Da mladi Hrvati napuštaju domovinu i u potrazi za boljim životom odlaze u Irsku, to nije nikakva novost. Ali da mladi Hrvat odlazi na Zeleni otok igrati košarku, to je već nesvakidašnjica!
Marin Brzica stasiti je Splićanin, koji nakon mlađih kategorija Splita te potom Adriatica, Zrinjskog, Kaštela, njemačkog Schwaebisch Halla te Istraunija, svoju sreću pokušava naći u malenom, ali prekrasnom Killorglinu, gradiću na zapadnoj obali Irske, odnosno u klubu imena Keane’s SuperValu Killorglin.
S ovim 209 centimetara visokim 24-godišnjakom smo porazgovarali o košarci I životu u Irskoj, te pokušali saznati nešto više o ligi koja se kod nas doživljava kao nešto egzotično u svijetu košarke.
Kakva je priča oko tvog odlaska u Irsku?
Sredinom ljeta mi se javio jedan hrvatski agent i pitao jesam li zainteresiran za ići igrati u Irsku. Na prvi moment sam pomislio – košarka i Irska haha… Nisam nikada čuo da neki klub iz Irske da igra europsko natjecanje ili nešto slično. Imao sam neke kontakte sa par klubova tako da sam u početku rekao da me ne zanima to, ali što se više sezona bližila, ja još uvijek nisam imao klub, tako da sam počeo razmišljati o Irskoj i rekao sebi jedan dan da idem probati jer neman što izgubiti. Javio sam se ponovno tom agentu, koji je rekao da je ponuda i dalje na stolu te sam potpisao ugovor i evo me sada ovdje.
Kakav je život na Zelenom otoku?
Život u Irskoj je dosta dobar. Cijene hrane i stvari potrebne za život su kao kod nas, ali ljudi imaju puno veća primanja nego u Hrvatskoj. Irci kao narod su smireni i dobri, te uvijek spremni pomoći ako mogu. Vrijeme bas nije za pohvalit’ se, kiša pada dosta često.
Koji ti je dnevni raspored obaveza?
Što se tiče dnevnog rasporeda, imamo četiri timska treninga tjedno i ujutro tko hoće može koristiti teretanu. Utakmice igramo subotom i nedjeljom, a ako je malo dalje gostovanje ide se na put dan ranije.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Nemam baš puno slobodnog vremena, a kad se “potrefi” lijep dan obavezno se ode na neko jezero ili uz more jer Irska ima lijep krajolik I brojne Nacionalne parkove.
Ambicije kluba?
Ambicije kluba su da budemo po sredini tablice jer moj klub je tek ušao u prvu ligu i nemamo neka velika očekivanja nego da se sigurno ostane u Ligi.
Igrao si dva najjača ranga u Hrvatskoj, Premijer ligu u BiH i Regioligu. Možeš li usporediti kvalitetu Irske lige u odnosu na ovo gdje si prije igrao?
Po nekom mom razmišljanju, Hrvatska liga je kvalitetnija po igračima i mladim talentima. U Irskoj ima dosta Amerikanaca, u svakom klubu po dvojica ili trojica, a tu i tamo naiđeš na igrača s naših prostora. Nemaju svoje mlade igrače, to jest imaju ali ne guraju ih u vatru kao što kod nas na primjer to radi Šibenik.
Koliko je liga praćena?
Jedna stvar me jako iznenadila – dvorane su im uvijek pune, na našoj svakoj utakmici je dvorana puna, dolaze cijele obitelji, mlado i staro. Prvo kolo kad smo igrali bilo je oko 1500 ljudi u dvorani, navijaju svih 40 minuta, a poslije utakmice traže slike i autograme. Nisam mogao vjerovati u to. Toga po meni nedostaje u Hrvatskoj, da bude više utakmica s ambijentom kao u Šibeniku i Sinju.
Može li se u Irskoj živjeti od košarke?
Što se tiče primanja, klubovi koji žele biti u vrhu i boriti se za naslov u Kupu, koji je ovdje važniji od prvenstva, plaćaju stvarno dobro igrače. Sa druge strane tu su i klubovi koji plate samo 3-4 igrača i cilj je ostati u ligi, ali jedno je sigurno – plaća nikada ne kasni za razliku od nekih klubova kod nas.
Koji su ti planovi za budućnost?
Ah planovi za buducnost… ne znam ni ja sam, za sad mi se sviđa ovdje, liga je nezgodna i svatko svakoga može pobijediti. Zadovoljan sam minutažom i dobra mi je prilika da odigram dobru sezonu, a za dogodine stvarno ne znam. Trenutno sam ovdje i sviđa mi se.