Dosta mi je teško pisati o Draženu načinom na koji drugi pišu zbog toga što nisam bio te sreće da ga gledam u njegovim najboljim košarkaškim danima. Ako išta zamjeram svojoj majci, onda je to upravo činjenica da me donijela na ovaj svijet par godina prekasno da bi mogao gledati majstora na terenu. Usporedno s tim, bilo bi licemjerno od mene govoriti o tome kako je On moj idol, kako ga je bilo gušt gledati s loptom i kako košarka bez njega nije ista. Ipak, danas sam odlučio biti najveći licemjer na svijetu i govoriti upravo to zbog toga što je sve velika istina. Dražen se rodio s loptom, živio je s loptom, i umro je s loptom. U mislima.
Ovaj tekst ne želim iskoristiti kako bi pisao činjenice koje svaka osoba u Hrvatskoj već napamet zna. Ako postoji netko tko još ne zna, može to pronaći na drugomu mjestu jednostavnim klikom miša. Barem danas je to lako jer tekstova u Draženu Petroviću ne fali. Ovaj tekst je napisan za stare emotivce kojih ima puno, iako neki ne žele priznati.
Svima je dobro poznato kako i gdje je počela priča Dražena Petrovića kao košarkaškog igrača, na starom dobrom Baldekinu u narančastom dresu s brojem četiri na leđima. Već tamo je bilo jasno kako će mali iz Šibenika biti nešto važno u košarci. Donio je Šibenki naslov koji nikada nije priznat za stolom, ali priznat je u šibenskim srcima. Hvala Šibeniku od svega srca što nam je podario takvog igrača i opravdana kritika zbog toga što se u tom gradu punih 18 godina nitko nije sjetio napraviti spomenik u sjećanje njihovog dragulja. Tek prošle godine, na ovaj dan, konačno je nekom došla ideja kako Dražen ipak zaslužuje nešto u rođenom gradu. Naravno, nije potreban spomenik kako bi ga se pamtilo, ali bilo bi lijepo da se netko sjetio ranije. Znate zašto? Kada vas vaše dijete jedne lijepe šibenske večeri upita što predstavlja spomenik koji vidi i tko je taj čovjek na njemu, vi mu počnete pričati jednu od najljepših košarkaških priča svih vremena. Zbog toga i još puno drugih stvari, Šibenik je morao reagirati ranije. Kakav god bio, spomenik danas postoji i lijepo ga je vidjeti. Druga opaska ide ljudima koji su odgovorni za propast Šibenke, kluba o kojem je Mozartova karijera započela. Ne želim ulaziti u detalje oko toga da li se trebalo spasiti Šibenku, tko je trebao reagirati, ali stvarno je sramotno da klub takve tradicije propadne. Baš zbog toga što je dao najboljeg europskog igrača svih vremena, baš zato što se na svim stranicama diljem svijeta u priči o Draženu spominje i Šibenka. Danas u Šibeniku postoje dva kluba, jedan je privatni Jolly, a drugi se smatra nasljednikom Šibenke i zove se GKK Šibenik.
Nakon toga je uslijedila zagrebačka avantura i odlazak u Cibonu koja je s njim bila jedna od najboljih europskih momčadi. Od svega, najviše u oči bode 49 poena velikom Real Madridu, klubu koji je bio njegova sljedeća stanica. U Madridu je osvojio dva trofeja, treba spomenuti finale europskog kupa kada je utrpao 62 poena Caserti! Već tada je bio najveći europski igrač i zov NBA lige je bio sve glasniji. Danas je sasvim normalno vidjeti europsku NBA momčad ( Toronto Raptorsi, Minnesota Timberwolves), a velike zasluge idu upravo Draženu Petroviću i Vladi Divcu, koji su otključali vrata NBA lige za europske igrače.
Prije nego što počnemo pričati o američkom snu, dozvolite mi da kažem nešto o košarkaškom putu Dražena Petrovića koji je bio savršen upravo zbog toga što je išao korak po korak. Dakle, počeo je u rodnom Šibeniku igrajući za klub koji tada nije bio u samomu vrhu nacionalne košarke. Nije odmah otišao dalje nego je čekao da skupi dovoljno utakmica i iskustva kako bi bio spreman za sljedeći izazov. Ostao je u klubu u kojem je bio najbolji igrač i već tu je naučio preuzimati odgovornost. A bio je prilično mlad igrač. Nakon toga je uslijedila spomenuta Cibona koja je tada bila najbolje što se može ponuditi od hrvatske košarke. Iako je pružao briljantne predstave i pola Europe je čekalo u red za njega, nije brže bolje otišao nego je ostao skupljati iskustvo u klubu u kojem je opet bio najjača karika. Nakon, pazite sad, pune četiri godine otišao je u Real Madrid nakon kojeg je otišao u NBA ligu. Uz to, Dražen je obožavao trenirati i često je ostajao šutirati dugo u noć kako bi bio još bolji. Težio je savršenstvu i zbog toga je najveći. Postojalo je još odličnih igrača u to vrijeme, neki su čak imali više talenta od Dražena, ali on je bio najveći upravo zbog toga što je cijeli svoj život podredio košarci. Kada pogledate razvoje naših mladih igrača danas, postaje vam jasno u kakvom je stanju naša košarka. Citiram izjavu jednog igrača koji je otišao iz Hrvatske dosta mlad: “U Hrvatskoj je stanje katastrofalno. Rado bi ostao i išao lagano, ali jednostavno nemam gdje”. Uopće ne želim govoriti o tome koliko igrača nije dosegnulo maksimum upravo zbog toga što su bili prisiljeni otići igrati van, u klubove kojima još uvijek nisu dorasli.
NBA liga i Dražen Petrović nisu se slagali u početku. Portland Trailblazersi su uzeli Dražena koji je dobivao jako malo prilika da pokaže raskoš svog talenta. Naravno, Drexler je uz Jordana tada bio najbolji igrač lige na svojoj (i Draženovoj) poziciji i treneru nije bilo lako staviti nekog tamo bijelca umjesto zvijezde momčadi. Zbog toga su ga odlučili mijenjati u New Jersey Netse gdje je Petrović konačno dobio priliku i okrenuo svijetla pozornice na sebe. Portland je franšiza koja se smatra prilično nesretnom, tome u prilog ide činjenica kako su propustili Jordana. Uz to, treba spomenuti Odena i Brandona Roya. I naravno, Dražena Petrovića. Spomenimo samo kako je Petrović postizao preko 40 poena u najjačoj ligi svijeta i to dovoljno govori o njegovoj veličini. 1992. godine je osvojio srebro na Olimpijskim igrama u Barceloni. Hrvatska je tada izgubila od jedinog pravog “Dream Teama” predvođenog Jordanom, Birdom i Magicom. Nakon toga slijedi godina koja je obilježila njegovu karijeru u oba smjera. Te godine njegova karijera doživjela je vrhunac, Dražen je živio američki san i bio je europska zvijezda u Americi. Izabran je u treću momčad NBA lige, odveo Netse u playoff, a postotak šuta mu je bio na sjajnih 51,8 posto. U trenucima kada je proživljavao ono zbog čega je naporno radio cijeli život, dogodio se 7. lipanj – dan koji će zauvijek ostati zapamćen kao najcrnji dan hrvatskoga sporta.
Hrvatska je igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv Slovenije u Poljskoj i bila je veliki favorit za pobjedu. Čak i bez Dražena, Hrvatska bi vjerojatno vrlo lagano pobijedila Slovence. Ali Dražen je htio biti tamo, htio je predvoditi svoju reprezentaciju u toj utakmici. Hrvatska je pobijedila glatko, ali nitko se više ni ne sjeća tog rezultata koji je pao u drugi plan. Ma, u peti plan. Nakon utakmice, momčad se zaputila na aerodrom kako bi se vratila u Hrvatsku. Na putu za taj avion je bio i Dražen koji se u zadnji čas predomislio i odlučio krenuti automobilom s tadašnjom djevojkom. Svima je jasno što se dogodilo u sljedećih nekoliko sati. Košarka je izgubila čovjeka koji ju je ludo obožavao. A obožavala je i ona njega. Isto tako, obožavali su ga i ljudi diljem cijeloga svijeta koji su istinski tugovali za košarkaškim Mozartom. Najgore je bilo u Hrvatskoj, u zemlji gdje je sve počelo. Ali zaustavimo se malo kod onog trenutka kada je Dražen odlučio doći u Poljsku i igrati za svoju reprezentaciju. Nakon uspješne NBA sezone, nitko mu ne bi rekao ni riječi da je odlučio reći “ne” Hrvatskoj te da je otišao na zasluženi odmor na Havaje ili bilo gdje drugdje. Ipak, odlučio je biti tu kako bi pomogao svojim suigračima. Nije glumio zvijezdu, iako je upravo to i bio. Ne tako davno, naši reprezentativci su otkazali jedno prvenstvo zbog toga što su bili “umorni od teške sezone”, zbog neslaganja s trenerom i zbog starosti. Svi se jako dobro sjećamo tko su bili pojedinci i o kojem je prvenstvu riječ i baš zbog toga ih nema potrebe imenovati. Ja nisam tu da kritiziram nekoga jer nemam to pravo, ali uistinu je nevjerojatno da igrači nisu spremni uskočiti i pregristi za reprezentaciju kada je jedan Dražen to mogao napraviti? Dražen, koji je bio najveća zvijezda europske košarke u to vrijeme. Također, ne želim omalovažavati ničije karijere, ali ne treba biti pametnjaković kako bi se zaključilo da ti pojedinci nisu napravili ni približnu karijeru kao Dražen. Igranje za našu reprezentaciju je ponos zbog kojeg se mora pregristi umor čak i ako ste prije toga zaista imali tešku i napornu sezonu. Dokle god se tako razmišlja, slavit ćemo prolaz u četvrtfinale nekog natjecanja kao najveći uspjeh hrvatske košarke. Da se razumijemo, to je uspjeh, ali hrvatska košarka zaslužuje bolje. I može bolje.
Postoji još jedna nevjerojatna činjenica u vezi smrti Dražena Petrovića. Doslovce u zadnji tren odlučio je izabrati automobil umjesto aviona i to nam pokazuje koliko je zapravo tanka linija između života i smrti. Dražen je i tada izabrao ono što voli, izabrao je vožnju s voljenom djevojkom. To su dvije ili tri sekunde razmišljanja i predomišljanja koje su bile dovoljne da zauvijek izgubimo košarkašku legendu.
Nakon njegove smrti, hrvatska košarka kao da je stala. Ljudi kao da nisu mogli vjerovati u to što se dogodilo dečku koji nizašto nije bio kriv. Nekada imam osjećaj da se hrvatska košarka još uvijek nije oporavila od tog događaja, ali naravno da je to samo opravdanje za loše stanje u kojem se trenutno nalazimo. Smrt Dražena Petrovića morala je motivirati ljude kojima je košarka život za još bolji rad i trud kako bi se Dražen ponosio dok nas gleda gore na nebu. Ipak, dogodilo se suprotno. Dogodilo se to da ne možemo skupiti najbolje igrače da igraju za reprezentaciju, dogodilo se to da mladi igrači propadaju zbog nemarnosti naših vodećih klubova, dogodilo se to da su Cibona, Zadar i Split bili na rubu propasti. Dogodilo se to da je Šibenka ugašena. Kako to objasniti Draženu Petroviću? To nije zadaća nas navijača koji želimo gledati naše jake klubove i jaku reprezentaciju, to je zadaća onih koji su odgovorni za ovo stanje.
I onda se pročuje za nekog klinca iz Šibenika koji je zabio 40 poena Litvi u finalu juniorskog prvenstva i odveo Hrvatsku do zlata. Pročuje se priča o klincu za kojega se već sada trgaju najbolji europski klubovi i kojemu već sada poznati svjetski stručnjaci predviđaju uspješnu NBA karijeru. Ljudima se vrate sva ona sjećanja oko Dražena i Šibenke i budi se nada da će hrvatska košarka dobiti novog Petrovića, ali iz bajke nas probudi šamar hrvatske košarkaške realnosti u kojoj taj dragulj još uvijek ne može pronaći klub. Dok se čeka odluka FIBE oko toga može li Dario Šarić igrati za KK Split, nadamo se kako će ta priča dobiti sretan kraj. Šibenik je odlučio dati novoga dragulja, pitanje je samo hoće li se taj dragulj pravilno brusiti.
Anthony Morrow je igrač koji je prošle godine nastupao u natjecanju trica na američkom All Star Weekendu , a inače je bio igrač New Jersey Netsa. Anthony je zauvijek osvojio srca hrvatskih navijača jer se na tom natjecanju pojavio u dresu Dražena Petrovića. “Bio je najbolji šuter svih vremena”, bile su riječi nadolazeće zvijezde Netsa. To je veliko priznanje, ali još veće je kada vam vječni hvalisavac Reggie Miller prizna da ste bolji od njega. Reggie je rekao da je jedini šuter bolji od njega samoga bio upravo Dražen Petrović.
Na početku NBA sezone 1993./94. Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut pod krov dvorane New Jersey Netsa. Tadašnji trener Netsa Chuck Daly na ceremoniji je rekao: “Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio ovome klubu, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti ono što smo upravo vidjeli na ekranu, taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh, i sa stanovišta košarke izbačaj lopte prema košu. Nikad ga nećemo zaboraviti.”
Fališ košarci koja je neizmjerno pala otkada te nema, ali sigurni smo kako tebi košarka ne fali zato što sam siguran kako Dražen i sada negdje gore šutira slobodnjake poslije napornog treninga. Siguran sam kako Dražen i nakon smrti nije prestao igrati i voljeti igru košarke koja ga je zauvijek obilježila. Znate zbog čega? Zbog toga što on ne može bez košarke, a košarka još manje bez njega. Sretan ti rođendan kapetane!