Mađari su riješeni, slijedi Litva. Košarkaška nacija prepuna talenta kojoj “nisu potrebne” NBA zvijezde za plasman na Svjetsko prvenstvo. Idealan scenarij bi bio slavlje na gostovanju u zemlji u kojoj košarkaški sladoku*ci nisu rijetkost već uobičajena pojava. No, u slučaju časnog poraza dečkima nećemo ništa prigovoriti jer su protiv Mađarske pokazali ono što NBA-ejevci nisu mogli protiv Poljske – timsku igru.
Greške su sastavni dio sporta, ali protiv Mađarske se nisu događale anomalije poput poljskog ofenzivnog skoka ili backdoor polaganja na razini kadetske lige koja su prolazila protiv “švicarski sir – šuplje” hrvatske obrane. I što trener može u tom slučaju? Ne treba dizati euforiju jer smo odigrali onoliko koliko treba, ali ovo je dokaz da smo u rujnu svjedočili “sudaru ega” – baš kao u filmovima.
Treneri će se složiti; za momčad su najgori igrači koji nisu “coachable”, a izgleda da je tako bilo u rujnu ili određeni nisu htjeli biti “coachable”? Osim Poljske možemo i trebamo žaliti za Rumunjskom na Višnjiku (gostovanje u Nizozemskoj nećemo ni spominjati), ali sve to negativno može pasti u zaborav za par dana u Litvi.
Nećemo navoditi nikakvog mladog igrača da ne bi ispalo da nekoga promoviramo (nije nam to ni cilj nikada bio), ali ovakva kombinacija mladosti i iskustva je u ovakvoj situaciji (sukob FIBA-e i apsurd bez najboljih igrača) možda i idealna. Kao što smo spominjali Miru Bilana – Zula je očito čitao našu najavu u kojoj smo spomenuli kako se na početku ciklusa Bilan nije snašao jer nismo imali sustav koji je njemu pogodan. Mnogi su “pljuvali” na račun Tonija Katića, koji bi igrao da mu tijelo dopušta, a bio bi od velike pomoći. Isto vrijedi i za Marina Rozića – “Otkud on. Pa taj je zaboravio igrati košarku” – često se moglo vidjeti na društvenim mrežama, a mnogi ne znaju da je Roza u mladosti bio bek u eri Zrinjevca kod Silvija Jenkača. Marin se kasnije upravo kod Zule u Ciboni isprofilirao u stretch četvorku i naknadno tricu, a isto tako je Roza pokazao što znači biti igrač s euroligaškim iskustvom. Zagriženiji fanovi repke nisu zaboravili ni “spremanje u džep” Kirilenka na Olimpijadi u Pekingu.
U odsustvu Babe, Šišija, Krune i Zube igranje za repku u glavnoj ulozi je strašan teret (pogotovo u zemlji poput Hrvatske). Šibenski Balotelli nikada nije igrao značajniju ulogu na reprezentativnom nivou. Mnogi su ga smatrali divljakom, ali Martin Junaković je upravo pokazao suprotno. Razigravač “s mudima” koji bez problema probije prvu liniju – to nam očajnički treba u razvijanju napada i to nam je bila glavna mana godinama. Posljednji takav bio je Dontaye Draper na Eurobasketu u Sloveniji 2013. godine. Tome smo svjedočili protiv Mađarske i još kad se na to doda telepatska suradnja Bilana i Babića iz vitaminskih dana – Mađarska je bila sređena.
Osim Bilanove dominacije i Bošnjakovog šuta (upravo nastalog iz probijanja prve rotacije) nećemo spominjati ostale individualno jer se prvenstveno radi o momčadskoj pobjedi. Izbornik je odlično skautirao sa svojim stožerom i najviše je iz toga profitirao upravo Bilan. Jedna bolja ili lošija utakmica ne treba donositi euforiji niti depresiju jer na kraju ponovno nije moglo bez drame, a ovako se moglo protiv Nizozemaca, Rumunja i Poljaka.
U konačnici treba biti strpljiv, a reprezentativni uspjeh se gradi dugoročno.
Pozitivna strana priče jest da je većina igrača uspjelo, barem u ovoj utakmici, pokazati svoju formu iz klubova.
No, kako to obično kažu igrači i treneri na presicama i najavama: “Idemo iz utakmice u utakmicu”…
D