Kada je kao klinac počeo trenirati košarku u rodnom Slavonskom Brodu, danas 25-godišnji Mario Matasović zasigurno nije razmišljao da će od te iste košarke i živjeti igrajući na – Islandu! Ova prekrasna država na sjeveru svijeta otvorila je ovoga ljeta vrata mnogobrojnim hrvatskim košarkašima, a njih čak jedanaestorica zajedno s trenerom Vladimirom Ivankovićem zasigurno bi i u domaćoj Premijer ligi imali što za reći.
S Mariom smo porazgovarali o svemu pomalo – njegovim počecima, odlasku u SAD, košarci na Islandu…
Mario, hvala ti što si pristao na intervju. Odmah za početak, čestitke na dobrom učinku u finalu Kupa na Islandu, ali tvojih 19 poena nažalost nije pomoglo Njardviku protiv Stjarnana, koji je na koncu slavio 84:68.
Hvala i hvala vama na pozivu. Da, nažalost nismo uspjeli doći do prvog trofeja ove sezone. Sam ždrijeb kupa počinje sa 32 ekipe i igra se na ispadanje. Uspijeli smo dogurati do finala i mi kao prvoplasirana ekipa u ligi smo igrali protiv drugoplasirane ekipe koja je iskoristila naše greške i zasluženo slavila u tijesnoj utakmici iako rezultat na kraju ne sugerira baš tako.
Vratimo se na početak priče, onaj u rodnom Slavonskom Brodu. U tadašnjem si Đuri Đakoviću dobio prve ozbiljne seniorske minute u sezoni 2011/12, u vrlo dobroj ekipi u kojoj su bili Pankracije Barać, Marko Batina, Ljubo Šamadan, Andrej Štimac, Ivan Tomeljak i drugi. Možeš li se prisjetiti tih početaka i koliko su ti značile minute u konkurenciji takvih suigrača?
Naravno da, jako mlad sam bio priključen seniorskoj ekipi u kojoj se kroz par sezona promijenilo mnogo poznatih imena u hrvatskoj košarci, što trenerskih što igrackih i naravno da mi je kao mladom igraču, ili još klincu u to vrijeme, puno značilo biti dio te ekipe i igrati sa tim igračima. Njihove ljudske i igračke kvaltite su mi pomogle da naučim puno, što na terenu što savjetima izvan terena, a i kemija u ekipi je bila vrhunska.
Nakon te sezone odlaziš u SAD, točnije za završetak srednjoškolskog obrazovanja odlučuješ se za St. John’s Northwest Military Academy iz savezne države Wisconsin. Kako je došlo do te odluke i kako to da si završio u “vojnoj” školi?
U to vrijeme sam završavao srednju školu u Brodu i nisam bio siguran šta i kako dalje sa školom i košarkom. Slusajući priče od drugih igrača koji su kroz to prošli, uz podršku obitelji odlazak u Ameriku mi se cinio kao najbolja opcija i nisam pogriješio. Sve se relativno brzo odvilo i kad sam dobio punu školarinu za tu “vojnu” školu sve je već bilo spremno za odlazak. Znao sam da neće biti lagano, pogotovo još zbog razloga da nije obična škola nego “vojna” i da je režim bio kao u pravoj vojsci, ali sam znao da ce mi biti tako samo tu prvu godinu i da ce poslje biti bolje, tako da mi je bilo lakše izdrzati sve to.
Logičan slijed je ostanak na sveučilištu. Najprije dvije sezone na Western Michiganu, potom godina pauze zbog NCAA pravila o transferima igrača, pa potom dvije sezone sa lijepom minutažom na prestižnijem Sacred Heartu.
Da, tu je izbor pao na Western Michigan University gdje sam imao jedno predivno iskustvo, kada smo osvojili naslov u konferenciji sa kojim smo osigurali nastup na glavnom NCAA turniru moje prve godine. Nakon dvije godine sam se odlučio na transfer u Sacred Heart University nedaleko od New Yorka. Tu sam također imao jedno prelijepo iskustvo tokom tri godine provedene tamo gdje sam na kraju i dobio diplomu u programiranju, odnosno Computer Science.
Vrlo dobre brojke iz posljednje sveučilišne godine, kada si bilježio 11,6 poena, 6,3 skokova i 1,3 asistencije po utakmici uz 56% šuta, kao i činjenica da kvalitetno možeš pokriti obje pozicije pod košem, zasigurno su privukle pažnju brojnih momčadi u Europi. Kako to da si završio baš na Islandu?
Povodom završetka školske godine imao sam dosta kontakata iz cijele Europe. Između ostaloga je došla i ponuda sa Islanda preko moga sadašnjeg agenta Mirka Virijevića. Kada sam se upoznao sa uvijetima i ambicijama kluba, kao i prilici za dobrom minutažom te daljnim napretkom, nije bilo previše razmišljanja te sam odlučio započeti svoju profesionalnu karijeru ovdje.
Možeš li našim čitateljima malo približiti ligašku košarku na Islandu?
Ne znam baš kako bih usporedio sam Hrvatskom košarkom jer sam već dugo izvan nje, ali igra se jedan jako brzi stil košarke na puno koševa sa jako puno trčanja. Nesto jako slično kao u Americi i College košarci, tako da meni osobno nije trebalo puno da se naviknem na taj stil. Većina igrača ovdje bez problema može pokriti više pozicija što odgovara njihovom stilu igre ovdje.
Kako je košarka praćena tamo?
Što se tiče praćenosti košarke ovdje, to je nešto što me je jako ugodno iznenadilo. Ljudi jako vole košarku, ali i sav sport općenito. Dvorane su uvijek pune, sve je blizu tako da navijači putuju i na gostovanja. Svako kolo se tri utakmice prenose na televiziji i poslije svakog kola bude dvosatna studio emisija gdje se analiziraju sve utakmice i aktualne teme tog kola.
Tvoj klub Njardvik jedan je od najvećih tamošnjih klubova, sa 17 naslova prvaka i osam osvojenih Kupova. Kakve su ligaške ambicije za ovu sezonu?
Da, Njardvik je najtrofejniji klub na Islandu sa 17 naslova prvaka drzave. Zadnjih godina nisu imali nekakvog pretjeranog uspjeha pa su u ovu sezonu ušli sa velikim ambicijama. Kao što sam spomenuo ranije, trenutno smo na vodećoj poziciji u ligi četiri kola prije kraja, a onda počinje playoff i nova borba za trofej, nadam se ovaj puta puno uspješnija.
Suigrač ti je do nedavno bio Julijan Rajič, koji je preselio u drugoligaški Hamar, pa pretpostavljam da ste dosta vremena provodili zajedno. Kakva je situacija s ostalim našim košarkašima, odnosno imate li vremena za neka zajednička druženja?
Ove sezone nas stvarno ima dosta Hrvata ovdje u ligi i stalno smo u kontaktu jedni sa drugima. Julijan i ja smo stanovali zajedno tijekom njegovog boravka u klubu, ali i dalje sam u kontaktu s njim kao i svim ostalim igracima u ligi pa se cesto dogovorimo i za neka druženja ako smo blizu jedni drugih.
Njardvik je malen gradić sa svega nešto više od 4000 stanovnika. Kakav je život tamo, odnosno općenito na Islandu?
Sam Njardvik je mali, ali je sve spojeno u jednu veću regiju tako da je ovdje ustvari oko 20.000 ljudi što i nije tako malo s obzirom da cijeli Island ima oko 330.000 stanovnika. Ovdje u blizini je i glavni aerodrom, a glavni grad Reykjavik je na kratkih 20-30 minuta vožnje, tako da je uvijek aktivno i ima nekih događanja u usporedbi sa ostalim udaljenijim mjestima. Život je jako lijep ovdje i standard je jako visok. Hrana na Islandu je jako dobra, a riba im je vrhunska i često je na meniju. Vrijeme i nije toliko strašno kao što sam mislio da će biti, ali u prosincu i siječnju dan traje oko četiri sata maksimalno, a mrak ostalih 20 sati tako da treba malo vremena da se čovjek navikne na to. Kao država, Island je jedna od najsigurnijih država na svijetu, ali i sa prelijepim ženama, većinom plavušama 😀
I za kraj, kakvi su ti planovi za budućnost?
Ovdje imam ugovor do kraja ove sezone, ali i ne razmisljam još o sljedećoj sezoni previše. Imamo još dosta utakmica za odigrati tako da sam skoncentriran da što bolje odigram završnicu sezone jer smo u jako dobroj situaciji da se ponovno borimo za trofej uskoro.
Zahvaljujemo se Mariju na vremenu I pristupačnosti, te mu od srca želimo uspješan nastavak karijere.