#234

Mateo Šuljić: Povratak iz Bundeslige

Već je postalo uobičajeno da mladi talentirani košarkaši napuštaju Hrvatsku i odlaze igrati u inozemstvo u nadi za boljim košarkaškim “usmjerenjem” i razvojem. Istina, mnogi u posljednje vrijeme govore da mladići odlaze prerano jer su nestrpljivi, želeći instant uspjeh. Ipak, postoji i druga strana priče pa se valja zapitati: “Zašto talenti odlaze?”, “Tko je glavni krivac?”. “Zašto su se ti isti talenti odlučili na odlazak?”, “Što to ne valja u hrvatskoj košarci?”

U intervjuu s mladim Mateom Šuljićem porazgovarali smo o njegovom košarkaškom putu, stanju u omladinskom pogonu najboljih zagrebačkih (i hrvatskih) klubova i odlasku u njemačku Bundesligu. Mateo se zbog problema nutricionističke prirode odlučio iz Njemačke vratiti kući te vrijedno trenira i čeka neku novu odskočnu dasku.

Mateo kako si zavolio košarku. Opiši nam svoje prve korake…

“Imao sam osam godina kada su me prijatelji iz razreda da dođem na trening u Školu košarke Vučići. Ništa nisam znao o košarci, prvi put sam imao loptu u rukama. Odradio sam prvi trening i do danas ostao u košarci. Također, doktor me u to vrijeme savjetovao da izaberem neki “skakački” sport zbog spuštenih stopala jer je znao da ću biti visok. Brzo sam učio i upijao od trenera. Uz naporno treniranje i brzi napredak košarka mi je ušla u krv.”

Suočio si se s nekim problemima u Ciboni i Cedeviti pa si se odlučio za Mrave. Što se dogodilo?

Žao mi je što se nisam ranije odlučio za Mrave. Odlični i naporni treninzi su mi pomogli da napredujem u svojoj igri. Tu sam najviše zahvalan treneru Damiru Miljkoviću koji je prepoznao moj talent, trud i rad. Stalno sam dobivao smjernice što trebam poboljšati i na čemu raditi. U Ciboni sam imao obećanje da će se ulagati u mene i moj napredak, ali ništa se od toga nije dogodilo. Cibona svake godine dovodi nove igrače, olako se rješavaju talenata, pogotovo mojih vršnjaka. Teško se dokazati u sredini gdje je velik utjecaj roditelja.

Ista me sudbina dočekala u Cedeviti. Uz stalne pohvale da sam odličan ubrzo sam prešao u stariju selekciju. Sportski direktor i šef omladinskog pogona su bili zadovoljni. Tada se pojavio problem. Jednostavno se znalo tko i koliko mora igrati. Ti problemi su sada iza mene i nerado ih se prisjećam. Sretan sam, i imam jasno definiran cilj u životu.”

Smatraš li odlazak u Njemačku dobrim potezom. Što misliš o drugim klubovima koji su pokazali zainteresiranost? Surovi profesionalizam je i veliki skok unaprijed u odnosu na ono što si navikao u mlađim kategorijama. Žališ li za nečim? Nutricionistički problem se pokazao kao nepremostiva razlika s upravom Bundesligaša (Crailsheim Merlins).

“Naravno da mi je odlazak u Njemačku dobar potez, osjećao sam se sretno i zadovoljno. S 15 godina sam bio u Bayernu na probi, ali bila je velika tjelesna razlika između mene i U-19 momčadi. Znao sam na čemu trebam raditi i uskoro su došle ponude iz vodećih klubova Bundeslige. Odlučio sam se za HAKRO Crailsheim Merlins. Interes njemačkog prvoligaša je, po meni, san svakog mladog igrača i moj prvi ugovor. Dokazao sam se na prvom treningu i postao važna karika u momčadi. Posebno sam bio ponosan kada je trener izjavio da ne može bez mene igrati.

Drugačiji način života i veliki “skok” u karijeri. Na to nisam bio spreman, odvojen od roditelja. Surovi način preživljavanja gdje moraš sam sebi kuhati nije bio za mene. Klub nema običaj brinuti o prehrani mladih igrača, a ja nisam mogao biti svaki dan “na burgerima”. Treninzi tri puta dnevno i jednostavno nemaš vremena za kuhanje. Zatražio sam od kluba da mi osiguraju prehranu jer sam osjetio da fizički i psihički propadam.

Predsjednik mi je odgovorio da mi to ne mogu ponuditi te da pričekam do punljetnosti. Nažalost, takva je situacija s prehranom u 90% klubova u Njemačkoj. U dogovoru s roditeljima sam raskinuo ugovor i vratio se kući.”

Nakon igranja u inozemstvu, kako ocjenjuješ Bundesligu i jedinstvenu U-19 ligu. Što ju razliku od primjerice hrvatskih juniorskih utakmica?

“Njemačka liga je fizički zahtjevnija, ali hrvatski košarkaši su daleko ispred po košarkaškom znanju. Velika je razlika u treninzima i shvaćanju igre.”

Vratio si se u Medveščak. Jesi li trenutno zadovoljan s klubom i ekipom. Koji su ti budući planovi?

“Vratio sam se u Medveščak zbog trenera i ekipa. Prava smo klapa i mislim da možemo puno napraviti za klub. Medveščak mi je praktički drugi dom. Odlična trenerska ekipa (Franić, Miljković, Maloča) su garancija za uspjeh.”

Imam odlične uvjete za rad i napredak. Igram za seniore i juniore istovremeno, a trener Hrvoje Franić brine o mojoj igri. Prepoznao je moje mane pa svakodnevno radim na poboljšanju. Dosta sam uložio u svoj fizički razvoj. Planovi su mi da izborimo finale juniorske lige i da seniorima budemo na vodećim pozicijama. Individualno radim s trenerom Edinom Hadžićem te glavni cilj mi je, ako budem zdrav, da uz naporni trening karijeru nastavim izvan Hrvatske.”

Hvala Mateu na odvojenom vremenu te mu želimo puno sreće u nastavku karijere.

https://www.youtube.com/watch?v=TDr4A5HfdAM