Pet dana loptanja pod obručima u zagrebačkoj Areni trebalo je proći kako bi se hrvatska košarkaška javnost vratila nekoliko godina unatrag. Neke od rana iz povijesti velikih natjecanja još nisu do kraja zarasle, a eto novih koje kao po njihovom dobrom običaju stižu nepozvane. Vjerojatno nema navijača, simpatizera ili barem pukog promatrača zbivanja unutar reprezentacije koji uz kraće razmišljanje ne bi mogao nabrojati pet prilika. Prilika za napraviti veliku stvar koje su takvima i ostale. Nije bitno zbog koga ili zbog čega, da li je to bilo zbog promašenog zadnjeg šuta ili kasnog buđenja u odsudnoj utakmici, da li zbog sudačkog poguranca na račun protivnika ili jednostavno – prokletstva. Iako mi je mrsko u kontekstu sporta kao, generalno gledano – plemenite vještine upotrijebiti tu riječ, za nju u ovim retcima nema ekvivalenta.
Da je netko izborniku Velimiru Perasoviću uoči početka ovogodišnjeg Eurobasketa ponudio omjer od tri pobjede i dva poraza, teško je vjerovati da bi ga baš objeručke prihvatio. Zasigurno bi se dvojio o tome uzeti ga ili ostaviti čak i bez saznanja o potankostima nastupa njegovih momaka kroz utakmice. U redu, Grci su po imenima i načinu igre uistinu bili favoriti skupine čak iako su u pripremama znali posrnuti. Pomirili smo se s porazom u drugom kolu znajući da je situacija u našim rukama i da će sve sjesti na svoje mjesto. Tada je još angažman unutar cijele momčadi bio na adekvatnoj razini za ime protivnika, što se nije moglo reći ovoga četvrtka, nakon utakmice protiv Gruzije. Kao da je na parket sjajne, ali i grozničavo poluprazne dvorane izašla neka druga, beskrvna i bezbojna Hrvatska.
O čemu će novine pisati, ako je sve u redu? Jasno, o odličnoj igri i prezentaciji dostojnoj, u prvom redu domaćeg terena, a onda i svih onih ostalih sitnih detalja. Samo taksativno valja mi navesti neke, kao primjerice zadnji Power-ranking FIBA-e uoči Eurobasketa na kojem je Hrvatska bila treći favorit ovogodišnje europske smotre, odmah iza Francuza i Srba. Imali smo 9-0 u pripremnom periodu, igru i kemiju, ali prije svega stav. Stav pobjednika, onih koji u Kaunasu ne bi vodili s dvadeset i sedam koševa razlike da se recimo, igra danas.
Uoči drugoga kruga na kojeg su, baš dok pišem ove retke sve reprezentacije iz Zagreba već otputovale (upravo su u avionu!), treba postaviti nekoliko parcijalnih pitanja igračima. Izbornik Perasović neosporni je trenerski znalac i dokazani stručnjak koji će u naredna dva dana naći vremena za individualne razgovore, nužne za održavanje funkcionalnosti svake kockice unutar mozaika od dvanaest dijelova. Nekima je, poput Damjana Rudeža i Darija Šarića nužan povratak unutarnjeg mira više od bilo kakvog odvojenog šutiranja trice koja neće ući u prvom ili slobodnih bacanja u drugom slučaju.
Na jedno pitanje svi zajedno vrlo brzo ćemo saznati pravi odgovor. Možda je zaista kod naših reprezentativaca bio problem u pritisku zbog domaćeg terena, što se barem prema pogledu na pripreme može i svesti pod prihvatljivu tezu. Protiv Njemačke je bolje izgledalo u Bremenu nego u Zagrebu, Kaunas je također ponudio dva iznimno solidna nastupa, u svakom slučaju bolja od zagrebačkog protiv Estonije u posljednjem vikendu pred Eurobasket. Možda je zaista novoj zlatnoj stranici hrvatske košarkaške povijesti suđeno da bude napisana u Lilleu, svjetski poznatom sveučilišnom gradu u blizini francusko-belgijske granice.
U prilog tome ide nepobitna činjenica koja govori da je Hrvatska u pet dosadašnjih nastupa pokazala tek mali dio svojeg punog potencijala. Iako košarku ne igraju imena već igrači, nepobitno je da je trećina rostera pod ugovorom s klubovima iz NBA lige, a da petorku profesionalaca čini i Roko Leni Ukić koji je preko oceana bio u nepune dvije sezone. Koliko god ples američkih milijuna i tamošnja svijetla reflektora u ovo doba jesu pristupačnija Europljanima nego prije, složit ćete se – taj podatak govori puno u samom startu. Nije čudno da trenerski trojac možda, ali samo možda ima stanovitih poteškoća s niveliranjem razine ega u svlačionici koje se dadu pretvoriti u prednosti do kraja turnira. Na koncu, gdje je primjerice Srbija bila prije deset godina kada je Željko Obradović zbog ega svojih pulena održao polusatnu press-konferenciju u Novom Sadu? Imena poput Rebrače, Radmanovića, Jarića i Miličića nisu funkcionirala na pravoj razini s ostatkom ekipe čak ni uz prisustvo velikog Bodiroge pa je došlo do pucanja kolektiva i ispadanja u prvom krugu.
Cilj je samo jedan. Izboriti priliku za povratak na Olimpijske igre nakon osam godina čekanja. Mjesta u avionu na izravnom letu iz Lillea ima samo za prvaka i njegovog suparnika u finalnoj utakmici, još pet mjesta ostaje za popunjavanje kvalifikacijskih turnira na proljeće. Razlog manje za preskakati korake i gledati na eventualni susret za Srbijom u četvrtfinalu. U mislima može i mora biti samo Češka!
Prije razuzdanog brazilskog plesa na vreloj Copacabani treba u miru, ukoliko je potrebno i više puta preslušati La Vie En Rose u izvornoj verziji Edith Piaf.