Ovaj je put sugovornik bio bivši mladi reprezentativac, prvak Hrvatske i osvajač Kupa Krešimira Ćosića sa Zagrebom te jedan običan dečko sa zagrebačkog asfalta. On je Petar Babić i za Crošarku je progovorio o svojoj sve samo ne laganoj karijeri, teškim životnim iskušenjima, obitelji i prijateljima. Trenutno se nalazi na privremenom radu u Rumunjskoj i uspješno nastupa za momčad Craiove.
Pozdrav Petre. Krenimo od početka ove sezone. Jesenski dio odradili ste u A-2 ligašu Rudešu. Odakle u Rumunjskoj i kako vam se čini život na istoku?
Pozdrav i Vama. Točno, odradio sam prvi dio sezone u Rudešu jer su mi propale neke ponude. Dio njih navodno je stopiran jer je kružila glasina da sam bio ozlijeđen što je potpuno netočno. Mogu se samo zahvaliti treneru Rudeša Limi (Danko Miholić) što sam imao gdje trenirati i igrati dok mi nije stigla ponuda iz Rumunjske. A život? Ovisno kako i u kojem si gradu. Ovdje u Craiovi nije loše, ali tu sam bez žene i djeteta koji su ostali u Zagrebu. Hvala Bogu, ljudi s naših prostora ima svugdje pa mi je to olakšalo prilagodbu.
Kada u Hrvatskoj spomenemo rumunjsku košarku, ljubiteljima košarke sam taj pojam, a time i liga djeluju poprilično egzotično. Ipak, velik broj naših igrača nastupa u Rumunjskoj. Pogledamo li rostere također je mnogo srpskih te igrača iz BiH. Nisu to nepoznata imena. Mnogi su imali značajniju ulogu u većim klubovima, ali i u ABA ligi. Možete li ocijeniti kvalitetu prvenstva i usporediti je s našim ili čak regionalnom ligom?
Iskreno nisam imao neko mišljenje o rumunjskoj ligi jer nisam baš bio informiran. Raspitao sam se kod Ante Krapića i Pankracija Baraća. Oni su mi rekli da je liga jako dobra i da neću požaliti ako dođem. Mogu odmah reći da je izuzetno jaka, a u usporedbi s ABA ligom je rame uz rame. Baš tako kako si i rekao, ima dosta naših, srpskih te igrača iz BiH koji su prošli kroz regionalno natjecanje. Također, tu su i treneri iz Srbije i Hrvatske (Nikša Bavčević) tako da nije, kako neki ljudi misle, divlja liga. Ovdje ima i dobrih Amerikanaca te osim dvije ili tri ekipe ostali su svi podjednaki. Nema lakih utakmica što je vrlo bitno. I da, plaća je na vrijeme.
Zauzimate šesto mjesto na tablici, a na vrhu je gusto. U poziciji ste da izborite playoff. Što očekujete od nastavka sezone?
Playoff smo već izborili prije dva kola tako da se sada borimo za bolju poziciju na tablici. Nekoliko momčadi je na pobjedu-dvije razlike tako da se svašta može dogoditi. Nadam se da ćemo izboriti Final Four i finale, ali treba ići korak po korak.
Jeste li zadovoljni s igrama u ovoj sezoni. Kakve su vam ambicije u daljnjoj karijeri? Povratak u Hrvatsku? ABA liga?
Iskreno težim tome da uvijek mogu bolje. Za sada sam zadovoljan je mi je ovo prvo iskustvo u inozemstvu. Dosta je teško prilagoditi se kada dođeš na drugi dio sezone jer moraš sve što prije pohvatati. Također, uz domaće prvenstvo igramo i Balkansku ligu tako da su to dvije utakmice tjedno. Malo je tu prostora za hvatanje akcija i sistema igre. Sada kada sam se prilagodio igram sve više i igram dobro. Trebalo mi je to jer mi je prošla sezona propala. Što se tiče povratka, nikad ne reci nikad. Volio bih se vratiti, ali tu sam zadovoljan i koncentriran na posao. Željan sam rezultata i da igram te da klub ima velike ambicije.
Vratimo se sada na početak vaše karijere. Seniorsku košarku igrali ste praktički samo u Zagrebu, a nastupali ste čak i u Euroligi. Upravo zbog tih prevelikih ambicija klub je upao u novčane probleme. Je li to razlog odlaska? Kako sada vidite svoj bivši klub koji se ponovno trudi stati na noge?
Karijeru sam započeo u Zrinjevcu gdje sam sa 16 godina debitirao za seniorsku momčad. Od ondje sam prešao u Zagreb i proveo osam godina u Trnskom, upoznao mnogo dobrih ljudi i odličnih igrača. Ponajviše se to odnosi na Vladimira Krstića i Damira Mulaomerovića koji su mi svojim iskustvom dosta pomogli u razvijanju, pogotovo u Euroligi gdje mi je bilo najpotrebnije. Što se tiče Zagrebovih financijskih problema, to se mora pitati čelne ljude kluba jer oni vode klub, a ja sam bio igrač. Iskreno ne znam što bih rekao o njihovom trenutačnom stanju osim da nije lako i da nije dobra situacija. Nadam se da će se nešto dobro dogoditi i da će opet biti onaj stari klub iz Trnskog koji je proizvodio talente i zbog kojeg sam tamo i došao.
Promijenili ste mnogo trenera dok ste bili član Mrava, ali isto tako i suigrača koji su vam i danas prijatelji. Ante Tomić, Luka Žorić, Kruno Simon samo su neki od njih koji sada nastupaju u reprezentaciji. Što mislite o izgledima Hrvatske na Svjetskom prvenstvu? Na vašoj poziciji smo upravo najtanji. Treba li nam strani razigravač?
Iskreno ne znam što bih rekao za izglede na Svjetskom prvenstvu. U Sloveniji su napravili iznenađenje i vratili ljudima vjeru u košarku. U biti, za mene i nije neko iznenađenje jer u reprezentaciji ima odličnih i talentiranih igrača. Ono najbitnije je to što su bili ekipa, a ne skupina pojedinaca. Sve u svemu, da ne filozofiram, učinili su hrvatski narod ponosnim.
Mislim da je to sa strancima nepotrebno. Ima dovoljno dobrih igrača u Hrvatskoj koji baš zbog tog razloga ne mogu doći do izražaja i pojaviti se na popisu reprezentacije. Opet, to odlučuje netko drugi tako da ćemo vidjeti što budućnost nosi.
Spomenuli ste na početku da ste oženjeni, a nedavno ste postali i otac. Je li vam to pomoglo u karijeri? Kako spajate ulogu obiteljskog čovjeka i profesionalca?
Jesam, da. Oženio sam se prošle godine i imam predivnu kćerkicu. Ne mogu reći da mi je pomoglo niti odmoglo. Mogu samo reći da uživam u obiteljskom životu. Što se tiče uloga obiteljskog čovjeka i profesionalca moram reći da nije lako. Pogotovo se to odnosi na moju ženu jer je ona imala više neprospavanih noći nego ja. Morao sam biti odmoran za treninge i utakmice tako da joj skidam kapu. Bez nje bi bilo jako teško voditi takav život.
Vidljivo je da niste imali karijeru gdje je sve išlo kao podmazano. K tome, mali broj ljudi zna za Vašu životnu kalvariju i borbu s teškom bolesti koju ste pobijedili i što vam je vjerojatno najveća pobjeda u životu. Osim što ste zdravi, vratili ste se i profesionalnom sportu. Priča koja jako motivira. Možete li reći nešto o tome?
Bilo je dosta trenutaka u karijeri koji su bili teški, a pogotovo taj sa štitnjačom. To se dogodilo na ljeto kada mi je pozlilo iz čista mira i završio sam na hitnoj. Poslije toga sam otišao u Zadar na dodatne pretrage gdje su krvni i ostali nalazi pokazivali da je sve u redu. Na povratku u Zagreb pukim slučajem došao sam do saznanja da imam neke kvržice na štitnjači i vratu. Ovim putem htio bih se još jednom zahvaliti Mulaomeroviću i Zdenku Jurkoviću koji su mi pomogli da što prije odem na pregled kod doktora Bedekovića koji me kasnije i operirao.
Zahvaljivat ću im do kraja života jer se ispostavilo da se radilo o zloćudnom tumoru i da sam došao u zadnji čas. Obitelji, prijateljima i meni je teško palo jer nismo mislili da je toliko ozbiljno. Oporavak je bio dosta težak i spor. Nakon kemoterapije, točnije radioaktvnog joda i izolacije, prvo sam svaka tri mjeseca morao ići na UZV i vađenje markera. Sada je to svakih šest mjeseci što mi puno znači jer jer sam u inozemstvu. Inače nisam volio govoriti o tome niti davati izjave što se tiče bolesti.
Uz bolest htio bih spomenuti još nešto. Nakon prošle sezone u Zagebu mislio sam da više neću igrati jer sam bio jako razočaran u neke ljude. Kad smo kod toga, htio bih spomenuti ljude koji su mi pomogli da se vratim košarci i da mi je drago da su bili uz mene. Ljude poput Zdravka Radulovića, Hrvoja Gašparca, COS Atletics, košarkaškog kluba Rudeš, oca braće Žganec koji mi je dopustio da treniram u njegovoj momčadi te ostale koji su mi u potpunosti pomogli u povratku košarci.
Najviše zasluga daleko ide Kruni, Muli, Zdeni i ostalim malobrojnim prijateljima, mome ocu i obitelji što su me podupirali kroz stvarno teška vremena. Veliko im hvala na tome.
Ovim se putem portal Crošarka zahvaljuje Petru Babiću na razgovoru i želi mu puno sreće u daljnjoj karijeri, kao i životu.