Snage i slabosti šesterostrukog prvaka

Od kada je Hemofarm protutnjao Pionirom (89:76) u finalu Jadranske lige 2005. godine te ostavio crno-bijele praznih ruku i pogleda uprtih u pod, ljudi u beogradskom klubu kao da su te večeri položili zakletvu da više nikada neće dopustiti nijednom klubu iz regije da osjeti slast podizanja trofeja ABA lige. I doista, u sljedećih sedam godina šest titula pripalo je Partizanu, a jedina preostala skrasila se u dalekom Tel Avivu. Posljednjih nekoliko sezona u ovo doba godine uvijek se zapitamo –  je li napokon došao kraj dominaciji crno-bijelih?

Ipak, vremena se polako mijenjaju i Partizanove momčadi ne izgledaju više toliko moćno kao primjerice ona iz 2008. godine, koja je prohujala do titule uz samo dva poraza, ili ona iz 2010., koja je završila četvrta u Euroligi. U posljednje tri sezone Partizan nije nijednom uspio biti među dvije najbolje momčadi nakon osnovnog dijela natjecanja, a protekle dvije se u zadnjim kolima morao čupati za plasman na završni turnir.

Uz to se momčad Partizana izmijenila i po profilu igrača i osnovne strategije momčadi – osnovna filozofija svake momčadi Partizana bila je granitna obrana reketa i čuvena zona 1-3-1, a u napadu guranje lopti na izvanrednog centra (Nikola Peković, Aleksandar Marić, Nathan Jawai…) koji bi zartrpavao suparnički koš. Prosječno bi primali šezdesetak koševa, a ako bi kojim slučajem primili preko 70, ljudi bi ostali u nevjerici.

Sliči li današnji Partizan ovom nacrtu? Donekle. Partizan je u Jadranskoj ligi prosječno primao 67 koševa po utakmici, što je više nego prije nekoliko sezona, ali i dalje najmanje u ligi. Iako više u reketu nemaju gorostasa poput Slavka Vraneša koji bi izblokirao dobar dio „optimista“ koji bi krenuli u prodor, crno-bijeli to nadoknađuju, kao i uvijek pod vodstvom Duška Vujoševića, pametnom i požrtvovnom timskom obranom. Doduše, ponekad imaju problema s obrambenim skokom, gdje su nekad bili neprikosnoveni, a sada tek sedmi u momčadskom poretku.

Takva je situacija što se tiče obrane, ali u napadu je Partizan potpuno preobličena ekipa. Dejan Musli, Đorđe Gagić i Nikola Milutinov centarski su trojac s kojim su na kraj lako izlazile gotovo sve momčadi lige, a one koje imaju izrazito jakog centra su radile kaos, u Pioniru su primjerice nezaustavljivi bili Boban Marjanović i Todor Gečevski, kao i Jusuf Nurkić. Potonji će s Mirom Bilanom zasigurno biti glavni adut Jasmina Repeše u borbi za finale. Sve te rupe u reketu pokriva Joffrey Lauvergne, sjajni francuski krilni centar koji praktički pokriva obje centarske pozicije, ali se zato i mnogo troši u velikoj minutaži.

Osnovica Partizanova napadu su vanserijski bekovi. Sezonu su počeli Leo Westermann, Dragan Milosavljević, Tarence Kinsey i Bogdan Bogdanović i krenuli fantastično. Francuski razigravač dijelio je alley-oop lopte „s parkinga“, Milosavljević je davao maksimum u oba smjera, kao i Kinsey, ali tijekom sezone svi su redom otpadali zbog ozljeda. No nisam baš siguran da je Partizan lošiji nego prije, naprotiv, dovedeni su Milenko Tepić, srpski razigravač od dva metra koji najbolje partije pruža pod Vujoševićevom palicom, zatim Aleksandar Pavlović, crnogorski bek s desetogodišnjim iskustvom iz NBA lige, a kao šećer na kraju i navijačima najdraži poklon oporavio se Davis Bertans, briljantni latvijski šuter kojem nije dugo trebalo da uđe u formu i stavi 20 poena protiv Lokomotiva u Euroligi.

Svima njima još treba dodati najboljeg –  Bogdana Bogdanovića, otkriće sezone. Dvadesetdvogodišnji srpski reprezentativac potpuno je eksplodirao u ovoj sezoni, zagrebačka publika mogla se u to uvjeriti u Draženovu domu kad je strpao Ciboni 32 poena, a utakmicu sezone odigrao je u Euroligi srušivši CSKA s 27 koševa. Uz neospornu šutersku kvalitetu posjeduje i odličan osjećaj za asistenciju te od ovog igrača posve sigurno prijeti najveća opasnost Cedevitinim ambicijama u Beogradu.

Protiv Partizana pred njegovim navijačima nitko nije favorit, ali to ne znači da je put na Final Four za momčad Cedevite samo izlet (makar će biti ako uđe s pristupom kao u posljednjoj utakmici regionalne sezone). Neke ekipe pokazale su sve slabosti Partizana u njegovom dvorištu – njegova ekipa odveć je mlada i bučna publika ponekad je može sputati kao prilikom gostovanja MZT-a, kad su iskusni gosti izdržali uvodne nalete i držali utakmicu u neizvjesnosti, a potom iskoristili nervozu domaćina i upisali pobjedu. Isto tako odlično se u Beogradu držao i Široki, najslabija momčad u regiji, koji je tek u završnici položio oružje.

Nesumnjivo je da će iskusni Repeša znati pripremiti svoje momke da umrtve utakmicu na početku i poslije pokušaju pronaći put do pobjede nad momčadi podjednake kvalitete, ali različito raspoređene po pozicijama. Osim toga Partizan se u ovom slučaju ne može osloniti na tradiciju jer je jedina momčad koja ga je u posljednjih sedam godina zaustavila na putu do titule upravo – Cedevita!