Gost Tribina Podcasta bio je jedan od najpopularnijih hrvatskih sportskih komentatora, Marko Šapit. Pričao je o svojim počecima, pripremama za prijenose, odlasku i povratku na HRT, a posebno je zanimljiv bio dio u kojem je pričao o košarci, za njega sportu broj 1.
”Meni je košarka oduvijek sport broj 1, još od malena. Komentiranje košarke mi je vrh kao i to da sam u jako dobrim odnosima sa nekim našim košarkašima, jer su oni ne samo uspješni sportaši već i nevjerojatni ljudi. Uz košarku idu i neke moje sitne radosti, kao NBA liga koju smo vratili u program iako sam mislio da se to nikad neće dogoditi. Meni su se ljudi smijali kad su vidjeli koliko sam sretan što smo to uspjeli. Majke mi, pred prvi prijenos imao sam tremu kao prije 15 godina. Danijel Lutz je sa mnom radio taj prijenos, vidio sam koliko je i njemu to drago.”
Na pitanje o Toniju Kukoču rekao je sljedeće:
”Za mene je Toni Kukoč prvi ili drugi najbolji igrač u povijesti hrvatske košarke, a drugi nije Dražen Petrović, nego Krešo Ćosić. Mislim da je Toni, upravo kao i Krešo, bio nešto drugačije, netko tko je vidio i igrao košarku različito od drugih. Dražen je bio šuter i ubojica, ali ja mislim da su ova dvojica bila ispred njega, čak mislim da je Toni broj 1. To je čovjek koji je mijenjao košarku i način kako se ona igra u Europi, i to u doba u kojemu je razina košarke bila nevjerojatna, pa je onda promijenio i pojam i doživljaj Europljana u NBA-u, a onda je igrao u najjačoj momčadi svih vremena sa najvećim frajerom i sa ovim drugim koji je vjerojatno u najboljih 10 svih vremena… Toni je Bog košarke.”
”Prije utakmice hrvatske reprezentacije sa Švedskom bio sam u velikom strahu. Jer, one dvije prethodne utakmice, odigrane u Zadru, to je nešto najgore što sam u karijeri doživio. Utakmice s Rumunjskom i Nizozemskom bile su antipropaganda sporta i košarke. Na poluvremenu sam dobio poruke u kojima je doslovno stajalo ‘Vrijeđaj ih!’, a ja to neću radit iako mi je sto puta u prijenosu došlo opsovat. Na kraju utakmice ostao sam sjediti, nisam znao ni gdje sam. Koliko je ono ostalo? 54:52? A ja zbog te košarke nisam želio otići na Zimske olimpijske igre. U novim kvalifikacijama bilo je sve bolje organizirano, bili su ti odlasci u Ljetnu ligu u Las Vegas i u Kinu, na kojima su se usvojila neka nova pravila ponašanja, pa i neke ideje u igri i akcije. Na kraju krajeva, to se i vidi iz ponašanja igrača, kako se ide na spavanje, na ručak, tko dolazi, tko ne dolazi. Moglo se u Nizozemskoj i izgubit, ali to sad liči na nešto.”
Posebno teško mu je pao poraz od Srbije u četvrtfinalu OI.
“Bio sam uvjeren da ćemo mi tu utakmicu dobiti. Ja poslije toga nisam bio normalan. Izašli smo nakon prijenosa i nitko s nikim nije pričao. Rekao sam samo kolegi s radija Fabijancu da mi da duhan, a nisam zapalio ne znam od kad. Došao je onda i kolega s RTS-a Šarenac i samo sam mu rekao: nemoj, makni se…”
O stanju u hrvatskim klubovima.
”Zašto naši košarkaški klubovi nešto ne bi mijenjali? Nemam pojma. Iz hrvatske košarke su zadnjih godina doslovno pobjegla dva čovjeka koja su ulagala ozbiljne novce, Tedeschi i Stojanović. Jedan je ugasio klub, a drugi je odselio. To znači da nešto nije u redu i da puno toga treba mijenjat. Kad vidiš ‘Zadar’ koji će na ljeto opet promijenit cijelu momčad, pa ‘Cibonu’ koja više nema ništa u svom vlasništvu, sve su izgubili. Nema ni mladih igrača, a ovog što imaš – ne znaš šta bi s njim… Ne mogu reći da ljudi iz Saveza ne rade, trude se, ali nemaju odgovor s druge strane. Klubovi uporno hoće igrati tu ABA ligu u kojoj su prolaznici i kante za napucavanje, a nudi im se igranje FIBA-ine Lige prvaka. Ta liga liči na nešto, pune su dvorane, medijski je odlično popraćena. Ako već iz godine u godinu ponavljaš istu lošu priču, pa sama logika ti nalaže da treba probat nešto drugo.”
Cijeli podcast možete pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=FkAYK17BgQE