Nažalost, hrvatska košarka nema samo jedan problem. Svi su nekako povezani, isprepleteni i čine jednu cjelinu. Slično kao jedna košarkaška utakmica – puno je detalja, puno sitnica koje zbrojno akumulirane donose jedinstveni rezultat i na kraju čine razliku između pobjednika i gubitnika.
Previše je tema koje su goruće. Previše je primjera o nedostatku informacija i odgovornosti da bi se mogli zasebno analizirati, ali navest ćemo neke od njih. Mali klubovi odavno jedva funkcioniraju, a ni veliki nisu bajni. Cedevite (barem hrvatske verzije) više nema. Svi “koji se nešto pitaju” prebacuju krivnju na nekog ili nešto drugo. Mnogi “igrači” su također pogubili konce – barem one reprezentativne. No, povrh svega se nekako ističe taj problem transparentnosti.
Neke kolege su proteklih dana pisale o sličnim temama pa je bilo kakva usporedba iz prošlosti nepotrebna. Drugo vrijeme, drugi igrači. Ali barem smo u nekim prošlim vremenima bili više upoznati s određenim “razlozima” reprezentativnih otkaza”. Odavno smo već pisali o problemu međuljudskih odnosa u reprezentaciji, savezu i klubovima. Dovoljno se prisjetiti recimo Roka Ukića koji je, poslije nedavne reprezentativne blamaže, od strane određenih osoba okarakteriziran kao “neprijatelj države” kada je spomenuo te probleme s odnosima. Možda rješenje nisu psiholozi, već odjel ljudskih resursa u savezu?!
Transparentni problemi
Neka svatko krene iz svoje “štale”. Pogledajmo prvo manje sredine. Klubovi nemaju rezultata. Privatni sektor i kupovna moć poprilično je slaba -> produkt toga je prevelika ovisnost klubova o proračunu jedinica lokalne samouprave (gradovi, općine). Sponzori su veća rijetkost nego jamci za kredite i možemo im dati status zaštićene životinje. Uprave, realno govoreći, u mnogim sredinama nisu ni previše upoznate s košarkom i zapravo ni ne znaju kako neke osnovne stvari trebaju funkcionirati. Nitko ne odgovara za slabe rezultate. O radu mlađih kategorija da ne pričamo. Mnogima je izgovor da “Cedevita, Split, Cibona, Zadar” pokupe sve što valja. A upitno je koliko to “valja”. Skauting nam ide u potpuno krivom smjeru, a o tome informacija ima na kapaljku i za to nitko ne odgovara. Danas imamo jako malo “majstora” i umjetnika, a preferiraju se samo “atletičari” koji ipak, kada dođe pitanje više razine, padaju ispit na nekim osnovnim košarkaškim elementima.
O nedostatku informacija o financijskim dubiozama nekih naših većih klubova nećemo uopće više pričati jer njihova transparentnost je na vrlo smiješnoj razini. Javnost ne zna neke osnove razloge otkaza određenih igrača među kojima su se mnogi postavili kao neke zvijezde i nažalost ih djeca smatraju “nešto višim i važnijim osobama u društvenom poretku”. To je potpuno pogrešno. Neki kažu: “pa što, nije ih bilo na dva, tri reprezentativna okupljanja”. Nitko to ni ne osporava, nekada okolnosti stvarno budu takve. Primjerice, mnogi i dan danas zamjeraju Giričeku neigranje za reprezentaciju, a ne znaju za njegove privatne probleme i ljetne mjesece kao jedini period u godini kada bi mogao provesti vrijeme s vlastitom kćeri?! S druge strane, nekada su razlozi otkaza smiješni i tu se događaju problemi. Također, neki koji se smatraju toliko važnima i bitnima trebali bi pokazati u reprezentaciji da su vođe i da se može računati na njihov učinak kad god su prisutni. Svima je više-manje poznato da to nije slučaj pa nije potrebno za tu svrhu ni prilagati neke statističke podatke o učincima pojedinaca prilikom reprezentativnih akcija.
Težak ritam, duga sezona i previše utakmica pa se ne jednostavno ne može?
”Osjećam li pritisak? Ne, mi samo igramo košarku. Pritisak je na beskućniku koji ne zna kada će sljedeći put jesti. Pritisak je na samohranoj majci koja mora platiti račune. Mi smo dobro plaćeni za igranje košarke. Nemojte me krivo shvatiti – postoje izazovi, ali nazvati ih pritiskom je gotovo uvredljivo za obične ljude.” – izjavio je jednom prilikom Damian Lillard.
Zalijepite gospodo taj citat sebi na vrata od spavaće sobe tako da ga možete pročitati svako jutro kada se probudite.
Problema je previše. Nekada nisu krivi ni igrači ni treneri, nekada je riječ o višoj razini. Danas imamo nažalost dosta NBA igrača, a premalo igrača u Europi koji bi imali vodeće uloge u svojim klubovima, a neki jednostavno nisu ni lideri u domaćim sredinama pa je teško očekivati neke rezultate bez najboljeg mogućeg sastava.
Naravno, problem je puno dublji od reprezentativnih otkaza i to je samo jedan primjer.
No, tema i problematika nije samo na seniorima, a sustava odgovornosti odavno nema. Nekako se ne sjećamo da je ikada i postojao?