U vrijeme kada hrvatski poklonici “kraljice igara” ne mogu doći k sebi od šoka nastalog neodlaskom na dosad najmasovnije Svjetsko prvenstvo (32 reprezentacije) s velikom nostalgijom prisjećamo se prve polovice 90-tih godina kada nam je košarka bila dični sport. I vremena kada su reprezentacije poput Mađarske (koja nas je u ponedjeljak pomela sa 84:65) bile samo dobri sparing-partneri.
Što nam se to pak dogodilo da smo dospjeli tu gdje jesmo (na margine svjetske košarkaške scene) popričali smo s jednom košarkaškom legendom. Petar Skansi bio je najbolji igrač SP-a 1970., a 22 godine kasnije trenerski potpisnik najvećeg sportskog uspjeha u ratnoj Hrvatskoj, olimpijskog srebra košarkaša iz Barcelone. I kao takav, a bio je još i doministar sporta, ima svako pravo govoriti o stanju u kojem smo sada:
– Hvala na komplimentima, no sve to što ste naveli sada je prošlost i ja sam već godinama promatrač, a iz te uloge ću i govoriti. Ja se pitam zašto nam košarka više nije privlačna? Da li je to samo zbog toga što nemamo rezultat ili postoji i nešto drugo? Da li je to slučaj samo s Hrvatskom ili sa svim zemljama koje nisu bogate?
Na samopostavljena pitanja Skansi je ovako odgovorio:
– Razloga ima i organizacijsko-političkih i tehničkih. Ustroj koji vlada u svijetu košarke je apsurdan s obzirom na to da se košarka događa između tri pola, između NBA lige, ULEB-a (op.p. vlasnika Eurolige) i FIBA-e. I dok u nogometnom svijetu FIFA i UEFA ništa ne ispuštaju iz svojih ruku, FIBA je iz svojih ruku sve ispustila i dozvolila da se organiziraju natjecanja na privatno-menadžerskim osnovama i gdje su sva pravila nevažna osim dotoka novca. Košarka je potpuno u rukama ljudi koji rezoniraju poduzetnički no jedna FIBA ne smije dozvoliti da jedan menadžer poput Ražnatovića drži pola Europe, da njegovi igrači igraju za svoje reprezentacije kada on misli da je to korisno. A čovjek ima klub koji igra ABA ligu za koji igraju igrači koje taj čas ne može plasirati. Pa dobro, je li to moguće!?
Takvo što pitao se Skansi i dok je radio u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta:
– Stalno sam se pitao da li je moguće da mi imamo pravilo da netko tko se besplatno školuje čim diplomira može ići van gdje ga je volja. Pa gdje je tu ekonomska logika? No, isto tako moramo se zapitati što smo mi kao država učinili da ti mladi ljudi dobiju posao, da mogu zasnovati obitelj, da imaju primanja s kojima neće razmišljati o odlasku. A sve vam se to preslikava i na sport.
Naravno, nisu nama krivi samo kapitalisti koji mašu većim zaradama, već tu ima i naših “pogrešaka u koracima”.
– Naša je pogreška što trpimo, uvlačimo glave među ramena, i nadamo se pokojoj mrvici. A od toga imamo samo sramotu neviđenu. U tome vidim slabost ljudi koji vode računa o budućnosti hrvatske košarke jer upravo bi Savez trebao biti inicijator posve suprotnih ideja. Zar ne postoji puno zemalja koje imaju naše probleme i koje bi ušle u masu koja bi pak nekom vrstom pritiska, pokreta otpora odnosno bojkota, mogla utjecati na FIBA-u da se konačno postavi kao krovna svjetska organizacija koja diktira pravila. A ona bi se trebala zalagati za košarku u kojoj će sve reprezentacije biti ravnopravne u kvalifikacijama i za košarku u kojoj nam bogati neće kupiti djecu već s 12 ili 14 godina i odvoditi ih da više ni ne znamo što se s njima događa.
Na tu temu, prisjetio se Skansi jednog govora bivšeg predsjednika UEFA-e Michela Platinija.
– Kada sam bio doministar sporta, u Beogradu se održavao kongres ministara sporta na koji je bio pozvan, kao govornik, Platini. A on je zamolio vlade europskih zemalja da spriječe dovođenje djece iz Afrike i Južne Amerike, iz pasivnih zemalja Europe. Rekao je da se ta djeca dovode kao robovi pri čemu samo oni najsretniji postanu igrači, a mnogi ostali postanu klošari.
Nisu samo to što nam bogati odvode sve mlađu djecu razlozi našeg posrtaja.
– Snašla nas je ona kletva “dabogda imao pa nemao”. Naši klubovi su osiromašeni, nikad nisu bili siromašniji, i o njima nema tko misliti. Pa zar trebamo imati 30-tak Tedeschija da bi naši treneri mogli raditi s mladima bez stresa, da klubovi ne bi morali vraćati dugove?
Pa je li moguće, kao što je rekao Željko Jerkov, da su klubovi u 70-tim imali bolje uvjete no što ih imaju danas?
– Tih 70-tih u bivšoj SFRJ došlo je do ekonomskog procvata jedne zemlje koja je četvrt stoljeća prije izašla iz rata. Ta je zemlja bila lider jednog dijela svijeta koji su se zvali Nesvrstani pa je mogla prodavati brodove, graditi po cijelom svijetu i slično. Nažalost, četvrt stoljeća nakon našeg domovinskog rata do tog procvata nije došlo, a sport ne može biti izoliran od takvih društvenih zbivanja. Zapravo, opća situacija u državi najbrže se reflektira na sport. Ja sam se puno puta pitao zašto su svi drugi u stanju protestirati, kao kulturnjaci, radnici u škveru, a sportaše se nikad ne čuje. Njima je skraćen vijek trajanja i oni ne žele raditi gužvu oko svojih problema. Čak i kada otkažu reprezentaciju, učinit će to potiho, nikad neće glasno reći vladajućima “dajte nam bolje uvjete”.
Nakon ovog debakla reprezentacije, zacijelo najvećeg u njenoj povijesti, mnogi prizivaju promjene, kako na čelu Saveza tako i na čelu nacionalne vrste.
– Sad smo svi razočarani i igrom i trenerima i rukovodstvom i tu je potrebna pokretačka snaga. Ja u vođenje Saveza i njegovu sportsku politiku neću ulaziti, no odavno se pitam tko je oformio ovo vodstvo i po kojim kriterijima. U košarci sam bio 50-tak godina i nikad nije jedan čovjek bio takav autoritet da se radilo sve što je on rekao. Ne spominjem imena jer izbjegavam svaku konfrontaciju da netko ne iskoristi moje misli da bi skrenuo pažnju sa svojih pogrešaka. A rijetkost je da ćete u sportu, osim kod trenera, nakon neuspjeha ovakvih dimenzija, od nekog tko je donosio odluke čuti da sve ide na njegovu dušu.
Sadašnji izbornik Anzulović to nije kazao. Štoviše, on je rekao da je radio u ovim kvalifikacijama najbolje što je mogao? No, da li se trebao zahvaliti veteranima koji u svojim klubovima igraju dobro i da li je trebao eksperimentirati s razigravačima cijelo vrijeme kvalifikacija?
– Ja bih se uvijek držao onoga “najprije se ti plasiraj, pa onda razmišljaj što ćeš dalje”. No, možemo mi sada osuđivati trenera je li uzeo ovoga ili onoga, a u svemu tome je ipak ključno pitanje autoriteta. Uvijek se možemo pitati što bi netko sposobniji od Skelina ili Anzulovića napravio, no činjenica jest da riba uvijek od glave smrdi. Logično bi bilo da trener reprezentacije bude najbolji hrvatski trener, ali on ne smije biti istovremeno najlošije plaćen.
Izvor: Večernji list