Tomislav Rupčić dobio je tu čast da bude na čelu iznimno nadarenih mladih košarkaša rođenih do 1997. godine, generacije od koje se s pravom očekivala medalja na ovom Europskom prvenstvu. Čak i nepozivanje nekoliko imena, koji su sigurno imali mjesta u rosteru, nije utjecalo na optimizam. Svi stručnjaci su se složili da se ova kadetska reprezentacija jednostavno ne može vratiti bez odličja.
Sve je bilo skoro idealno. Do utakmice četvrtfinala, kada smo doživjeli nokdaun, a nokaut je slijedio ubrzo. Francuzi su nam uzeli i mjesto na U17 Svjetskom prvenstvu spustivši nas na šestu poziciju, ispod crte. Nakon izgubljenog četvrtfinala, Rupčić nije znao što se dogodilo, čudio se, a njegove su izjave više sličile na izjave čovjeka koji je u reprezentaciji prateće osoblje, s niti malo samokritičnosti i osobne odgovornosti. Kao da je neke stvari trebao napraviti netko drugi, a ne on.
“Stvarno ne znam što bih rekao…”, “Generacija je previše vjerovala u sebe. Do te mjere da su se prije četvrtfinala dogovorili tko će na kojoj strani rezati mrežice nakon finala…”, “Jesam, razočaran sam, no, to ne smijem pokazati igračima…”, “Ako bismo tražili nešto pozitivno u tome, onda je to činjenica da su ovi momci dovoljno rano shvatili da se bahatost u sportu uvijek osvećuje.”
Povratkom u Zagreb, ovaj 32-godišnji asistent na Kineziološkom fakultetu okrenuo je ploču. Tomi Dragičević iz Sportskih novosti je dao zanimljive izjave.
“Kad je turnir završio, iz Kijeva nisam mogao ponuditi pravo objašnjenje jer je i mene šokirao poraz u četvrtfinalu, kao i onaj u utakmici za peto mjesto. Nakon nekoliko dana razmišljanja, došao sam do zaključka da smo EP odradili korektno, što pokazuje 6:0 prije četvrtfinala. Taktički smo, mislim, napravili sve kako treba”, rekao je trener kadeta Zagreba, a u sljedećoj rečenici je nedvosmisleno preuzeo odgovornost i priznao pogrešku:
“Bez obzira na to što sam od prvog dana priprema naglašavao važnost četvrtfinala, možda i zbog neiskustva sam zakazao u psihološkoj pripremi momčadi.”
Brutalna pogreška. Ako nekoj selekciji treba posebna psihološka priprema, to je onda ova najmlađa. To i sam potvrđuje svojom izjavom:
“Gledajte, tu je riječ o djeci, a znamo i da se seniorske momčadi teško oporavljaju od šokantnih poraza kakav je bio naš u četvrtfinalu.”
Rupčić se nada popravnom
Na kraj Rupčić daje dozu optimizma da će i u budućnosti voditi mlade reprezentacije, možda ponovno i ovu. Bez obzira na to što je najveći krivac za neodlazak na Svjetsko prvenstvo, koje će Mazalinovoj momčadi sigurno puno nedostajati, a nama, košarkaškim zaljubljenicima, uskraćena je velika prilika da navijamo za naše mlade igrače u srazu s vršnjacima iz cijelog svijeta. SP U17 će sljedeće godine biti slabiji za momčad kojoj je tamo mjesto.
“Golemo je to bilo iskustvo, koje će mi pomoći u karijeri. Ne znam, doduše, što će biti nakon ovog neuspjeha, hoću li sljedeće godine voditi ovu generaciju ili drugu selekciju, no ovo EP mi je definitivno bila dobra škola.”
Rupčić, dakle, naglašava svoje neiskustvo i priznaje pogreške u psihološkoj pripremi momčadi. Međutim, u najmanjoj mjeri je neshvatljiva izjava izbornika da je ovo Europsko prvenstvo odrađeno korektno, kada je prvi favorit za zlato ostao bez borbe za medalje. I još gore, bez U17 Svjetskog prvenstva. Postavlja se pitanje, koji su kriteriji HKS-a u izboru struke u stožerima naših mladih talentiranih selekcija? Zar oni ne bi trebali biti najstroži mogući, jer ipak se radi o najosjetljivijoj dobi, o zalogu za budućnost hrvatske košarke?
Košarkaškoj javnosti bi trebao netko konačno reći, tko to, i zašto, sustavno poziva u reprezentativne selekcije one koji tu čast nisu zaslužili na temelju košarkaških vještina i postignuća, a najzapaženiji i najučinkovitiji u svojim momčadima na završnicama Prvenstava Hrvatske ljeto provode kod kuće. I to je jedan od razloga zašto nam je košarka dotaknula dno, zašto nam reprezentacija igra sporednu ulogu na velikim natjecanjima i zašto nema naših klubova na karti najboljih u Europi? Gospodo, zar se zaista čudite što ste najomraženiji?
I na kraju, pozivamo HKS da ne opitava s mladim igračima jer oni nisu predmet na kome će netko stjecati neophodno iskustvo kako bi jednog dana samostalno mogao voditi momčad.