Postati i opstati kao košarkaški trener: Problematika struke u hrvatskoj košarci

Postati, opstati i biti uspješan košarkaški trener u hrvatskim prilikama definitivno nije lagan posao. Slične postavke možemo aplicirati i u nekim drugim popularnim sportovima gdje možemo zaključiti kako samo par trenera na kraju iskoristi „svjetlo reflektora“.

Iz košarkaške perspektive vidimo odavno da imamo poprilično centralizirani sport. Osim Zagreba, kao da ne postoji košarka. Zadar je priča za sebe i u gradu koji živi košarku će uvijek biti zaljubljenika, igrača, a zatim i trenera. Ostale sredine imaju velike probleme s trenerskom strukom.

_

S obzirom na veličinu tržišta i geografski položaj, trenerski posao je puno lakši za obavljati u sredini kao što je Zagreb. Ako imate sreće vrlo je lako moguće zbog gradskih poticaja osigurati primanja „iz sustava“. Ovdje nisu tema znanje i stručnost jer je i to zavrjeđuje dodatnu analizu. Klubovi lakše podnose igranje liga pa dulje opstaju u nižim rangovima jer se radi o „tramvaj ligama“, dok recimo Dubrovčani imaju ogromne putne troškove za odigravanje bilo kakve lige (ženska, kadetska ili bilo koja druga). Dubrovačko-neretvanska županija je možda najbolji primjerak slabe organiziranosti i manjka interesa/sposobnosti jer su aktivna ostala dva kluba (ženski i muški u Dubrovniku).

Takve postavke otežavaju život prosječnom treneru jedne od mlađih dobnih kategorija. Pošto se uglavnom radi o košarkaškim entuzijastima čiji prihodi ponajprije zavise od naplaćenih članarina djece. U manjim sredinama nižeg životnog standarda nije normalno za očekivati da svaki roditelj može izdvojiti 150 i više kuna za trening svoga djeteta.

Trenerski paradoks

Dolazimo tada do paradoksa. Događa se da mnoga djeca koja treniraju kasne s plaćanjem ili jednostavno to nisu u mogućnosti pa ni ne mogu razvijati svoj talent jer obično ni ne nastupaju u utakmicama….S druge strane se trener nalazi u nezahvalnoj situaciji pa dugoročno odustaje od takvog posla.

Treneri su također u paradoksu jer obično imaju prihode od članarina i pitanje je od čega živjeti kao pripadnik košarkaške struke kada dobar broj djece nije u mogućnosti plaćati treninge. Stoga je teško očekivati da trener može biti iole profesionalan u svome poslu koji je ipak „honoraran“ te se dalje usavršavati ?!

Novca u hrvatskom klupskom sportu nema. Nogomet je zadnjih godina oživio jer se pojavljuju strani ulagači u mnogim klubovima prve lige. Rukometni, košarkaški klubovi ovise o lokalnim proračunima sportskih zajednica. Raspodjela novca je pitanje za neku od budućih tema problematike hrvatske košarke.

Financiranje i izvor novca je veliko pitanje. Iako imamo puno klubova i liga ipak smo jedna od EU država s najnižim ulaganjima u sport (bilo amaterski, bilo za razvoj profesionalnoga).