U razgovoru za portal BHBasket, Željko Pavličević otkrio je kako je osvajanje titule prvaka Europe s Jugoplastikom bilo majstorstvo.
Željko Pavličević, trofejni košarkaški stručnjak bio je za kormilom Jugoplastike. Tadašnji POP 84, odnosno kada su Žuti došli do treće titule prvaka Evrope.
Kako je došlo do Vašeg dolaska u Split iz španjolskog Taugresa (Baskonia) ?
Trebao sam ostati još dvije godine, ali nije došlo do dogovora. Moj agent i ja smo odlučili da prihvatimo ponudu iz Splita.
Došli ste u tabor Žutih, koji je bio oslabljen, da nije bio pomalo riskantan potez?
Sigurno da jeste bio. Otišao je Rađa, kapetan Ivanović, u devetom mjesecu ostajemo i bez Sobina. Reagirali smo dovođenjem Amerikanca Lestera.
U početku se Lester nije najbolje snalazio u igri?
Trebalo je četiri mjeseca da se uklopi u tim. Nakon toga je počeo davati doprinos timu. Bio je miljenik publike, i on je bio jako dobar na Final fouru u Parizu.
Obzirom na oslabljen sastav, kakav je bio cilj klupskog rukovodstva?
Borba za vrh u domaćem prvenstvu. Na europskoj sceni da imamo jedan primjeran rezultat iz razloga što smo bili prije toga dva puta prvaci. Barcelona je tada slovila kao apsolutni favorit, a bilo je još kandidata.
Igrači iz sjenke su kod Vas dobili glavne uloge?
Toni Kukoč je bio naša alfa i omega. Igrači poput Savića, Perasovića, Naglića koji su i prethodnoj sezoni imali podređenije uloge tu sezonu su iskoristili priliku. Naravno tu je bio Sretenović, zatim Pavićević i Tabak.
Kakva je bila vaša disciplina u radu sa Kukočem i suigračima?
Jedan red i rad, ali uz dopuštanje svakom igraču da ide korak više. Da iskaže se u onim elementima košarke u kojima je najbolji. Ne volim potpune stege, treba pustiti igraču da izluči svoju kreativnost.
Barcelona je željela trofej po svaku cijenu. Vi ste ih malo bolje poznavali kroz rad Španjolskoj
Govorio sam često igračima o njihovoj povijesti koja je često bila tema tamošnjih medija. Kako su bili uvijek nadomak trofeja, ali bez osvajanja i u Španjolskoj su bili u sjenci Reala. Zbog toga su imali dugogodišnji pritisak. Željeli su 1991. godine konačno da dođu do cilja, kako bi probili tu barijeru.
Posljednja službena utakmica prvenstva bivše države je odigrana u Beogradu. Doživjeli ste ovacije. Da li ste Kukoča namjerno izveli na 4-5 minuta do kraja?
Jesam, znali smo da je to bila njegova zadnja utakmica u dresu našeg kluba. Želio sam da bude ispraćen na način koji to zaslužuje. Cijela dvorana je bila na nogama kada je Toni izlazio. Bilo je zaista to lijepo vidjeti, na kraju smo i mi nagrađeni aplauzima. Pored toga vodio sam i zadnju neslužbenu utakmicu u bivšoj Jugoslaviji na ALL-STAR susretu u Sarajevu.
Kako bi okarakterisali sezonu 1990/91 sa Jugoplastikom (Pop 84), domaće trofeje i i titulu iz Parisa?
Trofeji sa Jugoplastikom mogu reći bili su jedno pravo majstorstvo.
Željko Pavličević je igrao deset finala, a izgubio je samo jedno i to sa Cibonom protiv Zadra.