Aktualni slovenski prvak je jučerašnjim potezom pokazao jedini logičan i ispravan put vođenja jednog kolektiva kao što je uspješan košarkaši klub. Vodstvo kluba uspjelo je dovesti u svoje redove legendarnog slovenskog košarkaša Matjaža Smodiša.
U cijeloj toj priči zanemarivo je pitanje koliko, i da li će uopće, Smodiš pridonijeti samoj igri svog matičnog kluba. Prema prvim zdravstvenim procjenama leđa 32-godišnjeg košarkaša trebala bi biti spremna za igru krajem siječnja sljedeće godine. No, sve to je sporedna stvar u jučerašnjem događaju, bez obzira što pričamo o jednom od najvećih ne samo slovenskih već i europskih košarkaša.
O dostignućima Smodiša mogli bi, i ujedno se ovom prilikom nadam da hoćemo, potrošiti jedan dobar dan, te sve koje dosad nisu upoznati, da se upoznaju s velikom karijerom tog iznimno simpatičnog, ali i skromnog košarkaša o kojima hvale riječi čujete u svijem dijelovima svijeta.
Vraćamo se na glavnu temu, a to je povratak legende kluba, u jednom planskom radu. Nešto što je u svijetu sporta već postalo samo po sebi prihvatljivo, i nešto što su konačno prepoznali u Splitu s Nikolom Vujčićem, odnosno u Ciboni s Nikšom Prkačinom.
Daleko od toga da je kod Smodiša u igri igračka ambicija, odnosno kratkoročno rezultati. Ključna je cijela ta priča koja je postignuta sa obje strane. “Nisam imao želje da bih se aktivno vratio u inozemstvo. Za mene je postojala isključivo ta opcija. Novac je ovdje sekundarnog značenja, bitna je cijela ta priča!”, otkrio je jučer Smodiš koji je tom prilikom dodao kako je njegov dolazak pravilna stvar te točka na i u njegovoj karijeri.
Također je njegovim dolaskom demantirano da je Matjaž zamjena za Juricu Golemca koji je prije nekoliko dan pristao na operaciju koljena. “Kronični problemi su tu, i trebat će se boriti s njima. To je bio glavni razlog da sam završio s košarkom. Nije bilo više želje svakodnevno se suprotstavljati tim bolovima. No, to je mali uložak za sve što može ta priča donijeti.”
Legende kluba su te koje se treba cijeniti sve do njihovog posljednjeg daha. One su te koje su stvarale klub, i one su te koji drže klub i nakon njihovog aktivnog igranja. One su te koju su iznad trenera i iznad igrača. Jer su tu zaslužili.
Kao što je zaslužio Derrick Sharp u Maccabiju, koji očigledno više nije mogao igrati ozbiljnu košarku, no Derrick je bio i ostao institucija u Maccabiju, i za takve igrače su osigurane fotelje i prije nego objese tenisice na klin.
Legende su te koje imaju karizmu i moć privući gledatelje, okrenuti priču, podignuti atmosferu i dati sličan obol kao što su ga dali na parketu kao igrači. To pokazuje Nikola Vujčić, to je pokazao i Nikša Prkačin, no to je nešto što će, nadam se, jednog dana uspjeti postići i primjerice novi, mladi ambiciozan direktor Zadra, Marino Čačić.
Emilio Kovačić, Arijan Komazec, Stipe Šarlija, Veljko Petranović, Stojko Vranković i da ne nabrajam dalje, su samo jedni od mnogih za koje se trebalo naći mjesta. Za neke od njih je možda već kasno, no, zasigurno će morati poslužiti kao svojevrsna škola za one koji dolaze i to zaslužuju. Poput Marka Popovića i(li) Marka Banića.
Krka je pokazala jedan pravi put kojeg polako ubiru sva “pametna” vodstva kluba, naravno ne želeći ovdje napadati “svoj” Zadar, već otvoriti oči mnogima koji i dalje smatraju da su igrači vrijedni spomena isključivo u njihovom dresu, dok imaju brze noge i zdrava koljena.
Za kraj te jedne možda naizgled male priče, a ipak velikog značenja, možemo kazati kako je ljubiteljima hrvatske košarke, kao i vodstvu KK Cedevita, mogla biti čast što je Matjaž one “ozbiljne” posljednje košarkaške poene zabio upravo u Zagrebu.