#234

Osvrt: Tajna formula izbornika Mršića

Uspješan rezultat hrvatske košarkaške reprezentacije na još aktualnim kvalifikacijama za Eurobasket 2022. (ima još za odigrati dvije utakmice u veljači) nije slučajnost. Dobar pokazatelj te tvrdnje je pogled na tablicu i “skor” od 4-0 gdje na kraju možemo reći da smo se najviše namučili na gostovanju u Nizozemskoj gdje je unatoč protivniku slabijeg renomea pokazan mentalitet kakav nismo vidjeli još od 1995. godine…

Mnogi zaboravljaju činjenicu da smo na FIBA-inoj ljestvici svjetski Top 10 (zatvaramo ga na desetom mjestu) što možda i jest najrealnije mjesto zbog učestalog ispadanja u četvrtfinalima (osim Eurobasketa u Sloveniji) koliko god mi htjeli “umanjiti našu stvarnu vrijednost”. Jer kada smo kompletni možda i jesmo među osam, devet najboljih u svijetu. Slično kao i u nogometu, ali njima se poklopio jedan rezultat u 20 godina pa pričamo samo o njima kao uspješnima. Problem cijele priče je ta činjenica da smo rijetko kada kompletni. NBA igrači (kojima se da igrati) su rijetko dostupni jer je eto NBA stavio svoj interes ispred svih ostalih što ubija srž reprezentativne košarke. To je možda polje za koje bi se trebao osnovati europski igrački sindikat u Americi koji bi se zalagao za veća prava i češće dopuštenje nastupa u nacionalnome dresu (autorovo razmišljanje). Međutim, to je priča već puno puta ispisana pa ćemo se ovdje radije usmjeriti na hrvatsku selekciju.

Izbornik Veljko Mršić je preko Kine i Amerike (pomalo zaboravljena turneja reprezentacije u Ljetnoj ligi) oformio ekipu koja se tada odazvala iako na papiru nije bila previše zvučna, ali poanta je da su se tada odazvali igrači koji su mogli i željeli! To je izbornik očito zapamtio. Stoga se to na kraju vratilo kroz zajedništvo, kemiju i u konačnici rezultat nije izostao.

Digresija – Uspjeh aktualnog izbornika s reprezentacijom je prije svega opravdavanje hrvatskog renomea (Svjetski Top 10). Možda je najbolji pokazatelj da ne zaslužuje smjenu u Zadru zbog slabijih rezultata već je iz zadarske perspektive problem slabog kadroviranja, manjka budžeta za jača igračka pojačanja, i tako redom….Dakle, nije Mršić krivac za opće stanje u Zadru (niti Velić u Ciboni, da se razumijemo, unatoč greškama).

Cibona, Zadar i Split trebaju biti inkubator za buduće reprezentativce te to ne moraju biti igrači NBA kalibra, ali bi bilo poželjno da budu dovoljno kvalitetni za uspjeh “Hrvatske B” kao što su to primjerice ovakvi kvalifikacijski “windowsi”. Mavra, Prkačin, Drežnjak, Vranković, Marčinković (od danas i Marić) su igrači iz domaće lige koji su sada igrali i to je dobar pokazatelj da postoji strategija takvog tipa jer će igrači iz domaćeg okruženja uvijek biti dostupni!

Izbornik je stoga posložio ekipu koja prije svega može odgovoriti svima u obrambenom segmentu pa smo na parketu uvijek izgledali kao ekipa iz nogometnog žargona: “prvo obrana, a prema naprijed što se napravi, ali bez srljanja.” Ono što nam je prijašnjih godina nedostajalo jest jaki mentalni sklop gdje smo inače bili najtanji. Sportska kvaliteta nije bila upitna, niti je sada. Problem mnogih naših igrača, pa i onih najboljih, jest glava. Nećemo se doticati njihovih privatnih života (iako ima i tu primjera nesportskog ponašanja) jer nismo takav medij da se time bavimo, ali taj mentalni sklop i pobjednički mentalitet nam odavno nedostaje.

Ali razina samopouzdanja i psihofizička spremnost nikada nije bila na većoj razini još od Draženove ere. Jer da nije, ne bi se onako školovala euroligaška Turska. Ono što je Dalić uspio u Rusiji, Mršić je uspio u ovim kvalifikacijama. Dakle, da se igra opušteno i bez straha, ali opet pametno, hrabro i odgovorno! Zaključak – taktički zrelo s velikim naglaskom na igrače  koji su “coachable”. Naši treneri (i svi u struci) će dobro znati za ovaj izraz!

Konkretan razlog za uspjeh – formiranje stalne baze od 15 imena plus dodatna prilika igračima koji se nametnu formom

Kada usporedimo druge ekipe koje se natječu u ovim kvalifikacijama, izbornik nije mijenjao previše! Zbog tog sukoba FIBA-e, Eurolige i opće nebrige NBA lige za košarku izvan SAD-a mnoge momčadi su zbog nepredvidive situacije primorane na učestale promjene i nestalnost rostera. Zato se Srbima događa poraz od Danske, Španjolsku razbijaju Izraelci, itd….

Međutim, Mršić je uspio ustaliti svojih 15 igrača te je pritom pokazao kako zna otvoriti vrata i ostalima koji to zasluže. Cilj da imamo stabilnu ekipu u kvalifikacijama (kada nema NBA igrača) je ostvaren. To nam omogućava da budemo uigrani i da imamo sistem! U takvim postavkama uz dobar skauting protivnika Hrvatska je izgledala nepobjedivo! Svi sportski djelatnici (u momčadskim sportovima) znaju koliko vrijedi imati homogenu skupinu i da uigrana momčad uvijek pobjeđuje dva-tri individualca.

Takva kemija je pokazatelj kvalitetnog rada na samopouzdanju igrača. Nikada do sada (u ovim kvalifikacijama) nismo imali ovako dobar vanjski šut te bi to bio najbolji primjer samouvjerenosti (Krušlin, Marčinković, Šakić, Rogić i ostali). Sjetimo se samo one tragedije protiv Rumunjske u Zadru kada je mentalna blokada onemogućavala da pogodimo otvorene šuteve…Doduše, puno je takvih akcija proizašlo iz obrane….

Buduća Hrvatska – kako bi trebali izgledati

Prostora za napredak i dalje ima puno jer s druge strane ovakve kvalifikacije nisu ni 100% realan pokazatelj pa se tako treba znati spremiti za kvalitetnije ekipe, što jedna Top 10 reprezentacija i mora napraviti kada bude kompletna! Prema najavama Mršića, ovom kadru se može očekivati dodatak NBA trojke (Šarić-Bogdanović-Zubac) uz Krunu Simona koji u Efesu ima svojevrsnu back-up ulogu kao “vođa klupe” (kao takav najbolje reagira) te bi ga možda bilo poželjno koristiti na isti način! Povratak u igračku formu Darka Planinića uz Bilana (i Zupca) bi trebao zatvoriti centarsku liniju.  Vranković i Marin Marić i dalje trebaju raditi te bi mogli samo zaoštriti konkurenciju. Vjerojatno je izbornik svjestan, ali to je najbolje što imamo.

Svaka čast Benderu i Žižić, ali ipak se radi o igračima koji nisu odigrali 10 minuta kvalitetne reprezentativne košarke i po iskustvu autora radi se o igračima koji redovno nisu spremni odvojiti 10 minuta za kratku izjavu-intervju s našim portalom pa nam i to sugerira da nisu baš “spremni” za uvijek se javiti na telefon (kao Mario Gamer Hezonja). Takve ne bi trebalo ni zvati pod cijenu kemije i rezultata. Zamislite da Luka Modrić kaže da ne daje izjave hrvatskim medijima….

Babo i Šiši moraju rasporediti svoje uloge, naročito Šiši koji često glavom “zna izgoriti od želje” pa je i tu potreban svojevrstan klik. To bi trebao biti i najveći izazov za izbornika kako se ne bi pretvorili u ekipu koja igra 1na5 (kao Talijani). Obojica taj segment igre kroz soliranje moraju zaboraviti…

Krušlinova i Marčinkovićeva 3&D igra iz kvalifikacija bi mogla biti iskoristiva kao zamjena za Bogdanovića i Simona, kao i Šakićeva svestranost. Veseli svakako i Roko Rogić koji je idealni back-up playmaker te je takvu rolu odradio s vrlo dobrom ocjenom! Roko Ukić je kapetanski i dalje tu te je nekako autorovo mišljenje da bi trebao dozirati svoju formu i minute (jedna utakmica tjedno bi bila idealna) te bi uvijek mogao pomoći na svojih 15-ak minuta! Osim gore spomenutih, svakako su veliki zalog za budućnost Cibonini Drežnjak i Prkačin. Obojica su pokazali da znaju improvizirati u situacijama kada nema smislenih akcija. Njihova improvizacija je kao iz košarkaških udžbenika i takvi igrači kronično nedostaju reprezentaciji, a pohvalno je naglasiti kako se ne radi o igračima-glumcima koji ne glume zvijezde već su svoju ulogu podredili momčadi (obrana prije svega). To su imena koje bi trebalo gurati s minutažom i odgovornošću u klubu.

Bazen hrvatske reprezentacije bi mogao u 2021. izgledati ovako

(ako smo nekoga nenamjerno propustili, dojavite nam u komentarima na facebook stranicama)

grafika-reprezentacija

Ostala imena ne bismo htjeli zaboraviti spomenuti, ali svakako je izbornik poručio da na taj “bazen” igrača i dalje računa te se i od njih i dalje očekuje rad i napredak! Hrvatska ima veliki zalog za budućnost (Boris Tišma, Perasović junior, Gnjidić ako postanu spremni za seniorsku košarku) pa bi veljaču trebalo iskoristiti za uigravanje pred olimpijski kvalifikacijski turnir u Splitu.

Ne možemo ovo shvatiti kao eurofiju, niti upasti u depresiju zbog jednog poraza jer ovo je i dalje daleko od idealnoga. Raditi se još mora puno, kako individualno, tako i momčadski kako bi bili spremni za najteže protivnike. Ali zbog toga na kraju možemo reći kao je napredak i pomak  vidljiv u odnosu na prošle kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo…

Izbornika svakako očekuju novi izazovi kao što je prije svega stvaranje kemije s NBA igračima, što bi odavno bilo odrađeno da nam je bilo dozvoljeno…..