U 35. godini Lukša je završio karijeru uz poruku:”Pamtim samo sretne dane”

Kako smo prije nekoliko mjeseci objavili, bivši hrvatski košarkaški reprezentativac, Lukša Andrić, odlučio je u 35. godini završiti profesionalnu karijeru. Presudili su veliki problemi s leđima, a sada se u intervjuu za Dubrovački vjesnik prisjetio cijele karijere, od rodnog Dubrovnika, preko Cibone, Galatasaraya, hrvatske reprezentacije… pa sve do zadnje stanice u mađarskom Szonlokiju.  Popularni Lule, u karijeri je osvojio 10 trofeja u četiri države te igrao na pet velikih natjecanja s reprezentacijom.

„Volio bih da sam još mogao igrati, ali zbog problema s leđima nisam više mogao. Bilo je na kraju: ‘Veži ga tu’. ‘To bi bilo to’. Prve dane nakon prestanka nije mi nedostajala lopta, trening, ali poslije jest. Lagao bih kad bih rekao drugačije, ali svako malo bi me zaboljela leđa, te mi je bilo jasno kako je ipak to, to i kako nema dalje. Muku mučim s leđima još dok sam bio u Kazahstanu. Pred kraj te sezone, 2014./15., ‘iskočio je disk’. Morao sam na operaciju. Preskočio sam čitavu iduću sezonu zbog toga, ali je nakon toga sve bilo u najboljem redu do sredine prošle sezone, moje posljednje. Tad su mi dva diska malo ‘izašla’, i to možda ne bi bio problem da nije bilo te ranije ozljede i operacije. Trebalo je zbog toga dosta više samokontrole, pazit se u igri. Pokušao sam jer je pred nama bio završni turnir Kupa Mađarske. Ozljede su nas desetkovale. Bilo je onih koji nisu mogli nikako izaći na teren. I tako, igrao sam, i uspio sam izdržati. Još smo osvojili trofej, ali nakon toga više nije išlo… Sve se raspalo. Više nisam mogao. Pričao sam tad s trenerom i vodstvom kluba. Rekli su mi, odmori, pa ćemo vidjeti što će biti. Pokušao sam se oporaviti, pokušavao cijelo prošlo ljeto, ali nije išlo, baš nije nakon čega sam donio odluku: ‘Gotovo’, ‘Nema više’…“

Lukša Andrić je tako u 35. godini zaključio igračku karijeru, koju je počeo pod koševima Gospina polja, u dresu Dubrovnika.

„Brat Đivo je prvi počeo trenirat košarku i on je bio razlog što sam došao na trening košarkaškog kluba. Odmah sam zavolio košarku. Inače, sportsku karijeru sam počeo trenirajući vaterpolo, ali, kako smo prvih mjesec dana samo plivali, odustao sam. Probo sam potom igrat’ tenis, ali kad je trebalo izać na teren u podne, na plus 35, po zvizdanu, i od toga sam odustao. I onda sam se uhvatio košarke. Tu je sve bilo odlično. Gušto sam. Imam jednu sezonu igranja za prvu ekipu Dubrovnika, zatim, a bilo je to nakon drugog razreda srednje, otišao sam u Zagreb, u Cibonu. Imao sam dosta familije u Zagrebu te mi taj odlazak nije bio tako velika promjena, kao nekima. Istina, nisam živio s njima, već u klupskom domu, ali, kažem, nije mi bilo teško. Sad kad je sve finulo, a kad gledam na taj svoj početak, i kad pogledam svoju karijeru, tih dvadeset i nešto godina, gotovo sedamnaest seniorskih sezona, ispalo je daleko bolje nego sam očekivao kad sam s bratom prvi put došao na trening u Gospino polje. Pa ni kad sam otišao u Zagreb, a bio sam tad još junior, gore sam krenuo u treći razred srednje škole, pa ni tad nisam mislio kako ću na kraju, kad prođe juniorski staž, uspjet zaigrat za prvu momčad Cibone. Želja je bila, ali Cibona je u to vrijeme bila jaka. Gotovo svi naši najbolji igrači su igrali kod kuće, većina reprezentativaca u Ciboni… Ali, nakon igranja za juniore Cibone te za Dubravu gdje su me poslali na kaljenje, stigao je poziv: ‘Dođi na trening prve momčadi Cibone’. Ni tad nisam imao velika očekivanja. Pazi, Cibona je bila svih tih godina, koliko sam igrao za nju, euroligaš. Cibona je, dakle, igrala u najjačem europskom klupskom natjecanju. Zatim sam i nakon odlaska iz Cibone igrao u Euroligi, i to za Galatasaray. Osvajao sam osim s Cibonom trofeje i u Turskoj, poslije u Kazahstanu te na kraju u Mađarskoj. Ali, vratit ću se na taj početak u Ciboni. Samo to što sam se našao u prvoj momčadi Cibone je već bilo ispunjenje mojih snova, a taj moj početak je bio nakon što je Nikša Prkačin napustio Cibonu te otišao u Tursku, u Efes. Tad sam ja upao u prvu momčad…“

_

S Cibonom je Lukša četiri puta bio prvak Hrvatske i jednom pobjednik Kupa ‘Krešimir Ćosić’, s Galatasarayom osvajač turskog Superkupa, s Astanom prvak Kazahstana, te sa Szolnoki Olajom prvak i dva puta pobjednik Kupa Mađarske. Ukupno u karijeri deset trofeja!

„Koje pamtim? Sve, baš sve, a, naravno, više se volim sjetiti onih kad sam više igrao. Vjerujem kako tako razmišlja svaki igrač. Zatim, pamtiš one koje si osvojio u dramatičnim završnicama poput onog naslova prvaka Hrvatske kad je Prka, Nikša Prkačin, sa zvukom sirene u Višnjiku pogodio za pobjedu, skočio u napadu nakon što ja nisam uspio pogoditi iz dvokoraka, te smo osvojili naslov prvaka. Neću zaboravit ni ono finale protiv Zadra kad smo u seriji na tri pobjede gubili 2:0, a na kraju slavili. To je lijepa uspomena. Ako se ne varam, tad je Hrvoje Perić igrao za Zadar. Nama je trener bio Velimir Perasović. Bila je to moja zadnja sezona u Ciboni, dakle, bilo je 2010. godine.“

Po pitanju najdraže utakmice, Lukša nije mogao izdvojiti nijednu posebno.

„Koja meni utakmica prva padne na pamet? Pa, nemam sad baš jednu utakmicu, koju bih izdvojio, i rekao, to je ta utakmica, to je meni najdraža utakmica. Pamtim mnoge, a najviše utakmice iz moje prve sezone u Ciboni. Pogotovo one euroligaške. Zatim, oglede protiv Zadra u Jazinama. Meni je ići u Jazine bilo nešto prekrasno zbog tog ambijenta. Sjećam se i one prve utakmice u Višnjiku protiv Zadra kad je pao rekord po broju gledatelja na utakmici hrvatske lige. I tad je bilo super, ali Jazine su mi bile baš posebne, i taj ambijent, koji je vladao u njima, to je nešto što se ne zaboravlja.“

Igrao je za reprezentaciju Hrvatske na čak pet velikih natjecanja:

„Inače, bio sam s A reprezentacijom na ukupno dva svjetska prvenstva, osim u Turskoj 2010. igrao sam i 2014. u Španjolskoj, te na dva Eurobasketa, 2011. u Litvi i 2013. u Sloveniji. Nije bilo onako kako smo željeli, ali ipak neću nikad zaboraviti Eurobasket u Sloveniji, čak ne toliko zbog rezultata, iako ni on nije bio loš, na kraju smo bili četvrti, već zbog navijača. Sam naš put do polufinala je bio prekrasan zahvaljujući njima. Neka druga priča, priča koja se ne može zaboraviti. Nakon što smo dobili Poljsku u Celju, a dobili smo onim košem Ante Tomića, ulaz, lijevom polaganje, za pobjedu, krenulo nas je. Sve se tad okrenulo. Na kraju su naši navijači zauzeli cijelu dvoranu u Ljubljani. Istina, u polufinalu i za treće mjesto nismo imali izgleda. Nije nam se i to poklopilo, te nismo uzeli medalju, ali ta atmosfera, činjenica da je cijela država igrala skupa s nama, to se ne zaboravlja.“

Preostali dio Lukšinog puta, detalje o euroligaškoj Ciboni, ludim turskim navijačima, Kazahstanu, igranju u najjačoj europskoj košarkaškoj ligi, ali i epizodi u zagrebačkoj Cedeviti možete pročitati na: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/sport/kosarka/luksa-andric-pamtim-samo-dobre-stvari-a-njih-je-bilo-bilo-ih-je-1011207

Iza njega je vrlo uspješna karijera, a sada mu želimo ugodnu „penziju“, neka gušta u svome Dubrovniku i Kalamoti.