Umjesto košarkaškog spektakla koji je do usijanja trebao doći u subotnem finalu Kupa Krešimira Ćosića, Zadrani su pred 9 tisuća domaćih navijača doživjeli svojevrsni debakl. Pod očito nesnosnim pritiskom, slomili su se svi postulati Naglićeve družine te su tako upisali prvi ovosezonski poraz protiv Cibone, baš onda, kada im je „najmanje trebao“.
U prvom redu treba istaknuti kako su Cibosi večeras odigrali zrelu utakmicu, na razini kakvoj se, bez lažne skromnosti, to i očekuje. Predvođeni vrhunskom klasom Žorića i Tomasa te briljantnom partijom Uljarevića, momka rođenog za velike stvari, došli su u priliku da eventualnim sutrašnjim trijumfom spase ovu blijedu sezonu. Cedevita, unatoč rosteru, i ove sezone izgleda itekako pobjedivo, a upravo „injekcija samopouzdanja“ koju Cibona uživa ovom pobjedom, mogla bi se pokazati ključnom.
Zadrov je tabor već nakon početnog sudačkog podbacivanja mogao naslutiti kako će ovo biti (još) jedna mučna večer. Uzaludno je analizirati segmente košarkaške igre u kojima su domaći večeras podbacili, budući da je psihološka odsutnost igrača, ono što je onemogućilo i najmanju šansu da ih snažni vjetar u leđa s tribina, usmjeri ka pobjedi. Podsjetio je večerašnji krah Zadrana na nedavno izdanje hrvatskih rukometaša pred ispunjenom zagrebačkom Arenom, iako je nebrojeno puno primjera koji dokazuju kako se lako prednost domaćeg parketa pretvori u pretežak teret. Možda će krilatica kako se upravo na muci, poznaju junaci, ponuditi odgovor na pitanje, zašto je tome tako.
Jedan od junaka, istinski kapetan Šime Špralja, realno je nakon utakmice rezimirao kako je Cibona bila bolja momčad te kako euforija nastala oko momčadi Zadra počiva na klimavim temeljima. Odlaskom Bostica, momčad je izgubila svoj kostur, a bez doprinosa Božića, koji tone kako sezona odmiče i uz polovično spremnog Jakova Vladovića, ovo je maksimum Naglićevih pulena.
Nipošto to ne znači kako Zadar treba otpisati u nastavku sezone, ili da pad forme kvari dojam zdravog smjera u kojem klubu ide i pozitivnih stvari koje se oko istog događaju. Upravo suprotno, kamo sreće kada bi i druga klupska događanja u Hrvatskoj bila popraćena ovako kako to rade Zadrani. Tada bi sve, barem na trenutak, izgledalo puno svijetlije.
Uoči posljednjeg derbija najavljivali smo kako će treneri obje ekipe skrivati određene taktičke varijante, svjesni važnosti nadolazećeg ogleda u Kupu. Pošteno bi stoga, bilo priznati, kako je Ante Nazor večeras dokazao zašto ga svrstavamo među kandidate za reprezentativnu stolicu. Taktička konzistenost i pripremljenost, koncepcijski rizici te pristup Vukova u ovoj utakmici dokazuju kako na njih treba računati. Uz preporođeni Zabok, sjajni Split i Šibenik, s pravom možemo konstatirati kako svjetlo na kraju tunela sve jače tinja.