Naš današnji sugovornik je Roko Jurlina, mladi zadarski košarkaški stručnjak. Iako mu je tek 27, iza Roka je već šest godina trenerske karijere i čak šest teških operacija koljena koje su ga prijevremeno udaljile od najdraže mu igre. No tu nije bio kraj, jer nekadašnji mladi reprezentativac u svim kategorijama hrvatske reprezentacije te MVP kadetskog prvenstva Hrvatske danas svoje znanje prenosi na mlade igrače u zadarskom prvoligašu, KK Sonik Puntamici.
Roko, osvrnimo se prvo kratko na igračku karijeru. Kao nekadašnji veliki talent KK Zadra imao si dobre predispozicije za uspješnu karijeru. Međutim, šest teških operacija koljena u kratkom periodu prerano su te odvojile od parketa. Kako danas s odmakom gledaš na svoj igrački period?
“Što se tiče igračkog perioda, trebalo mi je dosta vremena da se napravim jedan odmak od toga. Ipak su svakodnevno, od moje pete godine, košarka i trening bili sastavni dio svakog mog dana. Preko noći to je sve postalo prošlost. Točno je, od svoje 19. do 23. godine imao sam šest teških operacija koljena iza koje sam se svaki puta vraćao na parket i to je ono na što sam iznimno ponosan i zašto na svoju ipak prekratku igračku karijeru gledam s izuzetnim ponosom. Teško je nekome tko to nije prošao opisati kakve su to psihičke i fizičke boli i puno upitnika nad glavom. Svaki put sam davao sve od sebe i trenirao više od ostalih te sam zato skroz čist prema sebi i cijelom igračkom dijelu. Uvijek me, kao i danas, vodila ljubav prema ovoj prekrasnoj igri. Sada je to prošlost i u potpunosti sam posvećen trenerskom poslu. Nije svako zlo za zlo, rano sam počeo trenersku karijeru koja će nadam se biti uspješna.”
Trenerska karijera počela je 2015. godine kada si postao pomoćnik juniorske selekcije u KK Sonik Puntamici. Možeš li nam pobliže opisati svoj trenerski put?
“Tako je, 2015. godine sam, nakon prekida igračke karijere, odmah postao pomoćnik u juniorskoj selekciji KK Sonik Puntamike. Iako sam već znao da ću prestankom igračke karijere postati trener, definitivno nisam očekivao da će se to dogoditi tako brzo. Međutim, htio sam što prije vidjeti kako to funkcionira i svakako je to jedan drugi svijet u odnosu na igrački. Dvije sezone sam bio pomoćnik u juniorskoj selekciji, potom sam samostalno postao voditelj škole košarke gdje sam i dan danas, a paralelno zadnje dvije sezone sam i trener kadetske i juniorske selekcije.”
Spomenuo si prelazak iz igračkih u trenerske vode. Smatraš li da je teže biti trener ili igrač?
“Trener, bez dileme. Kad si igrač, dođeš, odradiš trening i odeš. Ukratko brineš se samo o sebi. Kada si trener stalno su ti u glavi razne zamisli i kako momčad učiniti boljom, imaš 12 igrača od kojih svaki ima svoje zamisli kako bi to trebalo izgledati i to sve treba ukomponirati u jednu cjelinu, ali u tome i je draž trenerskog posla. Isto tako, kod ovog posla podrška obitelji je izuzetno bitna. Tu moram prvenstveno zahvaliti svojoj djevojci Aniti koja me još uvijek trpi, ha–ha.”
Virus COVID–19 poremetio je mnoge stvari u sportskom svijetu, međutim imamo osjećaj da su mlađe kategorije najviše ispaštale. Zabrana treninga u više navrata, pa treninzi na vanjskim igralištima definitivno su ostavili traga. Nakon skoro 15 mjeseci ponovno se igra službeno prvenstvo u kadetskoj konkurenciji, doduše u skraćenoj verziji. Ovog vikenda tebe i tvoju kadetsku selekciju očekuje prvenstvo Dalmacije. Kakva su očekivanja?
“Točno je, ovaj koronavirus definitivno je najviše ostavio traga na mlađim uzrastima. Svi znamo da su to mladi momci koji su željni utakmica i treninga, koji su ovom periodu bili onemogućeni. Je li to trebalo tako biti ili nije, suvišno je sada raspravljati. Konačno nas ovaj vikend očekuje prvenstvo Dalmacije u hramu košarke, u Jazinama, gdje ćemo tražiti što bolji plasman za prvenstvo Hrvatske. Vjerujem u svoje momke i mislim da će to sve biti kako treba i da možemo daleko dogurati. Sve ovisi o njima. Mladi su to momci te me iskustvo uči da su tu oscijalcije uvijek prisutne.”
“Iznimna mi je čast sudjelovati u radu reprezentativnih selekcija”
Tvoj dobar rad nije prošao nezapažen, stoga ćeš ovog ljeta po prvi puta sudjelovati u radu mladih reprezentativnih selekcija kao pomoćnik u U-14 selekciji koju tradicionalno krajem kolovoza očekuje nastup na Slovenia Ballu, neslužbenom europskom prvenstvu za pretkadete.
“Tako je, kada sam primio poziv izbornika Kuncea nisam sekunde dvojio. Iznimna mi je čast sudjelovati u radu reprezentativnih selekcija i počašćen sam tim pozivom. Kao igrač prošao sam sve selekcije reprezentacije tako da sam upoznat sa sustavom i definitivno se veselim nadolazećem ljetu.”
KK Sonik Puntamika sve se češće pojavljuje na košarkaškoj mapi i zauzima respektabilno mjesto. Što se tiče struke, ova godina je donijela dosta priznanja. Hrvoje Vlašić imenovan je najboljim trenerom HT Premijer lige, Stipe Kuliš je imenovan izbornikom U-16 selekcije, a ti si postao pomoćnik U-14 selekcije. Kako to komentiraš?
”Možda je za nekoga to iznenađenje, ali za mene nije. Unutar kluba svi smo kao jedna obitelj i podržavamo se i pomažemo jedni drugima. Velika količina rada i odricanja dovela je do toga i sada treba samo tako nastaviti. Za Hrvoja i Stipu imam samo riječi hvale, prvenstveno dobri ljudi, a onda i stručnjaci. Cijeli klub na čelu s predsjednikom Mirkom Jošićem funkcionira kao jedan tim.”
Iako si svoj trenerski put započeo i gradiš ga kroz Sonik Puntamiku, ipak si dijete KK Zadra i to je uvijek vruća tema za razgovor. Kako gledaš na klub danas? Koji je, po tvom mišljenju, razlog što se više ne stvaraju kvalitetni mladi igrači iz omladinskog pogona kao nekada?
”Ja stvarno smatram da se danas radi bolje nego ikad. Međutim, danas je problem u bazi djece i motivaciji za postati profesionalnim košarkašem. Današnjoj djeci je od početka života sve servirano i ne smatraju da se treba boriti za išta i to treba mijenjati. Isto tako, baza se dosta smanjila te su drugi sportovi pokupili djecu. Prije su sva djeca, barem u Zadru, dolazila u košarku i svi koji su selekcionirani su ostajali tu i imali smo široku bazu. Biti košarkaš je tad u društvu nosilo neki status za razliku od danas. Nadalje, danas neformalni trening, odnosno basket i ostale stvari, gotovo da i ne postoje. Puno je tu stvari koje treba mijenjati kod djece i truditi se i nastojati u tome i to je ono što pokušavam usaditi svojim momcima. Samo velika količina rada i broj ponavljanja može proizvesti uspjeh. Što se tiče kluba, drago mi je što su nakon dužeg vremena osvojeni trofeji i nadam se da će to povećati broj djece koja će se početi baviti košarkom. Vjerujem da će u budućnosti biti još više zadarskih igrača u seniorskoj momčadi.”
Provjerena je informacija da si prošlo ljeto imao ponudu za preuzimanje kadetske selekcije KK Zadra. Možeš li nam reći nešto pobliže o tome?
”Tako je, prošlo ljeto sam bio na razgovoru sa voditeljem omladinskog pogona Tihomirom Bujanom i tadašnjim sportskim direktorom Branimirom Longinom gdje mi je ponuđeno mjesto trenera kadetske selekcije. Da odmah na početku razjasnimo, KK Zadar je moj klub i odrastao sam u njemu, prošao sve selekcije, bio kapetan juniorske selekcije, potpisao prvi profesionalni ugovor sa matičnim klubom itd. Međutim, taj razgovor je bio u srpnju, a u svibnju sam već dao riječ ljudima u KK Sonik Puntamici, koji su mi zapravo dali veliku priliku i odriješene ruke i jednostavno se ne bih osjećao ugodno da sam to napravio, jer je za mene u životu riječ svetinja i vrijedi više od bilo kojeg papira i smatram da je to najpošteniji pristup te da svakom mogu mirno pogledati u oči. Vjerujem da su tada ljudi iz KK Zadra shvatili da to nije nikakvo odbijanje ponude, jer Zadar je moj klub i uvijek će biti, međutim krivi tajming je jednostavno rezultirao takvim razvojem situacije. Svakako cijenim to što su me zvali i nadam se da ću u budućnosti biti trener u klubu s kojim i u kojem sam odrastao.”
Sada si trener mlađih kategorija. Želiš li se u budućnosti razvijati ka seniorskoj košarci?
”Apsolutno. Cilj mi je isprolifirati se i doći spreman u seniorsku košarku. Smatram da imam dovoljno znanja i posvećenosti tome, ali mislim da nije dobro preskakati stepenice i u svemu treba ići korak po korak.”
Onda se nadamo da ćemo te uskoro vidjeti na seniorskoj klupi KK Zadra?
“Isto kao što je san bio obući dres KK Zadra, tako je san i s klupe voditi najdraži klub. Iz vaših usta u Božje uši, ha–ha.”
Obrazovanje je u sportskom svijetu vrlo zapostavljeno, a ti si čovjek sa čak dvije diplome. Jedna je diploma Kineziološkog fakulteta, a druga Pravnog fakulteta. Nemamo što reći nego svaka čast. Možeš li nam reći kako je bilo uskladiti sve te obveze? Koju bi poruku prenio mladim sportašima?
” Mladim sportašima bi poručio da ne zapostave obrazovanje “
“Hvala na lijepim riječima. Recept za to je, kao i u košarci, to jest u sportskom i poslovnom svijetu općenito, upornost. Kao što sam već ranije više puta naglašavao, nekakav unutarnji motiv me gurao naprijed. Često je uz dva treninga dnevno dok sam igrao bilo iznimno teško doći do kvalitetnog vremena za učenje. No, sve se može uz kvalitetno organizirano vrijeme i posvećenost svojim ciljevima. To je vrlo usporedivo sa sportom i uspjehom, samo što ti znanje nitko ne može ukrasti. Kasnije sam paralelno radio i studirao na dva fakulteta. Na Kineziološkom fakultetu sam završio usmjerenje košarka, a na Pravnom fakultetu sam stekao titulu magistar prava. Danas sam sa odmakom, bez lažne skromnosti, izuzetno ponosan na sve to. Imati dvije diplome, a da je pritom jedan od njih ona magistra prava je jedna ogromna stvar znajući koliko je taj faks opširan i zahtjevan. Mladim sportašima bi poručio da ne zapostave obrazovanje te da kvalitetno organiziraju svoje vrijeme i ulože puno truda u sve to kako bi kasnije sami odlučivali o svojoj sudbini i bili zadovoljniji sobom općenito. Umjesto kava i igrica, iskoristiti vrijeme za učenje i isplatit će se sigurno. Kriza će biti, ali treba dalje biti uporan.”
Da Roko ne može puno dalje od košarke, dokazala je i tema diplomskog rada na Pravnom fakultetu – ”Postupak pred košarkaškim arbitražnim sudom – BAT”.
“Tako je, pokušao sam spojiti pravo i sport i na kraju je ispalo super. Mentorica izv. prof. dr. sc. Dinka Šago je bila prezadovoljna i ponudila mi da sudjelujem s njom kao koautor u nekoj vrsti znanstvenog rada na tu temu, a moguće da ću sudjelovati i u online konferenciji.”
Roku zahvaljujemo na odvojenom vremenu, a njegova životna i sportska priča već je sada materijal za dobru knjigu i primjer upornosti i teškog rada te može poslužiti kao uzor svim mladim sportašima i neupitno je da nam takvih mladih i školovanih ljudi treba što više. Nadajmo se da je ovo tek početak.
Foto: Andrej Jančijev / KK Sonik Puntamika