Jasmin Repeša ove je sezone (ponovno postao) najistaknutiji hrvatski košarkaši trener. Nakon što je uzdignuo Cibonu iz mrtvih i doveo ih do naslova prvaka Hrvatske, Repeša je svojim reprezentativnim činom ponovno uzburkao već ionako napetu hrvatsku sportsku javnost.
Koliko god se volimo dičiti uspjesima reprezentacija, i upravo nju iskorištavati za mazanje očiju (ne)rada saveznih institucija, na (ne)sreću (njih) u košarci nije tako.
Sve od nesretne Crne Gore i glavnog aktera Lamonice, Hrvatska ne da nije uspjela uknjižiti bolji plasman od šestog mjesta, nego od tada pa sve do danas nije odigrala niti jednu utakmicu vrijednu spomena.
I naravno kada su reference reprezentacije u posljednjih nekoliko godina takve kakve jesu, onda je jasno da je prodavanje magle vrlo sličnoj onoj od našeg dragog ministra, Radmira Čačića.
I nakon što je Repeša uspio isprati mrlju iz Poljske, i poslati u arhiv njegove nezaboravne rotacije, popularni Jasko je htio on to ili ne, ponovno zbunio sve (ne)stručne ljude diljem Lijepe Naše.
Naime, popis 15-orice najboljih što Hrvatska košarka može ponuditi za ovogodišnje kvalifikacije ili bi pak mogla nuditi u budućnosti postavlja puno pitanja.
Ante Tomić prvi je na listi otpisanih o kojem bi trebalo dodatno ispitati teren. Uistinu, Tomić nije imao vrhunsku završnicu u Realu, nije imao općenito sezonu u kojoj bi se nametnuto kao centar europske budućnosti. Međutim Ante je i dalje imao više nego solidnu sezonu, u finalu ACB lige, u Euroligi. Ne u regionalnoj, odnosno A1 ligi. Ante je i dalje jedan od naših najboljih centara, i zanimljivo je njegovo nepozivanje. Ponovno!
Kao drugi se ponovno nameće centar, Miro Bilan. Košarkaš koji bi zasigurno odnio titulu za košarkaša s najvećim napretkom ukoliko bi u Hrvatskoj dijelili nagrade po uzoru na one preko Bare. Bilan je kako se odmicala sezona postajao sve važniji, i konstantniji član Anzulovićeve momčadi. Međutim ispred njega je mjesto dobio bivši Repešin pulen, Goran Suton. Ukoliko je kriterij Repeše isključivo hrvatsko finale, onda ga donekle i možemo razumjeti. No ipak većina nas zna da ga nećemo nikada do kraja i uspjeti razumjeti, pa je i to već jednim dijelom uspjeh.
Svi neutralni promatrači hrvatske košarke koji su uspjeli ponekad “gurnuti nos” nešto dublje, znaju da Repeša nije baš uvijek bio sklon poštenim putovima, već je kao i velika većina svijeta koristila “easy way”, odnosno svoja više nego dobra poznanstva. A i autoritet.
I upravo zato čudi slijedeća izjava Jasmina Repeša prilikom šireg popisa kandidata kada je dodao kako bi volio imati momčad “Bilićevog karaktera“, momčad koja će jednakim žarom, željom, radom i igrama zastupati kockasti dres. Možda je upravo to bio važan čimbenik u Repešinom sastavljanju, pa su velikom dijelu javnosti neke stvari nelogične, pa i samom autor ovog teksta.
U košarci su igrači puno češće u kontaktu, u razgovoru, u različitih psihološkim trenucima, pritiscima nego nogometaši. I bez prevelikog općeg znanja jasno je kako je u košarci dodatno izraženiji kolektivni duh, unutrašnja klima i odnos košarkaša. Upravo to što je Slaven Bilić uspio nedavno u Poljskoj. A primjerice Repeša prije nekoliko godina nije.
I kada se vraćamo na tu temu, onda se kao dodatni upitnici stavljaju na Damira Markotu i Marka Cara. Potonji, i dalje čeka na svoju utakmicu karijere, utakmicu u kojoj će prebroditi sve kritike, i dokazati da ipak nije riječ o sporednom igraču, već španeru kakvog Repeša treba. No, u to ne da samo sumnja cijela Kalelarga koja se nagledala Carovih pravih susreta, već i cijela Hrvatska.
A kao drugi, je uvijek kontroverzni Damir Markota. Nije sporna njegova igračka kvaliteta, kao ni činjenica kako je Markota jedan krasan čovjek u posloženom sistemu. Barem su tako govorili ljudi iz Slovenije, točnije Ljubljane. No, u sistemu gdje se Markoti pruža centimetar previše, zna često iskočiti po koja iskra, nije baš poznat kao čovjek koji spaja ljude unutar svlačionice. No, vjerojatno Repeša ponovno zna što radi. A i da ne zna, neće mu biti prvi put da će se ispričavati.
Nije ni nezanimljiva dopuna momčadi iz B filtera, gdje je slučajno ili ne, ponovno riječ o bivšem košarkašu Jasmina Repeše, Pavlu Marčinkoviću, dok po drugoj strani bez reprezentativnog poziva ostaje košarkaš Unicaje, s euroligaškim iskustvom, Hrvoje Perić.
I na kraju cijele te priče, u oči najviše bode užasna vizija što reprezentacije, što saveza. U jednom prijelaznom reprezentativnom razdoblju, kao stvorenom za pomlađivanje reprezentacije. U koju zasigurno ne bi smio spadati upravo gore spomenuti igrač, usprkos činjenici da mladi Zadranin broji četiri godine manje, mi radimo ponovno korak unazad.
Primjerice, koliko god slovenska javnost optuživala Božidara Maljkovića da nije uspio ostvariti zacrtane ciljeve sa slovenskom reprezentacijom, mnogi promatrači danas hvale potez pomlađivanja, pogotovo u trenucima kada je tijelo (a i glava) otkazalo određenim (već odavno) bivšim nositeljima slovenske reprezentacije.
I šjor Božo tako neće dogodine eksperimentirati, u najvažnijem razdoblju, kada će pred “domaćom” publikom tražiti medalju. I neće biti upitnika, ili pak nerazumljivog popisa, kao što ni mladi momci neće biti prestrašeni kao mladi mačići. U Hrvatskoj će Dario Šarić biti novi u redu optuženih za lažno medijsko isticanje, netalent, odnosno još jednog košarkaša u nizu koji je obećavao da će nas izdići iz te (pre)guste magle, a nije uspio. Pametni znaju, a ostalima je teško i objasniti.
Zato je za kraj važno dodati kako je sustavno, dugoročno razmišljanje, uvijek odvajalo bolje od najboljih, a do tog puta, će Repeša još morati doći, ili pak otpustiti sav teret kojeg nosi, što svojom, što tuđom krivicom.