Pandemija koronavirusa uzdrmala je svijet. Stoga mnogi vjeruju kako više nikada ništa neće biti kao prije. Ekonomske posljedice osjeća skoro svako drugi građanin, a uzročno-posljedično se problemi dotiču sporta. Seniori su u koliko-toliko povoljnom položaju zbog činjenice da se uglavnom radi o profesionalcima, barem kada je riječ o najvišem rangu kod nogometa, košarke i sl.
Sponzorski prihodi su manji, ali su i dalje postojani unatoč mnogim najavama kako će se sport naći u problemima. NBA se također odigrava, Euroliga, nogometna Liga prvaka i svi ostali važniji i manje važniji događaji se odvijaju uz male prekide. No, u međuvremenu se veliki problem javlja s mlađim uzrastima. Omladinski pogoni trpe veliku štetu.
Dvije izgubljene sezone – nedostatak utakmica je veliki problem
Kada gledamo iz hrvatske košarkaške perspektive, juniori su sasvim pristojno odrađivali svoje obveze u aktualnoj sezoni, no oni nisu jedina kategorija omladinskog pogona. Što je s kadetima, mlađim kadetima ili pak početnicima/početnicama ?
Naravno, treneri i voditelji omladinskih pogona također imaju velike muke jer mnogi honorarno zarađuju trenirajući i radeći s djecom. Mjere stožera su uvelike onemogućile treninge djeci (uglavnom se to ove godine ticalo zatvorenih prostora) pa se javio problem: „Kako naplatiti djeci članarinu u klubu ako se nije treniralo?“. To rezultira financijskim problemima u klubu, izvor prihoda trenerima ponestaje, a to se odnosi na male sredine koje to najviše osjete.
S druge strane u suštini je najvažnije naglasiti kako u cijeloj toj priči najviše gubitaka imaju djeca. Naravno, jedan dio znanstvenika polemizira oko koristi za psihofizičko zdravlje, a s košarkaške strane imamo dodatni problem jer su mnoge generacije praktički izgubile dvije godine svoga košarkaškog razvoja.
Svi, osim juniora, su praktički stali krajem studenoga prošle godine. Kada na to dodamo veliku lanjsku proljetnu stanku zbog prvog lockdowna u svijetu, onda možemo pričati o dvije izgubljene godine.
Istina, nešto se utakmica odigralo od rujna do studenoga, ali to je uglavnom desetak utakmica u najboljem slučaju. Ovakva situacija ozbiljno narušava rad reprezentativnih kategorija. Teško je izbornicima i koordinatorima uopće pratiti napredak potencijalnih kandidata u ovakvim okolnostima.
Samo se možemo nadati da će iz svega izaći jedna pozitivna priča i da mlade reprezentacije neće to osjetiti na stagnaciji igračkog razvoja. Nedostatak utakmica za vrijeme košarkaškog odrastanja je ipak veliki problem i mora se gledati u nekom smjeru koji nudi rješenje.