Trenutno živimo u vremenu iskrivljenih vrijednosti, kada je nemoralno postalo normalno i kada je lakše nabrojati sudionike reality showa od igrača jedne reprezentacije. Ne tako daleko u prošlost, košarkaški uspjesi bili su dio nacionalnog ponosa, košarkaši su bili motivacija mlađim naraštajima da krenu njihovim stopama.
Jedna od najtalentiranijih i najboljih generacija Europe pa i svijeta bila je juniorska reprezentacija koja je u talijanskom Bormiju 1987. osvojila naslov svjetskog prvaka.
Zanimljivo je da su dečki iz Splita po svoj svjetski uspjeh otišli vlakom Split-Pirot vožnjom u stočnom vagonu. Točnije, otišli su na pripreme koje su vodili trener Svetislav Pešić (Kari) i njegov savjetnik Milivoje Karalejić (profa). Zadnje pripreme održane su na planini Igman. To je bio vrhunac selekcije, izabrani su najbolji od najboljih u zemlji od 22 milijuna ljudi, tko je dobio dres sa svojim brojem, znači, vrijedio je. Svi su jedva čekali da se objavi popis, živjeli su za to. Zato su i igrali košarku s toliko žara i entuzijazma. U tom trenutku to im je značilo sve.
Svetislava Pešića, čovjeka koji je tim momcima ostavio veliki trag u njihovom odrastanju, krasili su strogi treninzi i kako je Toni Kukoč rekao “diktatura”, bio je “bič Božji”. Sve u svemu, treniralo se vrlo žestoko.
Milivoje Karalejić (profa) – niti jedan igrač koji je prolazio kroz njegovu obuku nije imao ozbiljnijih ozljeda u karijeri. Igrači ga pamte po vrlo zahtjevnom popisu vježbi pa na sve to zagrada puta tri. Ta zagrada im još uvijek stoji u glavi, kao da im je profa s njom htio pshiološki unijeti snagu u glavu. (Dokumentarni film “250 stepenika” – Video 15:41 minuta).
Najveći zezant u reprezentaciji je bio Nebojša Ilić (Neša), koji je inicirao šišanje Miroslava Pecarskog uvjerivši ga da Kariju smeta dužina njegove kose. U zezanciji mu je Luka Pavičević prodao foru kako ima završen kurs šišanja u Salt Lake Cityu. Sve u svemu, Miroslav je završio s lošom frizurom, a s Lukom nije pričao nekoliko dana (Video 26:30 minuta).
Put u Italiju bio je upitan zbog elementarnih nepogoda. Kada su saznali da će ipak ići, čekao ih je posljednji trening. Profa Karalejić osmislio je trening s puno simbolike u pozadini. Ako žele biti svjetski prvaci, moraju ovo osvojiti, 250 stepenica. Točnije, trebalo je napraviti tri serije od 250 stepenica, prvi put s dvije, drugi put s jednom i treći put bez ijedne pauze (Video 30:30 minuta).
To znači aspekt volje, ne odustati, to je bila karakteristika tih stepenica. – Milivoje Karalejić
Tu nema trčanja, kakvo crno trčanje. Imaš osjećaj kada dođeš gore da se možeš na leđa okrenuti. – Slaviša Koprivica
Ako slučajno pogledaš put gore, odustaješ, sto posto. – Toni Kukoč
Bilo je tu psihološkog momenta, ipak je to osvajanje tih stepenica. – Zoran Kalpić
Ta simbolika, hoćete na vrh svijeta, baš to je to bilo. – Teoman Alibegović
Do finala je Jugoslavija sve utakmice pobijedila. Na utakmici protiv Amerikanaca, Kukoč je odigrao nestvarno, pokazao je svoj izvanserijski talent, zabio je čak 11 od 12 trica i bio najbolji igrač utakmice (Video 36:30 minuta).
Večer prije finala, momčad se opuštala u parku, mladost-ludost, skakali su na trampolinu, pri čemu je Neša uganuo zglob. Probali su to prešutiti Pešiću jer su znali kako neće biti nimalo oduševljen. Kada je Kari saznao, reagirao je na energičan način, a taj trampolin im još i dan danas zvoni u glavi (Video 40:20 minuta).
Zamislite, druge ekipe ne izlaze iz hotela, pripremaju se za finale. A naši, naši se na neki drugi način pripremaju – Svetislav Pešić (Kari)
U finalu su se opet sastali s Amerikancima te na poluvremenu gubili. U svlačionici Kari, kako i sam kaže, nije tješio igrače, već je iz velikog bijesa lupio crnom torbom od stol. Ta „eksplozija“ popraćena Karijevom jezikovom juhom dobro je prodrmala ekipu da shvate zašto su tamo, za što su živjeli i trenirali posljednje tri godine te kako na kraju nemaju pravo odustati, već moraju još više zapeti. Momčad je ponovno izašla na parket, a tandem Rađa/Divac je preuzeo odgovornost jer su Amerikanci igrali odličnu obranu na Kukoču. Dvojac je izdominirao te su skupa s ostatkom momčadi osvojili ono po što su došli, titulu svjetskog prvaka. Titulu po kojoj će ih vječno pamtiti kao najbolje, titulu koja im je dala vjetar u leđa za dalje (Video 43. minuta).
Cijela naša generacija nije smjela sebi dozvoliti da si postavi neki manji cilj od tog pobjedničkog postolja na kojem god natjecanju da smo igrali. – Aleksandar Đorđević
Ta priča stoji za sva vremena, medalja kao medalja je tu, ali ono što mi nosimo u sebi je najbitnije, ta sjećanja, treninzi, druženja, i na kraju to što smo postali prvaci svijeta. – Miroslav Pecarski
U svoj toj priči ljudi su bitni. – Dino Rađa
Toni Kukoč je u gore spomenutom dokumentarnom filmu rekao kako mu je svjetsko prvenstvo u Bormiju zapravo otvorilo oči da može postati netko i nešto u košarci, sportu koji voli.
To je bilo otvaranje očiju da mogu biti netko i nešto u tom sportu.
Za kraj ćemo napisati citat Samira Avdića, člana te sjajne generacije, koji nam svima može biti motivacija za poslovne i životne izazove i borbe.
Ja ne volim gledati u prošlost. Naše penjanje je imalo simboliku da samo trebamo gledati naprijed.