je susret, kojeg je Hrvatska dobila sa 98:78 (Rađa 25), završio sa sedam poena.
Polufinalni susret donio nam je Ruse. Reprezentacija predvođena s dva Sergeya – Bazarevičem i Panovim bila je spremna za osvetu nakon što smo ih izbacili s Olimpijade godinu dana ranije. Naši nisu našli rješenja za Bazareviča (25 koševa) i još jednog mu imenjaka Babkova (22), pa su Rusi sa 84:76 prošli u finale gdje ih je čekao domaćin, koji je sa 76:73 u drugom polufinalnom susretu bio bolji od Grka.
Naši su se košarkaši do utakmice za treće mjesto dodatno mobilizirali, s još jačom željom da osvoje medalju Draženu u čast. Grci su tog 3. srpnja stradali sa velikih 99:59 uz veličanstvenu Perasovićevu partiju i 34 postignuta poena, dok Grcima nije pomogao ni legendarni Panagiotis Giannakis, ubacivši 15 koševa.
U finalu su Nijemci iznenađujuće svladali favorizirane Ruse. Bilo je to jedno od najuzbudljivijih finala svih prvenstava Europe. Rusi su svega 15 sekundi prije kraja vodili sa 70:68, ali uporni Nijemci zakucavanjem i pogođenim dodatnim slobodnim bacanjem Christiana Welpa postavljaju završnih 71:70.
Isti taj Welp izabran je za najboljeg igrača turnira, dok je najbolji strijelac bosansko-hercegovački reprezentativac Sabahudin Bilalović.
Osvajanjem druge medalje na dva natjecanja Hrvatska je tada kao mlada država velikim slovima upisana u košarkaške almanahe, a ovim smo uspjesima dali svijetu do znanja da smo spremni svima pomrsiti račune. Rezultati su bili vidljivi i na sljedeća dva velika natjecanja u sljedeće dvije godine, na kojima smo također osvajali bronce, ali tu smo s berbom medalja nažalost i stali.