Jedan od darovitijih bekova hrvatske košarke, Roko Jurlina, ove sezone nije igrao zbog teške povrede koljena. Kao član KK Zagreba prolazio je kroz teško razdoblje koje završava u rodnom Zadru gdje se polako priprema za novu sezonu.
Prošlo je točno osam mjeseci od nesretne prijateljske utakmice protiv Hermes Analitice i ozljede prednjeg križnog ligamenta. Danas, kako kaže Roko, spreman je na puni povratak.
“Od doktora sam dobio zeleno svjetlo za puni povratak treninzima te se sada polako vraćam u puni pogon i nadam se da će sve ići po planu. Zasad je sve u redu i nadam se da će tako i ostati. Težak je period iza mene i siguran sam kako iz ovoga mogu izaći samo jači, fizički, a najviše psihički. Mogu reći da sam bio maksimalno spreman i motiviran za ovu sezonu, ali se dogodilo to što se dogodilo i ne isplati se vraćati na to nego još jači i bolji izaći iz svega ovoga. Uostalom, ozljede su sastavni dio sporta. Prateći NBA ligu, ali i ostale sportove, svako malo vidimo kako se događaju teške ozljede. Sport danas sve više zahtijeva i sportaši postaju pa može se čak reći potrošna roba.”
Od prvog kontakta s 20-godišnjim košarkašem, a bilo je to nakon operacije pa do današnjeg razgovora očita je bila strast i želja po povratku punim treninzima. O igri, o košarci, optimizma nikada dosta u njegovim riječima. Naredna sezona će biti iznimno važna, zna to i naš sugorovnik koji se nada kako više neće biti problema s ozljedama.
“Ova sezona je izgubljena, a za iduću se nadam da ću biti maksimalno spreman. Što se tiče kluba, ništa još ne znam, ali naravno da će tu prednost imati Zagreb. Tu moram naglasiti da sam u Zagreb došao na poziv trenera Danijela Jusupa kojeg izuzetno cijenim i koji je vjerovao u mene i htio sam mu to na najbolji mogući način vratiti, ali sudbina je htjela drukčije. Još jednom ponavljam, bio je to težak period, ali ne bih se želio vraćati na to. Sada gledam samo prema naprijed i trenutno mi je na umu samo što bolje se oporaviti i bez ikakvih strahova vratiti kao još bolji igrač na teren i moliti Boga da ne bude više ozljeda. To mi je izrazito bitno kako bi se mogao koncentrirati samo na loptu i teren. Kod mene volja za treningom nikad nije bila upitna, a sada mogu reći da sam nakon ove duge pauze izrazito željan treninga. Preda mnom je radno ljeto i nadam se da ću se spremiti tako dobro da zaboravim da sam ikad bio ozlijeđen. Sigurno da mi je ova ozljeda veliko upozorenje i sada ću se maksimalno posvetiti kako bi u budućnosti sveo te ozljede na najmanji mogući ili još bolje nikakav broj.”
Dotakli smo se i aktualne priče o ideji jedinstvene hrvatske lige.
“Što se tiče jedinstvene hrvatske lige, sigurno da podržavam taj prijedlog. Mislim da bi to diglo popularnost hrvatske košarke na jedan veći nivo, ali isto tako bi volio da reprezentacija napokon napravi jedan pravi rezultat na ovom Eurobasketu. Naši igrači su nosioci svojih klubova u Euroligi, većina je imala dobre sezone i mislim da ako budemo kompletni možemo puno napraviti.”
Bila jedinstvena ili ne, jasno je kako su Roku nužne minute na parketu, povratničke minute koje će donijeti sigurnost i mirnoću.
“Što se tiče moje seniorske minutaže, sigurno da mi je nakon ozljede potrebna kako bi se potpuno vratio, ali i kao mladom igraču potrebna mi je minutaža kako bi mogao razviti svoj talent i mogućnosti na najviši mogući nivo. Mislim da sam već protekle sezone u A-1 ligi pokazao kako se na mene može ozbiljnije računati. Na meni je da radim i borim se i mislim da onda ne bi trebalo biti problema.”
KK Zadar je uvijek osjetljivo pitanje, ne jer Roko ne bi volio pričati o tome, već što se u tom pitanju, ali i dolazećim odgovorima osjeća iznimno jaka koncentracija emocija.
“Što se tiče Zadra, Zadar je oduvijek moj klub, to se zna i tako će i ostati. Nema se tu što kriti, naravno da mi je kao zadarskom igraču KK Zadar svetinja. Već sam u sezoni 2010./2011. još kao junior dobio priliku trenirati i čak u dvije utakmice nastupiti za seniore te bi se ovom prilikom zahvalio treneru Pinu Grdoviću koji mi je dao tu čast i pomogao mi ostvariti dječački san. No, ovo ljeto, iako sam imao petogodišnji ugovor sa Zadrom, od kluba sam doživio mogu reći izrazito maćehinski odnos što smatram da nikako nisam zaslužio te smo se na kraju razišli. Ne znam koji je razlog, od KK Zadra nikad nisam uzeo niti kune, uvijek sam se za taj klub borio svim srcem i davao sve od sebe te su mi svi planovi bili vezani uz njega, ali očito to nije bilo dovoljno. Iako se ranije naglašavalo kako sam u projektu kluba i kako na mene računaju, izgleda da to nije bilo istina. Ne bih se sad htio vraćati na to, to je također iza mene, ali nadam se da ću se jednog dana vratiti i nastupiti za svoj klub u svome gradu.”
A dao je doista mnogo toga još kao golobradi mladić. Kao najkorisniji igrač odveo je svoju momčad do naslova kadetskih prvaka, dvije godine kasnije uzeo i broncu kao junior. Darovita generacija, ali opet ista priča, nestanak zadarske dice s glavne pozornice.
“Zanimljivo pitanje – zadarska dica. Moram naglasiti kako je moja generacija 1993. godište bila sigurno iznimno talentirana. Smatram da je tu bilo sigurno 3-4 igrača za seniore, ako ne i više. Ta generacija je bila uvjerljivo kadetski prvak države, kasnije brončani u državi u juniorskoj konkurenciji sa jednim porazom u sezoni. Nitko mi ne može reći da tu nije bilo materijala za seniore. Isto je i sa drugim generacijama, materijala ima uvijek, ali tužno je da svi zadarski igrači moraju tražiti sreću van svog kluba, a u Zadar se dovode skuplji igrači i vrlo često nekvalitetniji te se na njih troši novac. Žalosno je da u Zadru igra tako malo zadarskih igrača. Imam osjećaj kako je kod nas svatko bolji od vlastitog domaćeg igrača.”
Povijest nas uči kako Jurlinu osjećaj ne vara, a nadajmo se da će se i to jednog dana promijeniti, naime kako je sam spomenuo 2003. godinu i osvajanje ABA titule s momčadi u kojoj je bilo 8 Zadrana. Napomenuo je i da se Zadar kao Grad košarke i klub s jednom velikom tradicijom nikada ne bi smio zadovoljiti opstankom u ligi.
“Što se tiče reprezentacije, nedavno sam razgovarao s trenerom Milačićem koji me pitao hoću li se odazvati na okupljanje U-20 reprezentacije 27.5. Naravno da bih volio ako budem spreman, još je 25 dana do toga tako da ćemo vidjeti. Sigurno je mogućnost predstavljati svoju državu velika čast, ali svakako treba realno sagledati situaciju. Moja tjelesna sprema i koljeno će odrediti jesam li spreman ili nisam,” iskreno je kazao naš dugogodišnji član mlađedobnih kategorija, kao i član zlatne U20 generacije proteklog ljeta.
Pred kraj sezone dotakli smo se i KK Zagreba, s obzirom da poznaje situaciju “iznutra”. Kako sam kaže, nije to bila loša sezona.
“Nije to bila loša sezona u KK Zagrebu. Sigurno da je prelazak iz Eurolige u A-1 Ligu veliki šok za klub, ali je osvojeno prvo mjesto u A-1 ligi što je dobar rezultat. U Ligi za prvaka je nedostajalo malo sreće za skinuti skalp ABA ligašima, vidjeli smo tu borbu do zadnjeg trena protiv Cibone u gostima, Cedevite u gostima, Zadra kući. Malo je sreće nedostajalo za koju pobjedu više. Isto tako se mora naglasiti da je kroz cijelu sezonu bilo puno ozljeda te je u takvom stanju izrazito teško raditi i treneru i ekipi.”
A o tome može li Zagreb imati tri vrhunska košarkaša kluba, Roko kaže:
“Mislim da Zagreb može imati 3 vrhunska košarkaška kluba. Sigurno da je tu Cibona uvijek bila broj 1, Cedevita je stabilna jer ima privatni kapital, a Zagreb je uvijek tu malo iza njih. Sada se pojavilo i ovo ograničavajuće pravilo kako u ABA ligi mogu nastupiti samo 2 kluba iz istog grada. Ne znam, treba vidjeti kako će se situacija razvijati u budućnosti, sigurno je da će biti sve manje novaca, a onda se treba okrenuti proizvodnji igrača jer je to jedini ispravni put.”
Za kraj, nedostajalo je mora i sunca. Mora uistinu nema u metropoli, no nije bilo ni previše sunca.
“Bio sam u metropoli i vratio sam se u rodni grad. Ne mogu reći da mi je nešto pretjerano nedostajalo, ali sigurno da svakom Dalmatincu nedostaje more i sunce (smijeh).”
(Pov)ratnik Roko u Zadru ili metropoli, gdje god, započeti će nov košarkaški put jednim velikim iskustvom i činjenicom da će znati cijeniti svaku večer bez zdravstvenih problema koji će, nadamo se, potrajati slijedećih 20 godina.