U trenutku početka pisanja je 1.23 ujutro. Petak je, svijet čeka okršaj divova. Čekam ga i ja, vjerojatno i vi, dragi čitatelji. Ratnici brane svojih devet poraza, a sve mi se nekako čini da će rekord ostati u rukama onih ratnika koji su to zapravo bili sredinom devedesetih, onda kad nažalost nisam mogao čekati njihove utakmice jer sam ujutro morao u vrtić. A i da nisam morao, pitanje je jesmo li uopće imali satelitsku. Ni jedna stranica live-streaminga nije radila, pitam se zašto. Nije bilo Sportkluba, samo Slavko i Neven pojavili bi se tu i tamo. A danas? Noć košarke je svaka. Osim onih kad se igra Super Bowl i finalna serija Stanley Cupa. Kad smo već kod hokeja, ove noći igraju gotovo svi od Aljaske do Meksika, a ja zagledan u brojke razmišljam o konvergenciji portala za potrebe ovog teksta. Jer ipak, u naslovu je spomenuto prezime koje nije iz košarke, barem ne one koja ulazi iznad našeg radara. Ne znam ima li slovenski košarkaški savez igrača registriranog pod tim prezimenom. Ako ima – pozdravljam ga.
Galvanizacija. Baš jučer, moj mi je najbolji prijatelj spomenuo taj pojam u kontekstu potpuno nevezanom za sport. Proteklog ponedjeljka imao je rođendan pa bi red bio da se sad u nedjelju malo proveselimo u to ime. Naravno, vi već pogađate, pisac ovog teksta bit će na ručku u Trnskom. No međutim, proveselit će se društvo i bez tog istog pisca uz roštilj kojeg još nema. Naime, rešetke (gradele) su se od stajanja na otvorenom jednostavno natopile kišom i zahrđale. Pouka je jednostavna. Ili baci, ili – galvaniziraj!
Dva su se spomenuta trenera iz naslova našla u sličnom problemu s krajem proteklog tjedna, iako po njihovim igračima nije padala kiša. Matjažu Keku je u prvenstvenom ogledu u Koprivnici protiv Slaven Belupa nedostajalo golova, ali i igre nogometaša Rijeke. Kad bi i zapucali na gol domaćina, odlazilo bi to daleko od istog, na pomoćno igralište ili obližnju livadu, ovisi na koji gol bi napadali. Nije bilo tečnosti, probojnosti, lijeka za postupno sve jače mahove pritiska popularnih Farmaceuta. Jasno, možete izlučiti – oni su bili galvanizirani i tada, a posebice u utorak kad je trebalo stići prednost Riječana od 2:1 iz prvog susreta polufinala Kupa.
Slaven je blijedoj, tek u natruhama međusobno povezanoj Rijeci zabio tri relativno laka komada. Laka, s obzirom na način prezentacije igre jednih i drugih. Slaven je sustavno gradio igru kroz posjed lopte, imao je duplirane, a k tome i savršeno kompatibilne bokove (Štiglec i Delić s jedne, Purić i Ozobić s druge strane), gustu središnjicu u kojoj je riječki dvojac Bradarić – Brezovec bezuspješno “rudario”. Kada se svemu tome pridoda apsolutna nepostojanost umjetničke crte koju bi trebali donositi pojedinci poput Mateija i Gavranovića, uz posvemašnju zalutalost posljednjeg Rijekinog reda u kojem je Muzafer Ejupi izgledao poput Roberta Lewandowskog, onda je sve jasno.
Da završimo s nogometnim dijelom priče uz poantu. Poraz inače vrlo korektne (ništa specijalno, pogotovo ne ovog proljeća!) Rijeke od 3:0 u Koprivnici nije slučajan. Nula u prvenstvenom susretu je samo produbila kolektivni nemir nakon što je postalo jasno da će Dinamo na ljestvici opet pobjeći na bodovnu razliku veću od jedne pobjede. Jedini, ali i krucijalni krimen Matjaža Keka je u tome što nije prepoznao tonus momčadi koja tone, iz samo igračima znanih razloga. O riječkoj igri u posljednje vrijeme, a to je igra pojedinaca za momčad, a ne momčadi u kojoj će se pojedinac samo istaknuti više će poslužiti primjer pada i uspona neospornih heroja tridesetog izdanja Buzzera.
Ne znam na koji je način Marijan Mance galvanizirao svoje momke. Moram priznati, žao mi je što to ne znam, ali pitat ću ga u sljedećem razgovoru pošto bi sličnu metodu mogao primijeniti uoči puta na nedjeljni ručak u Trnsko. Što god to bilo, ispalo je i pokazalo se savršenom metodom koja je profunkcionirala baš onda kada je trebalo. Obično se parcijalno visoki porazi, a posebice onaj Rijeke od Slaven Belupa rješavaju već viđenim načinima poput podizanja trenerovog tona uz prikladan rječnik, udaljavanja pojedinca ili skupine igrača, šamarom upozorenja, opletanjem po novčaniku… Kvarner ipak (naravno) nije bio favorit protiv Cedevite, ali svlačionica je četiri dana kasnije izvela maestralnu partiju protiv Zadra. Kako? Ne znamo, ali znamo što smo vidjeli.
Vidjeli smo tako okršaj dva razigravača koja se mogu svrstati u kalibar reprezentacije. Proročki rečeno, obojica će u nju i stići, barem onda kad se izvrte sve američke opcije i kada Marko Popović kaže da se s parketa prebacuje na klupu ili na mjesto u upravi Zadra. Paolo Marinelli iz cipela je izuo Lovru Bašića i izveo dosad neizvedeno. U razdoblju od osme do dvadesete minute staviti dvadeset i jedan poen, još s tolikom raznovrsnošću… Bilo da se radi o tricama (tri komada), koševima kroz prodor, u lice Marinkoviću/Kraljeviću, Bilo je svega na njegovu repertoaru baš jučer, nedugo nakon što se potpuno oporavio od blage ozljede i odigrao nekoliko relativno samozatajnih partija u prethodnom vremenu.
S druge strane, Bašić nije ništa slabiji igrač nego je bio prije utakmice. Samo, nije išlo. Nikako nije išlo. Šest promašenih vanjskih šuteva, pet izgubljenih lopti, slab učinak, gotovo nikakav za trideset i tri minute na parketu. Zadar je na dnu, i to sa za jedan koš slabijom razlikom poena od Šibenčana protiv kojih igra u subotu na Višnjiku. Nesumnjivo, Zadar će ustati, samo što će se proces galvanizacije kasnije pokrenuti.
Mance je uspio. Ponavljam, ne znamo kako, ali jest. Zapravo, znamo nešto. Svaki je igrač još u autobusu iz Zagreba dobio štivo od desetak stranica o igračima Zadra. Ali, to i inače spada u osnove skautinga pa s tim podatkom nismo otkrili novo nalazište nafte, a ni toplu vodu koja je već davno otkrivena. Dok ovo čitate, Riječani već proučavaju Zagreb kojeg ove sezone do sada nisu mogli zadržati.
A Kek? On ima novi lukrativni ugovor na pet godina. Sve osim pet trofeja u istom tom razdoblju bio bi neuspjeh. Ipak, Mance je poveo. Kao i Slaven Belupo protiv košarkaša Zadra. Ono što je Željko Kopić u nogometu, to je Marijan Mance u košarci. Potpisujemo onda i to da je Paolo Marinelli za Zadrane u četvrtak bio ono što je Muzafer Ejupi bio za Rijeku u utorak. Niti jedna niti druga suparnička obrana nisu znale što bi s njima. Valjda će saznati.
Dva i petnaest je. Steph već vjerojatno dribla s dvije lopte.