Gotovo je nevjerojatno u kakvom vremenu i prostoru danas živimo. Nismo sada zapravo rekli ništa novoga, ali se u proteklih tjedan dana ovaj naslov kojeg smo prethodnog puta tek ovlaš, kroz nekoliko stotina riječi obrazložili dogodilo podosta svega i svačega što mu daje na kilometarskom razvlačenju. Složit ćete se, takvo je nešto moguće očekivati samo na ovim prostorima gdje je, nitko ne zna zašto, ali jako interesantno jednostavno – biti. Neovisno o polju djelovanja, životnoj strukturi svakog pojedinca, sve i da ništa ne radite, sve i da samo autistično gledate kroz prozor (može i metaforično, prema boljem životu) opet će biti zanimljivo. I to toliko da si uz plišanu klupicu za nasloniti lakat poželite kokice i sok sa strane.
Nešto je političkoga sadržano i u Ciboninom kašnjenju u Rusiju. Igranje u poodmakloj fazi Fibinog Europa Kupa sigurno je najbolje što se (nekad) velikom klubu dogodilo od beogradskog osvajanja ABA lige ili ako hoćete – zadnjeg nastupa u Euroligi koji se dogodio 23. prosinca 2010. godine kada je zagrebački sastav izgubio i desetu utakmicu u skupini C. Poražena je tada Cibona bila od Lietuvos Rytasa, a bilo je to predvečerje Badnjaka u kojem se tisuću i pet stotina duša okupilo u Draženovu domu. Imali su okupljeni što i vidjeti. Između ostalih, Roka Stipčevića i Bojana Bogdanovića s jedne, odnosno Šarunasa Jasikevičiusa i Jonasa Valanciunasa s druge strane. Prvom su velikanu tada bile tek trideset i četiri na leđima, a današnji igrač Toronta tek je sedam mjeseci ranije postao punoljetan.
Često se dakle, posljednjih tjedana u hrvatskom sportu spominju administrativne pogreške. Nećemo situaciju s vizama do kraja poistovjećivati s dvije nogometne (Fintić, Fiolić), ali zajednički nazivnik svakako postoji i valja ga izlučiti. Netko je ipak morao provjeriti da se radi o jednokratnom dopuštenju ulaska u Rusiju umjesto karte koja vrijedi i zvoni dvaput. Trebalo je to napraviti čisto zbog sebe, kako se ono narodski veli. Prvo zbog sebe, a onda i zbog nacionalnog prvenstva koje će isprva kasniti, a onda biti nagužvano. Šteta i zbog cijele europske sezone Vukova koja je bila za svaku pohvalu. U širokoj lepezi FIBA-inih natjecanja vrijedilo bi istu takvu (ili barem sličnu) ponoviti. Bez administrativnih grešaka i to baš ispred puta u zemlju Nedođiju.
Melem na ranu stigao je baš onda kada su Cibonini igrači bili u zraku. U jednom ovotjednom razgovoru izbornik Petrović najavljuje Antu Žižića u rosteru za olimpijske kvalifikacije. Strašna, velika vijest morala je odjeknuti i puno šire budući da se tu događa epohalno pomicanje tektonskih ploča unutar selekcije. Znam da je lako sada generalizirati, ali moglo bi se dogoditi da je Aleksandar Veliki odbolovao “dječje bolesti” bivših izbornika. Od uvođenja Bogdanovića na roster za Mundobasket u Turskoj, odnosno Simona za katastrofu u Litvi (izbornik Vranković) nije se dogodilo da je neki igrač iz domaćeg okruženja dobio priliku za nastup u nacionalnoj reprezentaciji. Jasno, ako ne računamo Šarića, odnosno epizodiste kao što su Babić, braća Delaš i Bilan koji bi se iz uloge sporednog glumca vrlo lako mogao prometnuti u jednog od glavnih. Bude li Tomić na već poslovično lošim reprezentativnim brojkama (po uzoru na vrijeme u Realu) imat će ga tko zamijeniti, a to po svemu sudeći neće biti Luka Žorić čiji se životni krug opet zavrtio na stranu Sonik Puntamike umjesto Rio De Janeira.
Petrović je najavio razboritost prije svega. Kontrolirano pomlađivanje, rekao bih. Uz Žižića, dao je naslutiti još tri nova, svježa imena među dvanaest. Ako znamo da postoji nekoliko sigurnih (Tomić, Bogdanović, Šarić, Hezonja, Rudež, Simon, Stipčević), moglo bi se naći mjesta za novake, iako će najprije trebati riješiti problem razigravača. Ukić, Popović, stranac, domaći, naš, njihov, po majci, po babi i stričevima. A tek onda razmišljati o Arapoviću, Benderu i ostalima čije će vrijeme ionako, po logici stvari neminovno stići.
U našem jatu ima dosta ptica koje su spremne na izlazak iz ljušture jajeta. Nema veze što se igra u nedjelju u podne i što se do Sibira putuje tri dana s jednokratnom vizom. Do Torina se može i autobusom, bez politike na prednjem sjedalu. A kako bismo tek stigli do Filipina, odnosno kako ćemo do Brazila… Opet će trebati vize, valjda nas neće deportirati….