Uvijek kada u sportskim krugovima krene razgovor o otkazima košarkaša za nacionalne vrste, prvo što većini pada na pamet je govor Brune Kovačevića u središnjem dnevniku HRT-a. Te 2007.godine izborniku Jasminu Repeši otkazali su Nikola Vujčić, Dalibor Bagarić, Andrija Žižić te Gordan Giriček pravdajući se zdravstvenim i privatnim problemima. Otkaza je bilo i prije, ali nikada u tolikoj mjeri da to budu četiri stožerna igrača.
Općenito u javnosti krivo je percipirana činjenica da samo naši igrači otkazuju. Pogotovo kada je Eurobasket u pitanju je uvijek poduža lista i to u svim reprezentacijama. Za ovu godinu to su potvrdili Dirk Nowitzki, Andrei Kirilenko, Luol Deng, Erazem Lorbek, Sani Bećirović, Šarunas Jasikevičius, Viktor Khryapa, Pau Gasol i mnogi drugi, redom sve nositelji igre svojih ekipa. Prava poplava otkaza tek se očekuje kada završe nacionalna prvenstva i izbornici objave spisak igrača na koje računaju.
Kako mogu nogometaši, rukometaši i vaterpolisti, a košarkaši ne?
Razloga zbog čega je to u košarci toliko izraženo je mnogo. Pokušat ću nabrojati neke, ali napominjem većina tih razloga ne amnestira igrače koji se ne odazovu u reprezentaciju. Razlog neodazivanja isključivo može biti zdravstveni problem i ništa više. Većina privatnih problema se može riješiti dobrom voljom u dogovoru s izbornikom.
Kada sagledamo momčadske sportove svaki od njih je specifičan na svoj način. Jedan od najvećih razloga otkaza košarkaša je vrijeme održavanja turnira. U pravilu startaju početkom rujna, odnosno mjesec i pol prije početka sezone. Kako se na svakom prvenstvu većina reprezentacija nada dobrom rezultatu, pripreme su nerijetko žestoke te ponekad traju duže nego one klupske. Igračima jednostavno ne ostaje dovoljno vremena po završetku sezone da im se organizam regenerira i nakon nekog vremena dolazi do teških ozljeda što svi žele izbjeći. Dva ili tri ciklusa u nizu tijelo je u stanju izdržati, nakon toga čak i oni mlađi pucaju.
Za starije igrače poput Planinića i Popovića koji su ovo ljeto otkazali reprezentaciji, teža ozljeda vjerojatno bi značila i kraj karijere na vrhunskoj razini na kojoj oni trenutno nastupaju. Zadnji takav primjer je ozljeda Marka Tomasa zadobivena igrajući za reprezentaciju. Zahvaljujući tome u zadnje dvije godine više vremena proveo je po bolnicama i kod fizioterapeuta nego na parketu. Kao rezultat toga propao mu je angažman u turskom Fenerbahceu te napravio korak unatrag u karijeri. Kako današnji vrhunski sport zahtjeva sve veće napore, nažalost ozljede uzimaju sve više i više maha čak i kod mladih sportaša.
Usporedbe radi, europska i svjetska prvenstva u nogometu se igraju netom po završetku sezone, a kratke pripreme uglavnom služe za regeneraciju igrača. Kod rukometa velika natjecanja na rasporedu su u siječnju, odnosno usred sezone kada su igrači na vrhuncu snage.
Drugi veliki problem je sustav natjecanja. Igra se velik broj utakmica koje su na rasporedu svaki drugi dan. Zbog izjednačenosti turnira reprezentacije nemaju mogućnost odmaranja igrača kako je to slučaj u rukometu, dok u nogometu utakmice su na rasporedu svaki četvrti dan te ih je manje. Zbog navedenog, ali i činjenice da Eurobasket u pravilu postaje obaveza, a ne spektakl te ga velik broj reprezentacija smatra samo kao kvalifikacije za svjetske smotre, čelnici ozbiljno razmišljaju o promjeni sustava i vremena održavanja.
Novac vodi glavnu ulogu
Jedna od bitnijih stvari također je i tržište igrača. Ono što je košarka prema nogometu, to su rukomet i vaterpolo prema košarci. Košarkaši su puno bolje plaćeni od rukometaša ili vaterpolista. Stoga igranje za rukometnu ili vaterpolo reprezentaciju često znači i osiguravanje egzistencije jer nakon dobro odigranog turnira igraču uvelike raste cijena. S obzirom na manje plaće i manji odabir klubova u datim sportovima to je od velike važnosti. U košarci to nije slučaj i rijetki su oni koji uspiju tijekom prvenstva nabiti cijenu.
U današnjem svijetu igrači kruh zarađuju u klubu, a ne reprezentaciji. Reprezentacija služi samo kao izlog, a u tom izlogu malo tko se ima priliku pokazati. Samim time logično je da su klupski interesi i vlastita karijera ispred interesa reprezentacije.
Kult reprezentacije
Otkazom spomenutih košarkaša s početka teksta i ono malo podrške i vjere u reprezentaciju je nestalo. Nadodamo li redovite poraze u četvrtfinalima, svima je jasno da u hrvatskoj kult košarkaške reprezentacije gotovo i ne postoji, a navijača, svi znamo, već odavno nemamo. Igrači se s nevjericom ispraćaju na natjecanja i u samom tom okruženju nije lagano igrati. Podvučemo li crtu ispod svega navedenog, otkazi nas uopće ne čude.
Dok će svatko U Hrvatskoj znati nabrojati prvih 11 nogometaša ili prvih 7 rukometaša, u košarci neće znati nabrojati pet kandidata za reprezentaciju, a petorku iskreno niti ja ne znam. Razloga ima mnogo, a djelomično je kriv i dio medija koji često potencira negativne informacije i daje im prednost nad pozitivnim vijestima, a javnost ih uzima zdravo za gotovo.
Jedna dobra utakmica može biti okidač Hrvatskom narodu da promjeni mišljenje o reprezentaciji, a jedan dobar rezultat da se promjeni mišljenje o košarci. Danas Hrvatska ima jednu novu mladu ekipu koja je u nastajanju i u svakom slučaju zaslužuje podršku. Nikako nije u redu od strane javnosti da ih olako otpisuje prije samog natjecanja. Reprezentaciji je potrebna podrška kakvu uživaju nogometaši, rukometaši i vaterpolisti jer oni to mogu. Nije Ante Tomić ništa manji Hrvat nego Igor Vori niti je Marko Popović manji Hrvat nego Josip Pavić. Za reprezentaciju se uvijek navija, kao i što se za reprezentaciju uvijek igra srcem jer zastava je svetinja.