Stiglo je vrijeme za matematiku. Ne, ovo nije tekst o pripremama za državnu maturu. Stiglo je vrijeme da se računi zbroje, sezona je gotova pa se računi moraju “platiti”. Dok pijemo svoju dozu Cedevite, stiglo nam je doba kad se Premijer liga analizirati proba.
Kad smo već kod ispijanja Cedevite, ovog puta ćemo se malo osvrnuti na zbilju oko hrvatskog prvaka, što ne znači da ne trebate očekivati pokoji tekst i o klubu koji još živi u ’85. godini ili Godini Zmaja (Cibona), ali i onima koji žive od euforije i kliču da su tvorci košarke (Krešo to uistinu i jest bio).
Vratimo se na 9 Vitamina. Klub je to privatnog kapitala koji pola desetljeća dominira u hrvatskoj košarci. Atlantic Grupa je glavni sponzor i to dobro svi znamo. Mora se naglasiti, bez obzira koliko ih “vrijeđali” da su umjetni, da su možda i jedina zdrava košarkaška sredina u Hrvatskoj. Znakovi toga se osjete i u mlađim kategorijama, ali i pogled na roster gdje se mora reći da je momčad izgrađena od pretežito hrvatskih igrača (Musa je ipak produkt Cedevite gdje je i naučio igrati ozbiljnu košarku, kao i Stipanović koji je, ako se sjećamo, bio ljubimac publike u Splitu).
Lijepo sve to zvuči i mora se reći, objektivno, da je Cedevita napravila puno dobrih stvari za hrvatsku košarku u posljednje vrijeme. Klub nema potporu od vlasti u bilo kojem smislu, a mišljenja smo da Zagrebu treba jedan Pravi ozbiljni europski klub. Iza Zvezde stoje Vučić i kompanija (u tolikoj mjeri da imaju prednost domaćeg terena u finalnoj seriji bez obzira što su imali slabiji omjer od FMP-a ?!), a isto tako imamo prilike čuti iz Crne Gore gdje je vlast obećala da će se pobrinuti da Budućnost ispuni sve uvjete za nastup u Euroligi (pametnom dosta).
Vitamini su ovu sezonu odradili kao i prethodnih godina. U prvenstvu dominacija, u ABA ligi se izbori mjesto u Eurocupu, a u Europi ništa. Jure Zdovc nije uspio sa svojim idejama, a ideja Cedevite da igra s jednom momčadi tri natjecanja se pokazala kao promašaj. Na kraju je ponestajalo upravo “vitamina” u nekim važnim utakmicama, a dovoljno za sebe, koliko je Cedevita u stanju napraviti, govori činjenica da su u skupini Eurokupa upravo nadigrali “moćnu” Darušafaku, kasnijeg pobjednika natjecanja. To je znak da Cedevita može i mora bolje s obzirom na uloženo.
Momčad se ne gradi za jedno ljeto, pogotovo ne svakog ljeta, ispočetka. Vremena nema, a pritisak rezultata je sveprisutan.
Uprava je u sljedećoj sezoni najavila dva rostera, a u domaćem prvenstvu bi momčad trebao voditi Slaven Rimac (zaslužio je priliku, ako ne i za glavnu momčad), dok je status glavnog trenera još nerazjašnjen. Kod mlađih vitaminskih kategorija ima zanimljivog materijala i žalosno bi bilo da igrači ne dobiju pravu priliku i potpunu slobodu, barem oni koji su okarakterizirani kao veći potencijali. Mladi igrači moraju igrati, pa makar i pod cijenu rezultata. Cedevita si može priuštiti i peto mjesto u regularnom dijelu sezone s mladom momčadi ako već imaju A roster koji se može prošetati ligom u doigravanju. Tada prednost domaćeg terena ne bi trebala biti važna, već “uzgoj” i razvijanje tih potencijala. Ostaje za vidjeti hoće li se to ostvariti i hoće li to biti pred publikom u Zagrebu, Varaždinu ili negdje drugdje.
Ove, a i prošle, sezone je bilo previše igračkih promašaja u prvoj momčadi, a dojma smo da su neki mlađi igrači mogli pružiti bolje partije u određenim trenucima. Rezultat bi na kraju balade bio isti, a možda bi se neko mlado ime češće spominjalo kao “novi spasitelj” HR košarke.
Osim dosta pozitivnih strana, nažalost tu su i neke negativne, a dojma smo da bi ih bilo manje ako bi u klubu djelovalo više “košarkaša” (osim Mateja Mamića naravno), a ne marketinških i općenito financijskih stručnjaka. Zagrebačka publika je razmažena, čak i previše, jer ne može se samo kriviti Cedevitu što nema navijača, a slična stvar je u rukometu, nogometu i ostalim sportovima. Ljudi su zasićeni stanjem u državi i teško je to promijeniti.
Na kraju priče oko Zdovca (ostao on trener ili ne) je ostala jedna teško izbrisiva mrlja. Dovesti inozemnog trenera koji je ujedno i kandidat za preuzimanje klupe u novoj sezoni (pa makar to bio i Phil Jackson) usred finalne serije da “vidi klub” i gleda treninge (ili što već je gledao, nebitno) je krajnje neozbiljno i nekorektno prema aktualnom treneru.
To se jednostavno ne radi.
Iako ne možemo reći da je uspio u Cedeviti, to se ipak ne može raditi Zdovcu, čovjeku koji je kao igrač osvojio Olimpijsko srebro, svjetsko i europsko zlato, Euroligu, ABA ligu, a kao trener uz mnoga nacionalna prvenstva i kupove je čak bio i trener godine u Eurokupu. Ako ništa, barem iz respekta prema njegovom košarkaškom životopisu.
Sve u svemu, sezona slična prošlogodišnjoj. Dojma smo da je moralo bolje, barem u Europi. Novi trener će imati pune ruke posla, a nadajmo se da ćemo napokon imati pravi europski klub (konkurentan da bude u borbi za završne turnire) u dogledno vrijeme.