Ako netko živi košarku od 0-24 onda je to, nazvat ću ga slobodno bez obzira na sve, naš kapetan Roko Leni Ukić. Nema tog datuma, nema tog detalja, koji Roko ne pamti ili ne zna, sa svoje 34.godine prošao je toliko toga da nam ni pet sati razgovora ne bi bilo dovoljno da se ispričamo. Od reprezentacije, preko NBA, Eurolige, Splita, Cedevite…Splićanin, vatreni navijač Hajduka i strastveni bubnjar, otvorio nam je dušu u razgovoru za naš portal. S Rokom sam razgovarao o Cedeviti, stanju u našoj košarci, reprezentaciji, „problemu“ playmakera, Hajduku, bubnjevima…
Roko, kako si se ti kao dite s mora prilagodio na život u Zagrebu?
Pa gledaj, ja već 15.godina živim dalje od Splita i po svijetu, tako da nije bilo problema, a i u svojoj sam zemlji tako da nema tu puno filozofije i nekih problema.
ABA liga je za vaš završila ispadanjem u polufinalu od Budućnosti, koja je eto prije nekoliko dana postala prvak, savladavši Crvenu zvezdu u finalu. Tvoji neki dojmovi…
Mislim da su zaslužili apsolutno naslov, igrali su najbolju košarku. Imali su pune dvorane, dobro suđenje, u nekim trenucima i onu potrebnu dozu sreće. Kada pogledate da su s nama imali tijekom sezone omjer 5-3, sa Zvezdom 5-1, onda ne moramo više ništa pričati. Nama ostaje žal za finalom, bili smo jako blizu, dva slobodna bacanja promašena, dva pogođena i to su ti detalji koji su presudili. Nažalost, mi smo u prvoj utakmici sami sebe pobijedili u zadnjim minutama, dok smo u trećoj imali nekoliko loših minuta gdje su nas oni stigli i preuzeli vodstvo i to je bilo to, kažem nijanse su odlučile, ali sami smo si krivi.
Okrenuli ste se sada našem prvenstvu, gdje ste apsolutni favoriti.
Sigurno da, ali treba respektirati Zadrovu seriju pobjeda, stvorili su dobru kemiju, navijači ih prate na svakom koraku i mislim da će nam oni biti najveći konkurenti. Ja osobno i priželjkujem finale sa Zadrom, jer mislim da to finale garantira veliko zanimanje i pune dvorane, s obzirom da to da smo i mi i oni do sada pokazali najviše.
Cedevita po svim segmentima iskače iz hrvatskog prosjeka, gledajući druge klubove. Što je uzrok da su drugi toliko loše pali? Financije, manjak sponzora?
Pošto ja nisam ekonomski stručnjak i ta mi strana i nije previše poznata, ja ću se opredijeliti na one košarkaške stvari. Mislim da je problem tih ekipa, jasno, zbog financijske situacije, da se ekipe slažu sa srednjim igračima i u poznim godinama i tako se pokrivaju, umjesto da se rade razvojne ekipe, pa koju godinu i imaju loš rezultat, ali za koju godinu će ti se to vratiti. Znam da to nije lako, uzmimo primjer evo van košarke. Imaš Hajduk, kojem recimo nije lako složiti razvojnu momčad jer imaš publiku koja konstantno traži dobar rezultat, ali to se više ne može reći za Cibonu, ni za Split, ali za Zadar je ista stvar. Imaš pritisak publike koja priznaje samo trofeje, što je u jednu ruku ok. Zato ako to isključimo, ne vidim razlog zašto jedan klub koji nema takav pritisak ne može sastaviti razvojnu momčad? Ja iskreno u ovom trenutku ne vidim ni jednu takvu ekipu, ja to gledam ovako sa strane, čak niti ekipe koje se bore za opstanak kod nas, ni jedna druga ekipa to nema. Cilj ti je ostanak u ligi i to je to, a šta publika ima od tog? I onda se čudimo što je gledanost mala…
Kvaliteta lige nam i nije baš najbolja, gledanost relativno mala, a ti koji si prošao mnoge lige i dvorane sigurno sada možeš procijeniti gdje smo u odnosu na ostale, pogotovo najbliže susjede.
Naša liga je loša, tu nema laganja. Imaš dvije ozbiljne ekipe, imaš Cibonu koja ima problem s financijama i koja živi eto od toga što su privoljeli dvojicu igrača koji su napravili velike karijere i dosta im je igranja vani, kojima je lipo da su kod kuće i to im je motiv da su tu, a ne da je to neka košarkaška priča. I onda na temelju toga ostvare pobjede koje im jamče ostanak u ABA ligi i to je to. Kad pogledaš na kraju sve je to siromašno, nemaš više Jollya koji je bio konkurentan, Split se susreo ove sezone s igranjem u dvije lige i suočio se s realnošću i napravio korak nazad, Šibenik financijski tri koraka unazad, no uslijed lošije konkurencije eto tu su gore ipak i rezultati su ok za njih, no sveopće kvaliteta i broj ljudi tu je jako loš. Ako se usporedimo recimo sa Slovenijom, od koje smo imali uvijek jače ekipe, Cibona i Cedevita su uvijek bile ispred Union Olimpije, međutim njihova liga je ako uzmeš prvih osam ekipa naših i njihovih, ne možemo u isti koš. O Srbiji neću ni pričati, usudio bi se reći da je top 5 crnogorskih ekipa konkurentniji od naših, tako da se mora naći neki model i neko rješenje za boljitak, iako je meni sa strane lako to reći, ali ne mogu da ne komentiram ono što vidim.
Kako podići tu gledanost i vratiti ljude u dvoranu i animirati ih opet ka košarci?
Gledaj, savez je tu da nađe neki model. Uvijek će reći ljudi da je reprezentacija ta koja treba donijet dobar rezultat, iako smo imali četvrtfinale olimpijskih igara 2016., da se uzela medalja 2013., premda to nisu neki rezultati, ali da se uzela koja medalja ne vjerujem da bi se tu puno toga promijenilo. Ne treba uvijek kriviti reprezentaciju, iako je ona ogledalo svega, ali ima tu i nekih nivoa drugih koje mi preskačemo i onda se poslije pitamo zašto je ta ukupna slika loša.
Radi li se dovoljno dobro s mladima kod nas i dobivaju li oni prilike koliko bi trebali? Recimo, ono što mi je neki dan upalo u oko je puno minuta za Uljarevića, dok na drugoj strani Slavica presjedio cijelu utakmicu kod Cedevite.
Nema tu nekog recepta i mjere sad koliko je dovoljno, nekad ti je to deset minuta i ako su u nekom pravom programu mogu biti od koristi, a nekad ćeš dobit trideset minuta i ako nisu u pravom programu ne vrijedi ti ni to. Ti mladi igrači danas sami biraju gdje će igrati. Ako igraš u Ciboni, vjerojatno ćeš imati više šansi, uzmi malog Uljarevića kao primjer, ako igraš u Cedeviti zna se koje su ambicije i koja je konkurencija. I Slavica i Mazalin su se svojevoljno odlučili otići iz Cibone i doći u Cedevitu. Mazalin u tri godine nije dobio priliku, Slavica ove godine ne dobiva priliku, ali to je njihova odluka bila. No, opet trener koji je s njima svaki dan je taj koji će procijeniti koliko je taj mladi igrač dobar i zaslužuje li priliku, nije samo utakmica mjerilo, trening je majka. No, opet ću se vratiti na onu priču oko razvojnih ekipa, kojih nema. Izuzev evo Šibenika, koji ima ove sezone mlađe igrače, ali njih je situacija navela da takav put moraju izabrati danas, sjeti se lani su imali osam igrača pod ozbiljnim ugovorima, ali ove godine silom prilika guraju mlade.
Što je s današnjim treninzima? Ima li danas netko tko je voljan recimo trenirati kao nekad Dražen?
Gledaj, ja ne znam koliko je Dražen trenirao, ali ću ti isto tako reći da jedan Rok Stipčević koji trenira danonoćno, koji je uložio u svoju karijeru nenormalno puno, nije NBA zvijezda i o njemu i njegovom treniranju nitko neće pričati, jer nije dogurao do NBA lige, ali je svejedno napravio veliku karijeru. A momak trenira nenormalno puno i ulaže u sebe…Ionako će ti Bog na kraju dat talent i fiziku, to ionako ne ovisi o tebi. Isto tako i Ante Grgurević, koji je isto trenirao kao pas i koji je sve što je napravio, napravio je svojim radom, ali nije kao i Rok dogurao do NBA lige i o njima nitko ne priča. Dario Šarić radi kao pas, cili dan je u dvorani, ali taj isti Šarić kad promaši dva bacanja i zabije osam poena u ključnoj utakmici onda se to ne valorizira, ali kad zabije 20 onda se to valorizira. Ljudi nisu realni. Gleda se sve kroz statistiku, a ne kroz treniranje, tako da te priče o treniranju nemaju smisla. Ok, moraš imati uzore neke, ali to su priče samo da lipo zvuči.
Prošao si s reprezentacijom sve i svašta. Što nam se događalo u tim kobnim četvrtfinalima i tim ispadanjima u najvažnijim utakmicama?
Nije svaka utakmica i situacija bila ista, imaš različita četvrtfinala, protivnike, trenere…svaka utakmica je imala neku priču, ali generalno nam je falilo kvalitete pa su naše želje bile veće od trenutnih mogućnosti i onda bi ostali kratki, recimo uzmi četvrtfinale olimpijskih igara 2016. protiv Srbije. Realno, tada smo izgubili od bolje ekipe. Četvrtfinale 2005. Gdje smo pokradeni, 2009. Gdje smo izgubili na manjak koncentracije…fali ti doza sreće, znanja, jedna sudačka odluka. Uvijek smo gubili gdje smo bili s ekipama koje su bile al pari s nama ili bolje…treba biti realan.
Što bi po tebi bio neki okidač koji bi okrenuo sve oko košarke naopačke?
Mislim da ne bi jedna medalja puno toga promijenila. Kod nas je to sve kratkotrajno. Mi smo 2013.bili jedno poluvrijeme od srebra. I što da smo uzeli srebro, da li bi svi problemi u košarci nestali? Ja ti govorim da ne bi. Problemi su puno dublji, možda bi medalja napunila dvorane na dva-tri mjeseca i što onda? Koliko bi to trajalo? Split je bio 2003. Prvak, a što se dogodilo nakon mjesec dana? Ništa, sve je trenutno kod nas. Druga stvar da mi sad imamo ekipu koja će godinama dominirati na sceni, ok, mi sad imamo vrhunske igrače, ali konkurencija je sve veća i veća. Samo mi nismo realni i mislim da ljudi površno prate košarku i tu se stječe kriva slika, košarka se danas razvija jako brzo i nije isto kao prije 20-30 godina. Tako da mislim da smo mi zarobljeni u tom nekom vakuumu i već dugo vremena gledamo na tu košarku po nekim drugim postulatima koji ne postoje više. Tako da se ne slažem da bi jedna medalja puno toga promijenila.
Jesi se definitivno oprostio od reprezentacije?
Trenutno da. Ja sam rekao da kvalifikacije neću igrati, prije svega zbog fizičkog stanja, no u ovoj situaciji kada još nemamo ni izbornika, niti smo sigurni hoćemo se plasirati dalje, mislim da nema smisla da o tome uopće i pričam.
Tko je po tebi od mlađi igrača budući vođa?
Dario Šarić, Mario Hezonja, Ante Žižić, Dragan Bender i Ivica Zubac. Oni su se svojom kvalitetom sami nametnuli, NBA liga ih je promovirala. E sad tu treba na njih nadodati mlade snage. Samo treba vidjeti koliko će oni dati reprezentaciji, koliko ćemo mi imat koristi od njih, no tu se treba puno toga posložiti, no ne znači da će oni biti bolji ili lošiji igrači ako će u karijeri imati jedno četvrto mjesto, jedno osmo ili tri prva. Mislim da Hrvatska košarka puno više treba njih, nego što oni trebaju našu košarku. I tog ljudi u savezu trebaju biti svjesni.
Imamo li mi stvarno taj problem playmakera?
Realno, svakom treneru je najlakše reći da nema dobrog playmakera ako se njegove ideje nisu dobro provele na terenu. Ja recimo mogu prihvatiti da netko kaže da nemamo dobrog playa ako recimo s druge strane igramo sa Španjolskom i tamo su Rubio, Lull i Sergio Rodriguez, ili protiv Srbije pa su tamo Teodosić, Marković i Jović, to je realno. Ne mogu prihvatiti da nemamo, ali mogu da smo deficitarni, ali recimo u jednom dijelu karijere ja sam igrao u Euroligi na 15 poena u prosjeku i vodio svoju ekipu do dvostruke krune u Grčkoj i Turskoj i onda dođem u reprezentaciju i sad mi nemamo playa. To ne mogu prihvatiti…mislim da previše podcjenjujemo svoje igrače. Svatko tko se sad nađe u toj situaciji bit će mu teško. Mali Uljarević je sad silom prilika upao jer smo imali otkaze. Pokazao je za sada tu neku pozitivnu drskost, talent, potencijal, no treba se sad isprofilirati kao pravi ABA igrač, a puno će ovisiti i o suigračima, ali ne treba mu nabijati teret odmah sada, pustiti ga da se razvija, ne treba ga okarakterizirat kao spasitelja, jer realno momak ima 20 godina.
Kvalifikacije smo odradili očajno do sada. Imamo li šanse?
Ako se odazovu svi i dobije se Italija. Ako ne dobijemo Italiju, bit će nam teško. Bez NBA igrača bit će jako teško. Mislim da će Italija biti ključna utakmica.
Kako komentiraš otkaze koji su nam se dogodili prošlo ljeto?
Svatko zna za sebe najbolje. Ako su krivi razlozi i nisi iskren, onda to nije ok. Treba jasno reći tko želi, tko ne želi. Mislim da savez to treba puno prije odraditi te razgovore, ali opet ne možeš ti danas nikog nagovoriti da igra za reprezentaciju. Mora se napraviti korak naprijed s boljim pristupom na relaciji savez-igrači, ali kažem možda je netko pokušao s tim momcima na sve načine, ali nije stvarno išlo.
Pratiš rezultate Splita?
Mislim da su oni ove godine napravili korak unazad u odnosu na prošlu sezonu, prije svega mislim da im nije trebao američki playmaker, to je moje mišljenje samo, no oni dolje najbolje znaju. Suočili su se s realnošću ove sezone, igrali su paralelno dvije lige, zahtjevnu drugu ABA ligu i tu su se potrošili po meni i onda je rezultat bio malo lošiji, no generalno to i nije nekakav veliki problem, bitno da su financijski stabilni. Eventualno jedna lošija sezona ne mora ništa značiti na njihovom putu ka ozdravljenju.
Tvoj povratak dolje?
Pa nije me do sada nitko nije ni pitao ništa na tu temu iskreno. S druge strane, ja još imam puno većih ambicija s Cedevitom, želja mi je ponovno dobit šansu za osvajanjem ABA lige, igrat Eurocup, tako da su to neke moje košarkaške ambicije, koje u Hrvatskoj mogu dobit samo s Cedevitom. To mi je trenutno jedini prioritet.
Za kraj ćemo malo skrenut sa košarkaških tema. Poznato je da si strastveni bubnjar. Bubnja li Roko u slobodno vrijeme još uvijek?
Pa je, sviram ja stalno, meni je to rekreacija i hobi, tako da kad god uhvatim vremena sviram.
Razgovor ćemo završit s velikom ljubavi Hajdukom. Kad si zadnji put gledao Hajduk i što misliš kad će naslov na Poljud?
Bio sam sa sinom na polufinalu u Zagrebu protiv Lokomotive, on je veliki navijač Hajduka. A što se tiče naslova, mislim da ako sve ostane kako je sada, da bi sljedeće sezone mogli do naslova.
Zahvaljujemo se Roku na ovom iscrpnom razgovoru i želimo mu puno sreće u budućnosti.