Vjerojatno se mnogi od vas, a posebno oni košarkaški zaljubljenici s dozom nostalgičnosti prisjećaju nekih ljepših vremena, vremena kada su velikani poput Real Madrida, CSKA Moskve, Barcelone, Žalgirisa i Maccabija redovito padali pod nogama Cibone i Jugoplastike. Današnji datum, 03.04., stoga je zlatnim slovima upisan u povijest hrvatskog sporta, jer baš na današnji dan prije 35 godina, Cibona se po prvi put okrunila naslovom prvaka Europe, što je ponovila i godinu dana kasnije!
Danas, u ovim teškim danima, kada nas većina boravi u svojim domovima zatvorena zbog već svima poznate pandemije virusa COVID-19, odlučio sam se malo ubiti dosadu i vratiti nas u prošlost. Svijet je doslovno stao, pa tako i onaj sportski, košarka se ne igra, a velika većina liga (uključujući hrvatsku) neće se ni nastaviti. Lijepo je, stoga, prisjetiti se nekih važnih događaja koji su obilježili ne samo hrvatsku košarku, nego i cjelokupni hrvatski sport.
Jedan od tih događaja, točnije njih dva, zbili su se baš na današnji datum 1985., odnosno 1986. godine kada se Cibona okrunila naslovima prvaka Europe. Svake godine osvježimo malo sjećanje o tim događajima, no znate li kako je i koliko tekao proces stvaranja jedne takve generacije?
Želim vam ispričati priču od samih početaka. Možemo li u njoj možda pronaći način za spašavanje naše košarke danas? Bez sumnje! Kako, ipak, to razdoblje živi u sjećanjima starijih naraštaja, a mi mlađi možemo tek potražiti kakav novinski članak ili poslušati njihove priče, odlučio sam potražiti jednu takvu osobu.
Bolju od one pod imenom gospodina Željka Pavličevića, nisam mogao ni pronaći. Željko Pavličević je osoba koja je cijeli taj period provela u Ciboni, prvo kao pomoćnik Mirku Novoselu, a kasnije i kao glavni trener. U vrijeme kada je počeo igrati košarku u tadašnjoj Lokomotivi, u relativno kasnim godinama, fakultet mu nije dozvoljavao mogućnost prisustvu na svim treninzima, stoga je već u dvadesetima ipak odlučio početi s trenerskim poslom. Preuzeo je prvo djecu u Osnovnoj školi “Marin Držić”, a kasnije kadete i juniore Lokomotive. Prošao je, smatra, taj jedan proces koji bi zapravo svaki trener morao imati. Po završetku studija 1975.-e na kemijsko-tehnološkom fakultetu, prihvatio je ponudu pomoćnika Mirku Novoselu u Ciboni. Njihova momčad, njihova generacija, generacija koju su stvorili, njihova Cibona, bila je nedodirljiva, ne samo u Jugoslaviji, već i u cijeloj Europi! No kako bi u potpunosti ispričali priču valja nam se vratiti u prošlost, sve do jednog susreta, sve do jednog telefonskog poziva koji je mogao promijeniti sve.
DOLAZAK MIRKA NOVOSELA
Još prije odlaska u Montreal na Olimpijske igre s reprezentacijom Jugoslavije, Mirko Novosel javno je obznanio odluku kako poslije istih napušta mjesto trenera seniorske reprezentacije. Uskoro su počele stizati atraktivne ponude iz Italije i Španjolske, no ni zbog jedne od njih nije pogazio riječ danu gospodinu Šajberu iz tadašnje Lokomotive! Uvodni razgovor imali su još u lipnju 1975.-e, u policijskoj menzi na uglu Vlaške i Bauerove, gdje je, na skromnoj svečanosti priređenoj za njega i Plećaša, u čast europskog zlata, primio stolnu lampu. Kasnije su se, na Šajberov poziv, u četiri oka našli u, za današnju Cibonu, povijesnoj zgradi u Mesničkoj ulici:
– Biste li se vratili u Zagreb i još jednom, uza svesrdnu podršku grada, pokušali podići Lokomotivu? – bez specijalnog uvoda, čim su sjeli, upitao je Slavko Novosela.
– Pa bih! – tonom što je davao više od obične nade otpovrgnuo je Mirko.
– Koji su vaši uvjeti? – nastavio je Šajber.
– Plaća od milijun dinara, da je primam preko SFK grada, jer klub još nema sredstva da se sanira financijsko stanje Lokomotive, da mi garantirate funkcioniranje simbioze sa SUOR-om Cibona i da imam potpuno slobodne ruke u izboru igrača i vođenju ekipe.
– To je sve? – oprezno je upitao Šajber.
– Sve! – potvrdio je Mirko.
Kako se bližio početak olimpijskog košarkaškog turnira, sve više ponuda stizalo je Mirku Novoselu bilo na adresu, bilo telefonskim pozivom, a takav jedan stigao je od strane predsjednika glasovitog talijanskog Varesea, kluba koji je u prethodnih sedam sezona pet puta osvajao naslov prvaka Europe:
– Signore Novosel, nudimo Vam sto tisuća dolara za dvije sezone. Dakako, plus nagrade za osvojene kupove i prvenstva, stan, auto i ostale uobičajene sitnice. Vi, siguran sam, dobro znate koliko smo jaki. Imamo šest reprezentativaca, dva Amerikanca, izdašnog, vrlo jakog poslovnog sponzora. Zaključili smo da ste vi najčvršći jamac za nastavak naših uspjeha!
– Već sam odlučio. Ostajem u Zagrebu. Preuzimam Lokomotivu. – poručio je na tečnom talijanskom Novosel, odbivši tako talijanskog predstavnika.
– Možda sto tisuća dolara nije dovoljno. Kolika je vaša cijena? – nije se predavao predsjednik talijanskog kluba.
– Uopće se ne radi o novcu. Jednostavno, želim nešto učiniti u svome gradu, u svome klubu! – nije popustio Novosel te je jasno poručio svoje želje!
Telefonski poziv zbog kojeg, da se odvio u drugom smjeru, da Novoselu nije bilo malo više stalo do njegovog Zagreba, do njegovog kluba, vjerojatno Cibona nikada nebi pronašla svoj put prema vrhu europske košarkaške mape. Olimpijske igre u Montrealu su završene, Novosel se još jednom vratio s medaljom oko vrata, a gradnja Cibone mogla je započeti!
NOVI “VUKOVI”
Kroz idućih godinu dana Mirko Novosel je odriješenih ruku u Zagreb doveo mlađahne talente koji će za nekoliko godina postati važne figure u pohodu Cibone prema vrhu Europe, koji će, vjerojatno nikada ni ne sluteći, postati puno više od samih prolaznika i igrača, ispričao nam je Pavličević:
– Ovo je nešto što danas pokušavaju neki klubovi, ali je nemoguće zbog jedne negativne energije i želje za instant uspjehom, ne samo u košarci nego u kompletnom sportu. Mi smo tada stvarali generacije, jer su tada i propisi bivše Jugoslavije bili vrlo strogi, pa igrači prije 26 godina nisu mogli ići u inozemstvo. Skupljali smo igrače u prvom redu po Hrvatskoj koji su bili perspektivni, koji su se uklapali u naš koncept i tu je Novosel imao najviše udjela kao čovjek koji je vodio i mlađe uzraste reprezentacije. Bio je i jedan veliki autoritet, stoga su i sami igrači imali želju doći u Cibonu. Tako da se tu počela okupljati ta generacija koja je imala talent i mogućnosti za napredak.
Iz Industromontaže pristigao je Mihovil Nakić, iz Dubrovnika Andro Knego, iz Pule Sven Ušić te 18.-godišnji Šibenčanin Aleksandar Petrović. Potonji je pak, već na samom početku u novom klubu, proživio pravu životnu dramu.
Aleksandar Petrović bio je jedan od najvećih talenata u svojem godištu, osim Cibone, za njega su se otimali i tada puno jači klubovi, Jugoplastika te beogradski Beko. Čak je jedno vrijeme i proveo u Beogradu trenirajući sa njihovom momčadi, no osjećajući se izgubljenim odbio je ponudu te se vratio u rodni Šibenik. Jugoplastika je, međutim, bila najizglednija opcija gledajući iz očiju roditelja jer bi im tako bio bliže, no Aleksandar je drugačije razmišljao:
– Mirko i Zula razgovarali su sa starcima. Ja se nisam puno miješao. Nisam ih čak ni slušao. Kada su otišli, uzeo sam olovku te na papir ispisao bekove Jugoplastike i Cibone. “Žuti” su imali Tvrdića, Tudora, Kruščića i Manovića, a Cibona, iz koje je Nikola Plećaš sigurno odlazio u Kvarner, samo Avberšeka i Perovića. Sve je bilo jasno. Nisam želio na klupu, a u Jugoplastici ne bih mogao ni “primirisati” igru. – prelomio je.
Do kraja sezone Petrović je odigrao preostale utakmice za Šibenku te ju iz Hrvatske lige, odveo u drugu saveznu ligu Jugoslavije. Šibenski klub dobio je odštetu od deset milijuna, za razliku od raznih priča koje su se godinama pričale kako su u zauzvrat dobili tek deset lopti i garnituru dresova. No, kako glasi jedna poznata uzrečica: “Svaki početak je težak!”, za Aleksandra je početak u Ciboni bio težak na posve drugačiji način. Svoju prvu utakmicu za Cibonu odigrao je u Zagrebu protiv Metalca iz Valjeva:
– Sasvim iznemogao, malaksao, uspio sam odigrati tek desetak minuta. Ništa nisam mogao pogoditi. Ubacio sam samo jednu od osam lopti, a onda zatražio izmjenu. Više nisam mogao ni stajati. Već sam dao da mi ispitaju krv i znao sam da ću sutra, čim dođu nalazi, morati u bolnicu. – priznao je Aco.
Umjesto da se unutar momčadi bori za svoju poziciju na terenu, on se u bolnici borio sa opakom bolešću, bolešću srećom otkrivenoj u vrlo ranoj fazi zahvaljujući klupskom liječniku, doktoru Vidoviću. Izgledi da se mladi Aleksandar izvuče bez srčane mane, bez da postane maloljetna osoba sa invaliditetom, nisu bili veliki.
– Najprije ga valja osposobiti za život, potom za hodanje i školu, a tek onda, bude li sve u redu, eventualno za sport. – oprezno su roditelje upozoravali primarijus i liječnici.
Mirko Novosel je pak danonoćno brinuo o njemu, Aco je postao njegova slaba točka, a mogao je samo dignuti ruke i pronaći zamjenu. Uspio je krenuti na put oporavka zahvaljujući silnoj volji, a on je bio polagan, postupan, pedantno doziran uz stalnu prisutnost liječnika koji nije dopuštao ni korak viška. Aco je tako u listopadu 1977. godine potezima gubitnika krenuo na dugačak put prema prvom playmakeru Europe!
U idućim godinama Mirko je u Cibonu doveo iz Dubrovnika Adnana Bečića te Zorana Čuturu iz Industromontaže, ali i Krešimira Ćosića iz Bologne. Dolazak Krešimira Ćosića u Cibonu bio je, naglašava Pavličević, jedna od bitnih prekretnica pored svega:
– Njegov dolazak 1980.-e godine, pružio je klubu psihološku stabilnost. Krešo je, ono što ga je krasilo uvijek i po čemu ga ljudi pamte, bio najbolji u onim velikim, najvažnijim utakmicama. Sve to skupa, nama je pružilo mogućnost da dođemo do vrha u vrlo kompliciranim i teškim uvjetima. U tadašnjoj ligi Jugoslavije zbilja nije bilo lagano pobijediti u utakmici.
Osvojen je 1982. godine prvi naslov prvaka Jugoslavije, on je Ciboni omogućio izlazak u Europu, izlazak u Kup europskih prvaka, najjače europsko natjecanje. Uspješno je Cibona startala u kvalifikacijama te tako preko egipatske UR Alexandrie i mađarskog Honveda došla do grupne faze. Tamo se “Vukovi s Tuškanca” ipak nisu dobro proveli. Sezona je završena na posljednjoj poziciji bez ostvarene pobjede. U prvenstvu Jugoslavije također nisu ispunjena očekivanja, momčad je regularni dio završila tek na petoj poziciji s omjerom 14-8, te na kraju već u četvrtzavršnici ispala od beogradske Crvene zvezde:
– Krešinim dolaskom Cibona je zapravo postala ekipa koja treba iz utakmice u utakmicu pokazivati svoju psihološku snagu i pobjeđivati, a to je teret koji je u tom trenutku, na svoj način, za nas bio prevelik. Igrači su počeli pucati po šavovima, stvorila se ta neka serija negativnih rezultata u europskim utakmicama i normalno da se to reflektiralo na rezultate u domaćem prvenstvu. Tako da je ta sezona bila, kako ljudi kažu, za zaborav. – prokomentirao je Pavličević
Krešo je napustio Cibonu, a iste godine dovršeno je slaganje šampionske momčadi. Potpisali su Franjo Arapović iz Mostara te Branko Vukičević iz beogradskog OKK-a. Falio je tek jedan, onaj koji će se momčadi priključiti sezonu iza, Dražen Petrović. No, kao što je par godina ranije povijest mogao promijeniti jedan telefonski poziv, i jedan od tih prijelomnih trenutaka zbio se 1984. godine.
NASLOV ZA EUROPSKI UZLET
Onaj možda i najvažniji dio ove priče, je onaj o prvenstvu osvojenom u sezoni 1983./1984., o prvenstvu bez kojeg nikada ne bi bilo onih scena iz Atene, iz Budimpešte, scena gdje je masa ljudi cijelim putem od mađarske granice do Zagreba s radošću dočekala i pozdravljala “Cibose”.
Regularni dio protekao je u znaku Cibone, nedodirljiva kod kuće te s polovičnim učinkom u gostima uvjerljivo je zauzela prvo mjesto. Treba nadodati zanimljivu činjenicu kako su igrači Mirka Novosela u čak 4 od 6 gostujućih utakmica te sezone izgubili sa samo pola koša zaostatka, lakše su ih svladali tek Zadar i Bosna. Kao prva prepreka u play-offu čekao je Radnički, prvak druge lige. Da, prvak druge lige i drugoplasirani tada su u preliminarnoj rundi doigravanja imali sraz protiv osmoplasirane odnosno sedmoplasirane ekipe iz prvenstva.
Radnički je išao na noge Budućnosti te vrlo lako, rezultatom 83:66, došao do utakmice protiv Cibone kojoj je čak uspio i otkinuti jednu pobjedu, no više od toga nije išlo. Cibonu je polufinalu očekivao susret protiv Bosne. Nakon dva odigrana susreta rezultat je bio 1:1 te se majstorica odigrala u Zagrebu. Infarktna završnica završila je u korist Cibone rezultatom 77:75 te je slavlje moglo početi. Cibona je u finalu i ide u novi okršaj sa beogradskom Crvenom zvezdom koju je u regularnom dijelu već pobijedila dva puta.
Cibona je u prvoj utakmici finala, naime, plesala na ivici pobjede i poraza, mada gosti niti jednom, osim početnih 2:0, nisu bili u prednosti! Međutim 1:24 minute do kraja došli su do poravnanja – 75:75, a dvadeset sekundi prije sirene kod 76:75 za “Vukove”, imali su loptu i napad za pobjedu. No, izabrali su loše rješenje. Nisu tražili Žižića, nisu išli na šut nego na “ulaz” pri čemu su se suci odlučili za prekršaj Branka Kovačevića na pod košem postavljenom Knegi. Ušić je serijom 6-6 bio početno iznenađenje, da bi stalno održavana prednost, ostvarena već u prvoj fazi dvoboja, sredinom nastavka narasla na, činilo se, neuhvatljivih 11 poena. No, pet minuta prije kraja Cibona je ostala bez izvrsnog Damira Pavličevića, a Crvena zvezda je fanatičnom upornošću ščepala i meč-loptu. Ipak, u sekundama stani-pani, najbolji “vuk” Mihovil Nakić – kao što će to učiniti i tjedan kasnije – preuzeo je odgovornost i ubacio presudne poene. “Crveno-bijeli” su potom, bez u Zagrebu isključenog Radovića, te Nikolića, koji je pauzirao zbog tri tehničke, oštrim presingom u “Pioniru”, izjednačili na 1-1. Početnih 6:10 su s 14:0 pretvorili u prednost koju će gosti dostići samo jednom, tri minute prije poluvremena. Knego i Vukičević promašivali su i zicere, dok je Nakić, zbog četiri prekršaja, već u desetoj minuti sjeo na klupu. Ostali, nipošto ne strahujući uzvratiti na Zvezdin žestoki ritam i kontakt-igru, uzdali su se u majstoricu, u kojoj će, u obostrano velikoj igri, 21. travnja 1984., “Vukovi” po drugi puta steći pravo nastupa u Kupu prvaka, ni ne pomišljajući da će sljedećeg travnja šampanjcem zalijevati krunu prvaka Europe!
Samo dvije minute i 35 sekundi prije završetka treće, presudne utakmice finala play-offa za naslov prvaka Crvena zvezda je u sasvim ispunjenoj maloj dvorani Doma sportova imala, činilo se, kapitalnih 5 poena prednosti (69:64) protiv “Vukova” bez Petrovića, a s Nakićem i Pavličevićem sa po četiri osobne pogreške! Desetak sekundi prije posljednje sirene “Crveno-bijeli” su držali još uvijek “polovicu koša” viška, i samo pet sekundi prije kraja – bili prvaci. Tada je Mihovil Nakić na obje zagrebačke finalne utakmice doigravanja istinski as odluke, smiren, i leden, i kad sve ključa, pa i onda kada mu ne ide najbolje, pogotkom u posljednjim trenucima dopuštenim za napad, iz teškog položaja, preko Jankovića, poslao poluhorog dugom lijevicom i ubacio koš prvenstva – 72:71! Karadžić je još uspio, u neviđenom košmaru, uz histerični vrisak domaćih navijača i na užas suigrača, uputiti loptu sa samog centra i gotovo matematički točnom parabolom, kojoj je samo nekoliko centimetara nedostajalo do savršenstva, pogoditi obruč. Crvena zvezda nije iskoristila naglašenu nervozu “Cibosa” u prvih dvadeset minuta vrlo teške i tvrde utakmice u kojoj su “Vukovi” s više skokova nadoknadili pucačku nesigurnost. Zvezda, iako u osam početnih minuta drugog dijela nije postigla niti koš iz igre, propustila je priliku baš sredinom nastavka, kada su Nakić i Petrović zbog četiri prekršaja sjeli na klupu, a i u samoj završnici, nakon što je Aco, četiri minute prije kraja, dobio i petu osobnu.
Pamtit će i Jankovićev promašeni zicer minutu prije završetka pri vodstvu od pola koša, zbog čega su se Žeravica i igrači u nevjerici uhvatili za glavu. Andro Knego je, uz Damira Pavličevića, najboljeg pojedinca Cibone u playoffu bio ključni čovjek predstave. Provevši na parketu svih 40 minuta, sasvim je onemogućio, protiv njega uvijek razigranog, nadmoćnog reprezentativca Rajka Žižića. U dvije prethodne utakmice finala ključni i najefikasniji igrač Crvene zvezde, ubacio je u Zagrebu jedva devet poena, samo tri u nastavku, uhvativši tek osam prema Andrinih 13 lopti. Aco je pak držao rezultat u prvom dijelu, a Čutura odlično skakao, te pred kraj, u prijelomnim akcijama, pogodio triput zaredom. Mirko Novosel je novom briljantnom pobjedom spremio još jednu medalju u svoju riznicu. U slavlju, nekoj djevojčici poklonio je i gornji dio svoje isprane, ofucane trenirke, koju inače ne bi dao ni za živu glavu. Rajko Gospodnetić, sjajni 33-godišnji momak, s peharom i s obruča skinutom mrežicom stavljenom oko vrata, završio je “vučju” karijeru, a temperamentni Aco Petrović bi, da je mogao, ponio u kućnu vitrinu uz mrežicu i koševe i ploče! Naš sugovornik, Damir Pavličević, i sam je opisao taj trenutak:
– Ja se često sjetim i pogledam završetak te utakmice. Gledajte, to je zapravo ta košarka, kada se sjetite naprimjer onog Kecmanovog koša preko cijelog terena, pa kad se sjetite neke sulude trice u zadnjoj sekundi NBA utakmice, to je nekako tako izgledalo tada. Taj horog, odnosno poluhorog koji je izveo Nakić, bio je čak možda protiv nekih rezona, ali on je lijevom rukom bio vrlo spretan i to je zapravo bila ruka na koju se moglo računati da postigne taj zlatni koš. Koš koji je nama značio mogućnost ponovno igrati u Kupu europskih prvaka.
No, do ruža i šampanjca valjalo je proći dugačak, trnovit put. Bez umirovljenog Ćosića i vojnika Knege, koji se vratio tek pred kraj lige, u 20. kolu, da pripomogne Branku Vukičeviću, otkriću sezone, poslije dvogodišnje pauze jednom od ključnih pojedinaca u osvajanju drugog Ciboninog naslova prvaka, “Vukovi” su gotovo prošetali ligom. Naposljetku su, pred očima reportera najpoznatijeg američkog sportskog tjednika “Sports Illustrated” ščepali i pehar, što su ga prognozeri prije starta gurali Crvenoj zvezdi i Zadru, a Beograđane proglasili glavnim favoritom sezone. Bila je to sezona koja će zauvijek ostati upisana u povijest, bila je to sezona koja je prekrojila košarkašku mapu Jugoslavije, bila je to sezona koja je jedan klub vinula u europske visine, a drugom zadala udarac od kojega se nije oporavio desetljećima.
DRAŽEN U CIBONI!
Kojih mjesec, dva kasnije, 04. lipnja 1984., samo dan prije zaključenja prijelaznog roka, iznenadivši čak i Mirka Novosela, u Cibonu je došao Dražen Petrović! Slaganje jedne posebne generacije, bilo je završeno. Tog jutra Novosel je već, uvjerljivo i pomalo razočarano, priopćio novinarima kako od Draženovog dolaska gotovo sigurno nema ništa, jer se mladi Šibenčanin odlučio otići preko oceana, u SAD. No, negdje iza podneva pred popularnim “Saloon-om” stvorio se bijeli golf šibenskih registarskih oznaka. Iz njega je izašla cijela obitelj Petrović, otac Jole, majka Biserka, Aco i Dražen. Sat vremena kasnije, Dražen je bio igrač Cibone:
– Mnogo klubova je bacilo udicu, a ja se nisam izjašnjavao. Uglavnom sam šutio. Drugi su pričali, pokušavali s pritiscima preko novina. Mnogima sam ostavljao neku nadu, ali nikome nikada nisam dao čvrsto obećanje. Jest, u više navrata je beogradski tisak tvrdio kako je moj prelazak u Partizan gotova stvar. Spominjao se i neki navodni potpis. No, istina je da nisam potpisao ništa, osim za Cibonu. Neki su, istina, pokušali isforsirati moj dolazak u Partizan. Bilo je i razgovora o potpisivanju kada dođem iz vojske. Svi su, međutim, pravili račun bez krčmara. Dakako, i Bosna, u koju sasvim sigurno nikada ne bih došao iz samo jednog razloga, onog poništenja finala. – komentirao je nakon potpisa Dražen pred uzbuđenim novinarima.
Brzo se pokazalo kako s Cibonom nije pogriješio. Sedam klupskih trofeja, u samo četiri sezone, dva naslova prvaka Europe, izbor za najboljeg sportaša Jugoslavije 1985. i u anketi uglednog milanskog sportskog dnevnika “Gazzetta dello Sport” za najboljeg košarkaša Europe 1986., dvostruka kruna najboljeg strijelca i svakako prvog igrača Kupa prvaka. I sve to za samo četiri godine, samo u Ciboni, kao “Cibos”, sa “Cibosima”. Ja uvijek zapravo volim čuti mišljenje ljudi o Draženu, ljudi koji su jedan dio života proveli s njim, pa tako nisam mogao zaobići ni gospodina Željka bez da ga upitam nešto o njemu:
– Pa gledajte, ja sam dao stotine intervjua o njemu, kakav je on, i tko je bolji, on ili Toni Kukoč te je li trebao doći u Panathinaikos kada sam ja bio trener tamo. U prvom redu, s Draženom iz tog trenerskog dijela nije bilo problema, on je bio čovjek koji je želio raditi, a mi treneri volimo igrače koji žele raditi i koji žele pobjeđivati. Najgore je kada imate igrače koji bi htjeli pobjeđivati, ali ne žele dovoljno raditi. To je onda tragedija. Dražen je imao te dvije bitne karakteristike i zato su ga ljudi voljeli. Pogledajte samo i gdje je bio, u Realu i NBA-u, njega se svugdje sjećaju. Sjećaju ga se zbog tog karaktera, zbog radnog elementa i zbog toga što je pokazivao na terenu.
CIBONA JE PRVAK EUROPE!
Generacija, s temeljima postavljenima u jesen 1976. godine, bila je spremna ostvariti i najveće dosege. Momčad pod vodstvom Mirka Novosela i našeg današnjeg sugovornika, tadašnjeg pomoćnika, Željka Pavličevića, a s Mihovilom Nakićem, Aleksandrom i Draženom Petrović, Adnanom Bečićem, Androm Knegom, Zoranom Čuturom, Ivom Nakićem, Brankom Vukičevićem, Svenom Ušićem i Franjom Arapovićem kao igračima ušla je u besmrtnost.
Ciboni se, zapamćenoj po katastrofi od prije dvije sezone, nisu davali ni simbolični izgledi za osvajanje prva dva mjesta. Europski stručnjaci prognozirali su joj začelje. Dugo se činilo kako je maksimalni domet učinak od pet pobjeda u Zagrebu, što međutim, nipošto ne bi bilo dovoljno za finale. Financijska moć, tradicija i američka pojačanja, pojačanja koja nisu imali tek Cibona i CSKA, u očima realnih, objektivnih prognozera sasvim su umanjile izglede za uspjeh. No, kako je sezona odmicala, “Cibosi” su ostavljali sve upečatljiviji i snažniji dojam pored ostalih šest suparnika. U fenomenalnoj sezoni bez i najmanjih posrtaja i kriza, lepršavom i atraktivnom, a zrelom i discipliniranom igrom Cibona je došla do velikog finala Kupa europskih prvaka, najjačeg europskog natjecanja. Tamo ih je čekao slavni, najtrofejniji klub svijeta, sedmerostruki prvak Europe, i prvi favorit za novog prvaka, tvrdi Pavličević, madridski Real:
– Uoči utakmice, moram priznati da je Real Madrid bio favorit na papiru. Posebno zato što su redovito nastupali u Kupu prvaka. Imali su na svojoj strani jednu tradiciju igranja, jedno važno iskustvo. Mi smo, ipak, već u regularnoj sezoni, u utakmicama s njima, pokazivali “zube” te smo znali da možemo doći do pobjede.
Tada komercijalist “Vukova” Darko Marijanović, ulaskom na parket potražio je, uoči početka, neutralne, grčke navijače, u ispunjenoj dvorani sa 16 000 gledatelja kako bi ih sa 2000 izrađenih znački “kupio”. Tim činom, Cibona je u dvorani, u Ateni, dobila poptunu, gromoglasnu podršku. Neposredno prije izlaska na parket, Mirko Novosel održao je momčadi i svoj uobičajeni govor:
– Real je u Bologni, Moskvi i protiv nas u Madridu počeo euforično i na sve tri utakmice napravio veliku razliku. To treba spriječiti. Dakle, kao što smo rekli, moramo onemogućiti kontru. Zato nakon šuta naša dvojica visokih idu na skok, a Aco sprinta i zaustavlja Iturriagu. Kao drugo, mi vučemo kontru kada god ide. Kako utakmica odmiče, tako pada i intenzitet njihove igre. A bitka traje 40 minuta! Hoćemo rat, skok pod koševima. Od prve do posljednje minute!
Po završetku prvog poluvremena, pri rezultatu 39:38, nakon samo naizgled neizvjesne igre, u kojoj je Cibona uglavnom kontrolirala rezultat i već mogla ostvariti prednost veću od poena, Mirko Novosel je savjetovao momčad:
– Previše ste nervozni. Trošite previše energije tamo gdje nebi trebalo, pa smo zbog toga tvrdoglavi tamo gdje bismo trebali biti pametni. Aco, ti si promašio “jedan na jedan” jer si se iznervirao zbog odluke suca koja se ne može izmijeniti. U obrani, ne smije se dogoditi da šutiraju slobodni, da nam daju lagane trice. Ne smije ni Robinson skidati lopte pod našim košem. Dalje, treba ići na kontru, ali ukoliko ne prođe, nema haklanja! Napad ne smije trajati samo pet sekundi. Tada mi promašimo, a oni zabiju. Andro, ako počne Martin koji ima četiri prekršaja, idi na ulaz, a ne na skok šut. Dražene, ne možemo već u prvoj akciji ići jedan na jedan. Treba igrati na blokade, postavljamo se na krilo, napravimo kretanje po dubini, pa kad ostaneš jedan na jedan, možeš na koš. Ajmo sad! Bez nervoze! Dobivamo sto posto!!!
“Vukovi” su u nastavku doslovno rastrgali Madriđane. U osam minuta drugog poluvremena, od 29. do 37. minute, napravljena je 20:4 serija kojom sa 61:59 Cibona dolazi do 81:63 osiguravši naslov tako tri minute prije kraja. Fantastičnom obranom, velikom utakmicom Nakića, koji je više lebdio nego li trčao među obručima, te pokupio tri lopte više od Robinsona, izvrsnom rolom Čuture koji je skakao i gađao 7 od 8, s deset skokova i koševa sjajnog kapetana Knege, te vrhunskom igrom Ace i 36 poena nezaustavljivog Dražena, petorke koja u drugom poluvremenu nije izlazila s parketa, Cibona je osvojila Europu! Real se samo nadao, ali nije dobio ni najmanju priliku, što je u razgovoru naglasio i Željko Pavličević:
– Mi smo u toj utakmici, moram biti iskren, relativno lagano došli do pobjede. Nije to bila utakmica u kojoj je bilo previše drame. Normalno da je bilo loših trenutaka i padova, ali to je bio jedan briljantan uspijeh. To je bio drugi naslov prvaka Europe za tadašnju Jugoslaviju, nakon Bosne, ali i jedan od najvažnijih trenutaka kako za Zagreb, zagrebački sport tako i za Hrvatsku i hrvatski sport.
NOVA SEZONA, NOVI TROFEJ PRVAKA EUROPE
Iduće sezone Mirko Novosel je zbog obveza pri pripremi za Univerzijadu 1987. godine, čiju organizaciju je dobio baš Grad Zagreb, morao kratko napustiti klupu tada već prvaka Europe. Na njegovo mjesto glavnog trenera uskočio je naš današnji sugovornik Željko Pavličević, prema kojemu je upućeno dosta sumnji u njegov rad od strane novinara uoči početka sezone:
– Gledajte, što se tiče tih sumnji, to je normalno tada bilo. Cibona je bila velika ekipa i onda takva velika ekipa već negativno reagira i na jedan poraz. Nije bilo pretjerano postavljenih visokih ciljeva uoči sezone, nije bilo tog opterećenja, no bilo je opterećenja pobjedničke ekipe koja je godinu ranije bila prvak Europe, to stoji na glavi i to nikako ne možete izbjeći. Tada se to relativno pratilo i planiralo. Bili su i mnogi iskusni treneri sa područja bivše Jugoslavije u igri jer je Cibona bila veliki zalogaj. Međutim, uprava kluba je smatrala da ja nakon toliko godina provedenih u klubu, uz Mirka Novosela, a uz iskustvo u vođenju ekipe protekle sezone u prvenstvu i kupu gdje smo osvojili oba trofeja, zaslužujem priliku. Normalno da je sumnja uvijek postojala toliko dugo dok nismo uspjeli riješiti neke stvari i pokazivati prve rezultate. Treba naglasiti da smo mi tu sezonu igrali bez Knege, koji je otišao u Cajamadrid te bez Aleksandra Petrovića koji je bio dužan odraditi vojni rok, znači bez dva vrlo važna igrača iz početne petorke.
Unatoč sumnjama, Pavličevićeva Cibona odgovorila je kritičarima, došla je do finala Kupa europskih prvaka, došla je na prag ponoviti uspjeh ostvaren godinu ranije. Sa ukupnim rezultatom od sedam ostvarenih pobjeda i tri poraza osigurano je prvo mjesto u skupini i sraz protiv sovjetskog prvaka Žalgirisa u velikom finalu, ovoga puta održanom u Budimpešti.
– Mi smo, izuzevši tu zadnju utakmicu gdje smo izgubili naslov od Zadra za pola koša u majstorici finala, odigrali briljantnu sezonu. Mi smo dobili praktički većinu tih bitnih utakmica. Bili smo prva momčad nakon dugo vremena koja je Real Madridu nanijela poraz veći od 15 razlike u njihovoj dvorani. To je bila jedna senzacija. Ekipa je igrala dobro i ono što je bilo najvažnije, bili smo miljenici publike, miljenici javnosti jer smo igrali jednu atraktivnu košarku. Dom sportova je čitavu godinu, neprekidno, bio pun. Nije bilo malih utakmica, nije bilo velikih utakmica, uvijek je bila puna. Nešto, što je danas nezamislivo. Mi smo u tom trenutku, mogu vam reći, bili i više od kluba, mi smo bili jedan pokret.
Veliko finale u Budimpešti, taj sami događaj zbio se na samu obljetnicu pobjede nad madridskim Realom i prvog naslova. Sovjetski prvaci su već prije susreta nametnuli žestok psihološki rat, a onda predvođeni svojom razgoropađenom zvijezdom, Arvydasom Sabonisom, uvjerljivo izgubili utakmicu u kojoj se, dakako, pobjeđivalo koševima, a ne drskim i uvredljivim izjavama.
– Ne bih htio Dražena Petrovića čak i da ga mogu dovesti u Žalgiris. Preveliki je individualac, sve se okreće oko njega. Ostali igrači Cibone trude se da budu njegovi asistenti. A Petrović samo šutira i šutira. U Žalgirisu barem pet do sedam igrača mogu sami završiti napad. Kada Petrović ne daje više od 30 koševa, Cibona, u pravilu, gubi utakmice. Jasno je, pobijediti ćemo jer smo bolja momčad. – omalovažavajući Cibonu govorio je trener Garastas.
Kada se međutim, s riječi prešlo na djela, stvari su pošle sasvim drugim tijekom. Iako je Dražen postigao “samo” 22 poena…
Točno u pola jedan, pet sati prije nego što će, burno pozdravljeni, istrčati na parket dvorane u Budimpešti, Željko Pavličević je okupio igrače u sobi hotela u završnoj razradi plana kojim je uvjerljivo i vješto nadmudrio znatno starijeg Vladasa Garastasa:
– Važno je znati da su psihološki kudikamo bile teže utakmice protiv Žalgirisa i Reala u Zagrebu, pa i ona, posljednjeg kola u Limogesu, nego li ova ovdje. Značajno je da će atmosfera u dvorani biti na našoj strani, da će nam se činiti da igramo na svom parketu. Navijači nam mogu pomoći, dati poticaj, ukoliko nam ne krene dobro. Ali oni se ne mogu boriti, ne mogu skakati pod košem. I onda suci. Sasvim je sigurno da će biti objektivni, a da možebitne pogreške neće biti posljedica zlih namjera. Stoga, u slučajevima kada previde kakav lakat, faul, ne treba reagirati nervozno. To je naravno važno za tebe Dražene, jer ćeš biti glavna meta. Mi za ovakve utakmice imamo dovoljno iskustva, znamo sačuvati mir i dobro se snaći. Jači smo, bolji, jasno pod uvjetom da odigramo kako treba, naročito u obrani, spremni da se borima za svaki koš, do posljednje lopte.
Budimpešta je taj dan pretvorena u grad “Vukova”. Mnoštvo svakojakih automobila i autobusa stvorilo je gužvu u gradu, svi su došli na utakmicu. Oko tri tisuće navijača došlo je u Budimpeštu s ulaznicom vrjednijom od suhog zlata, još toliko, ako ne i više njih bez iste, riskirajući vrijeme te suočeni s opasnošću da ostanu pred dvoranom, čak i bez TV prijenosa. Uzdali su se u snalažljivost i sreću. Bilo je tu autobusa ne samo iz Zagreba, dva su stigla iz Sarajeva, jedan čak i iz Skopja, stigao je i vlak sa 450 navijača i nitko nije imao jednu jedinu kartu. I svi su ušli! I cijeli Zagreb je toga dana bio u Budimpešti, barem u mislima:
– “Ulice i trgovi poluprazni. Poveće skupine muškaraca samo pred izlozima prodavaonica kućanskih aparata. Po dva-tri televizora u svakom izlogu nadomještali su ugođaj iz budimpeštanske dvorane sportova. U sunčanom su poslijepodnevu šećući gradom uživale uglavnom žene i djeca. Bilo je, doduše, i muškaraca koji su, premda s licem izraza “baš me briga”, teško mogli prikriti nervozu. Zacijelo su mnogi od tih bezbrižnih šetača izdržali samo prvo poluvrijeme. Jer, iz gotovo svih je prodavaonica, otvorenih prozora pa i tramvaja odjekivao glas reportera koji je svako toliko objavljivao sjajnu tricu ili pogodak Čuture, Cvjetićanina ili bilo kojeg drugog vuka s Tuškanca.” – stajalo je jednom od brojeva Večernjeg lista
Počelo je molbom službenog spikera navijačima da ne bacaju petarde, pa nastavljeno okršajem u kojem ni dobar posao oko Dražena, suprotno njihovom očekivanju, sastavu iz Kaunasa nije stvorio izglede za pobjedu. Nakić i Cvjetićanin su istrpili udarce u glavu, a naš kapetan i brutalni nasrtaj podivljalog Sabonisa. Nakić je dokazao da je velik, najveći uvijek kada treba. Ušić je poput robota gađao sa crte slobodnih bacanja i izvan nje, a Danko, koji je sjajno nadomjestio Acu, je bio prvi strijelac finala. Čutura je stigao samo u nastavku ubaciti čak 14 poena, Dražen je skokovima i asistencijama nadomještao pogreške u driblingu i šutu, pokazavši veličinu i sposobnost potpunog prilagođavanja kolektivu i kada mu ne ide najbolje. Sven Ušić je pak odigrao utakmicu karijere. Uz svoja 23 poena i 5 skokova, u potpunosti je zaustavio Kurtinaitisa, uz Sabonisa glavnog igrača Žalgirisa. Dopustio mu je da prve poene iz igre upiše tek tri minute prije kraja susreta. Žalgiris je posljednje vodstvo imao u 12. minuti kada je baš Ušić 22:25 okrenuo u 26:25.
Od tada je Žalgiris stalno lovio “Cibose”, ali im se nikada nije primakao na manje od pet poena. U majstorski postavljenoj igri, u kojoj Pavličević, predvidjevši sve varijante zapleta i odluke, ni u jednom trenutku nije gubio kontrolu. 6.35 minuta prije odmora, Nakić je čudesno izblokirao Sabonisa, koji je u istoj sekundi napravio prekršaj, a Ušić ga pretvorio u poene. Dvanaest sekundi kasnije, Ušić krade loptu Kurtinaitisu, te ponovno preko slobodnih bacanja povisuje na 35:28. Cibona se počela odvajati te je na poluvrijeme otišla sa ugodnom razlikom uoči nastavka. U 26. minuti, kod 58:52, poslije prijetećih 0:6, Chomičius je uzeo loptu Draženu, bacio je u kontru, ali je Nakić nebeskim skokom, na samo ziceru bez prekršaja zaustavio Jovajšu, pa odmah, hrabro prošavši pokraj Sabonisa, podigao razliku na osam poena. Nepunih šest minuta prije sirene izvrsni Danko Cvjetićanin je drugom tricom “ubio” Žalgirisu i posljednju, blijedu nadu, a dvije minute kasnije kod 82:67, već je počelo slavlje.
“Šampioni, šampioni!” grmjelo je u dvorani, a potom i na ulicama Budimpešte, gdje su navijači bučno slavili obranu naslova prvaka Europe. Povratak u Zagreb, svaki putnik Ciboninog autobusa pamtiti će cijeloga života. Bilo je nezaboravno, neponovljivo, dirljivo, nabujalih emocija. Već na granici, “Vukove” je dočekalo više stotina navijača, čak su ih i carinici odlučili počastiti u svojim prostorijama. Prizori gdje je mnoštvo uz duž ceste skoro u svakom selu od granice pozdravljalo prvake Europe. I tako do Zagreba, do Doma sportova gdje je nastavljena proslava sa pet do šest tisuća navijača:
– Šteta što nemamo dva pehara, jedan za nas, a drugi da damo vama! – sve je jednom rečenicom brojnim navijačima rekao Dražen, prije nego što će ga na ramenima ponijeti do kuće…
Cibona je jedan pojam kod košarkaških zaljubljenika. Mnogi su živjeli uz taj klub, mnogi su živjeli za taj klub. Ovo je bila priča o onoj pravoj, našoj Ciboni, kakvu se uvijek i zamišljalo, kakva je trebala biti i kakva je i bila, i sa svojim neuspjesima, ali i s velikim uspjesima!
IZVORI za pripremu teksta: “Pola stoljeća Vukova iz Tuškanca“, Večernji.hr, Yugopapir, 24sata, Wikipedia… uz komentar Željka Pavličevića.