#234 Tomas za Crošarku:"U ljeto 2010. mogao sam birati u kojem klubu u Europi želim igrati" | Crosarka.com #234

Tomas za Crošarku:”U ljeto 2010. mogao sam birati u kojem klubu u Europi želim igrati”

Na prvi spomen Marka Tomasa, većina nas pomislit će: eh, da nije bilo svih onih ozljeda. Ipak, iza Tomasa je velika karijera, uostalom, ne može svatko biti član kraljevskog Real Madrida. Marko je s punih 35 godina još uvijek aktivan, ove sezone je bio član Igokee. Zbog stopiranja svih natjecanja, bio je ovo zgodan trenutak da popričamo sa srednjim bratom Tomasom.

Bok Marko, prije svega reci nam kako si? Čime se baviš u ovoj stanci i kako održavaš formu?

„Pozdrav svima, evo čuvam djecu kod kuće. Imam dobre uvjete u kući, teretanu, u blizini je šuma pa sam s bratom Lukom trčao dok nije bilo zabrana. Sad uz popuštanje ovih mjera odigrat ćemo tenis ponekad, baciti basket.“

Ljetos si se odlučio na povratak u regionalnu ligu, parafirao si ugovor s Igokeom. Kako je došlo do te suradnje, vjerojatno je jedan od važnijih razloga bio i to što ćeš tako biti bliže kući?

„Prije svega, poznajem ligu u koju dolazim. U razgovoru s direktorom kluba i mojim prijateljem, Vukom Radivojevićem, s kojim sam igrao u Fuenlabradi, odlučio sam se za dolazak u Igokeu. Naravno da je blizina mojoj kući bila jedan od razloga, osim Zagreba i Krke, to je najbliža moguća solucija. Igokea je jako ozbiljan klub, iznimno uređen i sve je posloženo tamo, imam samo riječi hvale za njih.“

Ozbiljnije košarkaške korake napravio si u KK Zagrebu. Prije skoro dvije godine klub iz Trnskog je ugašen, a njegov tvorac Pepsi Božić je preminuo. Kakva su tvoja sjećanja na period koji si proveo među Mravima?

„Iznimno mi je žao zbog KK Zagreba. Mi igrači smo često govorili kako smo tamo bili kao jedna obitelj. Tada kad sam ja bio u klubu bili smo prava klapa, nije tu bilo novca. Imali smo stvarno respektabilnu momčad koja je uvijek bila ozbiljna, možda nismo imali dovoljnu kvalitetu za neke trofeje, ali s nama nikome nije bilo lako. Klub je kasnije tražio stvarno abnormalno visoku odštetu za mene kod odlaska, a mnogi su se iznenadili kada nisam izašao na NBA draft tada, sva predviđanja su govorila da ću povući taj potez.“

Nakon odličnih igara u dresu Zagreba, privukao si veliku pažnju španjolskih klubova. Tau Ceramica prva je ponudila izdašnu ponudu, spominjala se i Barcelona, ali na kraju si postao igrač Real Madrida.

„Da, kad ti dođeš u neku ekipu, to je manje-više sve isto. Mene je više fasciniralo sve oko toga, klub kao klub, masa ljudi koja simpatizira i navija za Real, odnos javnosti, cijele Španjolske i Europe prema Realu gdje god smo igrali. To je sportsko društvo koje ima samo košarku i nogomet. Ja sam bio zadovoljan svojom ulogom u Realu, ali nisam bio zadovoljan kako sam je iskoristio i načinom na koji sam bio korišten. Imao sam veliku minutažu, već prvu godinu od dolaska iz Zagreba imao sam po dvadesetak minuta u Euroligi i ACB-u. Dobio sam priliku, ali nisam je iskoristio na način da postanem glavni igrač, da igra bude naslonjena na mene, a u borbi za svoju minutažu dao sam veliki obol u obrani i u tom nekom smjeru me se koristilo i pamtilo. Šteta…“

Igrač Reala bio si pet godina, uz godinu dana posudbe u Fuenlabradi. 

„Da, u toj situaciji možda sam imao i boljih opcija, ići negdje na posudbu u Euroligu, ali Fuenlabrada je u južnom dijelu Madrida, pa mi se nekako nije dalo seliti iz stana. Ta sezona je prošla vrlo dobro, ACB liga je tada bila iznimno jaka i sigurno mi to nije bio minus za karijeru. Nakon sezone, po dogovoru s klubom ja sam se ponovno vratio u Real i odradio tu četvrtu sezonu. Messina je tada napravio totalno novu ekipu, ostavio je samo Llulla i Reyesa jer je morao, a ta epizoda je srećom po Real kratko trajala. Onda je došao Pablo Laso, koji i danas vodi momčad.“

Poslije četiri godine u Španjolskoj, odlučio si se vratiti u Hrvatsku. Real i Cibona dogovorili su da će tvoj ugovor plaćati po pola. Godina među Cibosima je bila sjajna, bio si jedan od glavnih igrača Vukova uz Bojana i Gordana.

„Sezona je bila stvarno jako dobra, šteta što nismo zaokružili tim naslovom prvaka ABA lige ili što nismo uspjeli doći na Final four Eurolige, iako smo do zadnje utakmice u Top 16 bili u igri, na kraju smo ostali bez jednog i drugog, možda je falilo malo iskusnijih igrača te jedan do dva kvalitetnija igrača u ekipi. U tom nesretnom finalu ABA lige sreća nam stvarno nije bila naklonjena, iako smo tijekom cijele sezone bili dominantni u regionalnoj ligi. Imali smo veliku priliku pred nikad punijim tribinama.“

Trener Vukova tada je bio Velimir Perasović. U našim razgovorima s brojnim košarkašima koje je on vodio, oni posebno ističu taj spartanski način treninga pod Perasom.

„Istina, tad smo bili u nekom naponu snage. Iz sadašnjeg kuta gledanja, taj režim bi malo igrača moglo proći, stvarno. Kada usporedim današnji princip, kada je broj utakmica veći, a intenzitet treninga manji, mi smo stvarno trenirali jako. U početku je bilo teško, ali čovjek se brzo navikne na to i zaista smo s velikim radom i trudom u jednom trenutku sezone došli u poziciju da se osjećamo moćnima i spremnima za velike stvari. Godinu smo otvorili s onim katastrofalnim porazom od Siene, međutim, s vremenom smo upijali Perasove zamisli i stvorila se jedna zaista izvanredna ekipa i velika je šteta što nismo ostali dvije ili tri godine na okupu, bili bi spremni za velike stvari.“

Tu si igrao s Bojanom, ali u trenutku kada si bio igrač Reala i Bojan je bio pod ugovorom s Kraljevima. Jesi li pretpostavljao da će naš Babo napraviti ovakvu karijeru?

„Uvijek sam imao veliko i pozitivno mišljenje o Bojanu, još kad je kao klinac došao na blic treninge iz Mostara u Madrid. On je te godine kad sam ja potpisao za Real došao u Madrid, samo je tu prvu godinu odradio na posudbi u Zrinjskom kao 16-godišnjak. Zatim je tri godine bio u Realu, kada ovako čovjek gleda, dobro za njega, a šteta za Real što ga se olako riješio. Dobro je odlučio dolaskom u Cibonu, ozljeda Rozića mu je otvorila prostor i da brže dobije veću priliku, on je to izvanredno iskoristio i kao što sam već rekao, šteta je što se ta momčad nije mogla zadržati koju godinu više.“

Kako danas gledaš na situaciju u i oko Cibone, prema nekim informacijama klub je u nikad goroj situaciji? 

„Manje-više svi znamo kakvo je stanje i ne treba više ponavljati to. Šteta je što se Cibona ajmo reći drži na aparatima, ali s obzirom na ulaganja i stanje u klubu, oni i dalje imaju solidne rezultate. Za to koliko ulažu, napravili su dobru selekciju, imaju dobrog trenera, bore se ljudi u klubu, ali jednostavno to nije dovoljno. Svi pamte Cibonu kao puno bolji klub, takva su vremena, s ovom krizom bit će još i teže. Sve je manje domaćih igrača, jedino mladi igrači mogu pokrenuti klub u ovakvoj situaciji. Jeftina ekipa, mladi igrači s velikim potencijalnom, onda bi ljudi to više i pratili, možda bi se našao koji sponzor, priča bi se zakotrljala.“

Odlične igre među Vukovima donijele su ti angažman u turskom velikanu Fenerbahčeu. Kako je bilo u tom klubu kojeg prati horda navijača?

„To ljeto poslije Cibone stvarno sam imao na stolu ponude gotovo svih najvećih europskih klubova. Mogao sam birati, jedino mi je tada već Amerika bila pomalo zatvorena. Mogao sam, ali kroz Ljetnu ligu. Da sam možda bio malo pametniji, ranije otišao na draft, bio draftiran i u drugom krugu, imao bih puno veće šanse za direktan potpis. Tada sam bio u naponu snage, s 25 godina i nekako mi je Fener u tom trenutku djelovao najozbiljnije. Moj veliki prijatelj Roko Ukić je već par mjeseci prije iz NBA lige došao u klub. Stvarala se neka velika priča, bili smo stvarno dobri, trebala je doći i ta druga godina, ali eto ta moja velika ozljeda s reprezentacijom 2011. u Litvi mi je pokvarila sve planove i od te ozljede je krenulo dosta velikih pehova. Drugu sezonu u Feneru sam odigrao možda 15% utakmica i vratio sam se u Zagreb, točnije Cedevitu.“

Kod povratka u Cedevitu, gotovo odmah si doživio ponovno veliku ozljedu.

„Da, to je bilo stvarno frustrirajuće. Gotovo tri godine sve zajedno bez košarke u najboljim godinama.“

Emil Tedeschi odlučio je otići iz Hrvatske, a samim time hrvatska košarka ostala je bez jedinog ozbiljnog predstavnika u Europi. Ne sumnjamo kako si među onima koji na to gledaju kao veliki gubitak za našu košarku?

„Cedevita je bila savršeno posložen klub, bez nekih velikih razlika u usporedbi s klubovima u kojima sam igrao u Europi. Napravili su zaista sve da bi igračima bilo što lakše, nemoguće dobri uvjeti za jednu Hrvatsku i zaista je velika šteta da mi više nemamo takav klub. Sve pohvale za gazdu kluba, jedino nije došlo do te neke sinergije s navijačima, to nikad nije postojalo. Šteta možda što se nikad nisu spojili Cedevita i Cibona, da se taj jedan zamah i volja ljudi nije iskoristilo da se napravi jedan pravi europski klub.“

Poslije Cedevite imao si još dva turska kluba, po jednom si se vratio među Vukove i Vitamine, kratko bio član Zaboka i došao u Igokeu. Možeš li nam izdvojiti pet najboljih suigrača iz vlastite karijere?

„To je poprilično teško, ali ako moram izdvajati, onda bi na jedinicu svakako stavio Jasikevičiusa, iako je on tad bio u veteranskim godinama, ali još uvijek odličan i on je doktor košarke. Na poziciju dva bih stavio Louisa Bullocka, on je jedan od rijetkih tako dobrih igrača koji nikad nije igrao u NBA ligi, a imao je vrhunsku koledž karijeru. Na poziciji tri je dvojba Bojan ili Gira, ali ajmo staviti Babu. Četvorka je Reyes, najbolji skakač svih vremena, nenormalna energija. Na centra bi stavio Nikolu Vujčića, igrali smo skupa u reprezentaciji, dok je bio na vrhu Europe.“

Je li ti žao što nikad nisi zaigrao u NBA ligi?

„Možda mi je malo žao što nisam vidio tu karavanu, kad sam već imao prilike. Najveća je prilika bila kada sam igrao u Zagrebu, što si mlađi, to ti je put za tamo lakši. Brojni skauti su dolazili na moje domaće utakmice u Trnsko, za ničim ne žalim, napravio sam sasvim zadovoljavajuću karijeru.“

Na našem portalu nedavno su sportski novinari birali najbolju petorku Hrvatske od osamostaljenja, svoje su dali i Aco Petrović te Gordan Giriček. Koja bi to petorka bila po tvome izboru?

„Naravno, za mene su to Dražen Petrović, Giriček, Bojan, Kukoč i Rađa.“

Neizbježna tema s Markom je hrvatska reprezentacija, on pripada skupini igrača koji su uvijek bili tu. 2005. bili smo odlični, igrali ponajbolju košarku na Eurobasketu, ali Lamonica i društvo režirali su neviđenu krađu. Sjećanja na taj dvoboj i danas bole?

„Sigurno da mi je najviše žao te situacije i tog Eurobasketa. To je bila u mojoj eri najjača ekipa i ne samo to, tada se u Hrvatskoj moglo napraviti dvije jednake reprezentacije kada se sve stavi na papir, dok je to danas sasvim drugačije i to je jedan od dokaza koliko je kvaliteta kod nas pala. Neki igrači su na taj Eurobasket 2005. došli na vrhuncu forme i bilo je baš onako, kako bi jedna reprezentacija trebala izgledati – spoj rutiniranih, kvalitetnih u najboljim godinama igrača plus nadolazećih mladih igrača koji već imaju dovoljnu kvalitetu da mogu pomoći. Danas je situacija kada ovisiš o dva ili tri igrača i ne daj Bože da se desi neka ozljeda, već imaš veliki hendikep.“

Ipak, 2007. smo tvojom tricom srušili Španjolsku za prvo mjesto u skupini. Furiji smo se donekle ovime osvetili na njihovom terenu?

„To je bio stvarno period kada reprezentacija Španjolske nije mogla od nikoga izgubiti. To je najjača njihova reprezentacija, oni su i sad svjetski prvaci, ali tad su bili 2006. isto prvaci svijeta, 2007. imali tu organizaciju Eurobasketa doma. Bila je to naša najveća pobjeda u tom periodu, ali nije imala tu težinu jer se ipak dogodila u skupini, nije bila ona eliminacijska koja bi bila sasvim nešto drugo.“

Na Eurobasketu 2017. imao si vrlo važnu ulogu u Acinoj momčadi na Eurobasketu. Rusi su nas eliminarali u osmini finala.

„To je bila ona utakmica, bar od kada sam ja u reprezentaciji, gdje nismo bili pravi. Do tog dvoboja imao sam vrlo dobar Eurobasket, sad je druga stvar jesmo li se mi mogli bolje pripremiti za Ruse i tog Shveda. Lako je biti general poslije bitke, ali ta ekipa Rusije je bila sastavljena od igrača koji dugo igraju zajedno, predvođena Shvedom i ta momčad je mogla svakog pobijediti, ali i od svakog izgubiti. Na poluvremenu smo gubili samo -2, a bila je svađa u svlačionici kao da gubimo 15 ili 20 razlike. Zbilja šteta zbog te prilike.“

Mnogi naši sugovornici posljednjih tjedana naglašavaju kako im reprezentacija pod Veljkom Mršićem djeluje vrlo dobro, kao da se osjeća neka pozitiva oko svega toga. Kako tebi izgleda sve to?

„Napravila se odmah dobra atmosfera, vraćeni su neki iskusniji igrači i treba ići od početka, od malih mrvica, pa ćemo vidjeti gdje će to doći, kad se skupe ostali naši igrači, pogotovo oni iz NBA.“

I za kraj, misliš li da je ova generacija s Bogdanovićem, Šarićem, Zupcem i ostalima spremna donijeti Hrvatskoj toliko čekanu medalju s velikih natjecanja?

„Sigurno da ima. Kažem, i neke prijašnje su imale, ali treba se puno toga poklopiti. Najvažnije je da nas zaobiđu ozljede i onda doći spreman, ali bitno je naglasiti da će biti sve teže jer je Eurobasket svake četiri godine, manje je natjecanja i svaka propuštena prilika će biti veliki udarac.“

Marku zahvaljujemo na odvojenom vremenu i iznimno ugodnom razgovoru.