Utorak, 21 rujna, 2021
More

    POPULARNE OBJAVE

    Postati i opstati kao košarkaški trener: Problematika struke u hrvatskoj košarci

    Postati, opstati i biti uspješan košarkaški trener u hrvatskim prilikama definitivno nije lagan posao. Slične postavke možemo aplicirati i u nekim drugim popularnim sportovima gdje možemo zaključiti kako samo par trenera na kraju iskoristi „svjetlo reflektora“.

    - Advertisement -

    Iz košarkaške perspektive vidimo odavno da imamo poprilično centralizirani sport. Osim Zagreba, kao da ne postoji košarka. Zadar je priča za sebe i u gradu koji živi košarku će uvijek biti zaljubljenika, igrača, a zatim i trenera. Ostale sredine imaju velike probleme s trenerskom strukom.

    S obzirom na veličinu tržišta i geografski položaj, trenerski posao je puno lakši za obavljati u sredini kao što je Zagreb. Ako imate sreće vrlo je lako moguće zbog gradskih poticaja osigurati primanja „iz sustava“. Ovdje nisu tema znanje i stručnost jer je i to zavrjeđuje dodatnu analizu. Klubovi lakše podnose igranje liga pa dulje opstaju u nižim rangovima jer se radi o „tramvaj ligama“, dok recimo Dubrovčani imaju ogromne putne troškove za odigravanje bilo kakve lige (ženska, kadetska ili bilo koja druga). Dubrovačko-neretvanska županija je možda najbolji primjerak slabe organiziranosti i manjka interesa/sposobnosti jer su aktivna ostala dva kluba (ženski i muški u Dubrovniku).

    Takve postavke otežavaju život prosječnom treneru jedne od mlađih dobnih kategorija. Pošto se uglavnom radi o košarkaškim entuzijastima čiji prihodi ponajprije zavise od naplaćenih članarina djece. U manjim sredinama nižeg životnog standarda nije normalno za očekivati da svaki roditelj može izdvojiti 150 i više kuna za trening svoga djeteta.

    Trenerski paradoks

    Dolazimo tada do paradoksa. Događa se da mnoga djeca koja treniraju kasne s plaćanjem ili jednostavno to nisu u mogućnosti pa ni ne mogu razvijati svoj talent jer obično ni ne nastupaju u utakmicama….S druge strane se trener nalazi u nezahvalnoj situaciji pa dugoročno odustaje od takvog posla.

    Treneri su također u paradoksu jer obično imaju prihode od članarina i pitanje je od čega živjeti kao pripadnik košarkaške struke kada dobar broj djece nije u mogućnosti plaćati treninge. Stoga je teško očekivati da trener može biti iole profesionalan u svome poslu koji je ipak „honoraran“ te se dalje usavršavati ?!

    Novca u hrvatskom klupskom sportu nema. Nogomet je zadnjih godina oživio jer se pojavljuju strani ulagači u mnogim klubovima prve lige. Rukometni, košarkaški klubovi ovise o lokalnim proračunima sportskih zajednica. Raspodjela novca je pitanje za neku od budućih tema problematike hrvatske košarke.

    Financiranje i izvor novca je veliko pitanje. Iako imamo puno klubova i liga ipak smo jedna od EU država s najnižim ulaganjima u sport (bilo amaterski, bilo za razvoj profesionalnoga).

    - Advertisement -

    NAJČITANIJE VIJESTI TJEDNA

    zadnje objave

    NE PROPUSTITE