Ante Delaš jedan je od trojice igrača Zadra koji je na Višnjik stigao nakon ispadanja iz ABA lige u sezoni 2010/11. Zadrani su tada odlučili složiti momčad koja ih može ekspresno vratiti u društvo najboljih regionalnih klubova, a da pri tome ne opterete isuviše blagajnu kluba. Uspjeli su, a Delaš, Kaštropil i Vrbanc ostali su članovima kluba te i dalje, na višoj razini natjecanja, igraju važne uloge.
U razgovoru za službene stranice ABA lige Ante Delaš nam otkriva svoj košarkaški put, želju da jednog dana zaigra s bratom Mariom koji danas nosi dres Žalgirisa, omiljene trenutke iz svoje karijere, ali i one koje bi najradije zaboravio.
Kada se prvi put kod ‘malog Ante’ javila želja da postane košarkaš?
Košarkom sam se počeo baviti s osam godina. Nakon dvije godine provedene u privatnoj školi košarke preselio sam se na Gripe koje su bile moj dom sve do 21. godine života. U Splitu sam prošao kroz sve dobne kategorije kluba. Iako kao seniori nikad nisam dobio pravu priliku ponosno kažem da je Split moj klub. Sada sam zreliji i drugačije gledam na to jer shvaćam da je i sjedenje na klupi škola. Bio sam član hrvatske košarkaške reprezentacije do 16, 18 i 20 godina, znam i što se na tom nivou traži. Od seniorskih momčadi osim u Splitu igrao sam u Trogiru i sinjskom Alkaru. Zadar je prvi klub koji mi je pružio priliku igrati ABA ligu. Sinjske godine nikad neću zaboraviti, dali su mi šansu da pokažem što mogu igrajući u kontinuitetu i to mi je na neki način i donijelo transfer u Zadar.
Skromno kažeš kako ti je Zadar dao priliku da igraš ABA ligu no valja napomenuti kako si se sam izborio za takvo što jer si bio dio tima koji je vratio Zadrane u regionalno natjecanje te si uz Franka Kaštropila i Gorana Vrbanca jedini igrač ‘sa strane’ koji je zadržan i za kojeg je procijenjeno da može pomoći momčadi i na višoj razini natjecanja.
Kada su me zvali, na Višnjiku su slagali momčad za povratak u regionalno natjecanje. Nije im nakon ispadanja bilo lako dovesti igrače. Nisu baš svi htjeli u Zadar, dosta igrača ih je odbilo. Meni je to bio izazov. Pokazalo se da sam dobro procijenio. Vratili smo se u regionalno natjecanje u iznimno teškoj konkurenciji i ove sezone skupljam prva ABA-ligaška iskustva što držim neprocjenjivim. Svjestan sam da sam to zaslužio, da sam u prvoj godini u kojoj sam nosio zadarski dres bio jedan od bitnijih igrača, ali isto tako Zadrani su mi se mogli zahvaliti, a nisu i zbog toga sam ja zahvalan njima. Nadam se da sam im ove godine barem dijelom uzvratio.
Navijači su zadovoljni tvojim igrama, struka kaže kako si igrač koji kvalitetno odgovara na postavljene zadaće i u napadu i u obrani. Kako osobno procjenjuješ svoje igre u dosadašnjem dijelu sezone?
Zadovoljan sam jer je u ovom trenutku realno da ostvarimo svoj cilj, a to je ostanak u ligi. Na početku natjecanja nije mi baš bilo drago čuti da je to naš cilj. Ne volim niske ciljeve. Osobno sam mislio da se možda možemo boriti čak i za Europu. Ispalo je kako je ispalo. Bilo je tu i nespretnih i nesretnih poraza. U ovom trenutku je najvažnije da je ostanak u našim rukama i mislim da će to završiti u najboljem redu.
Što se točno događalo kroz sezonu, sve je izgledalo relativno dobro do Nove godine?
Mi smo tempirali formu za početak sezone koji nam je donio izuzetno težak raspored. Izgledalo je to na početku dobro. Kod Partizana smo imali priliku za pobjedu, deklasirali smo Crvenu zvezdu. Uslijedio je mali pad, ali onda smo se opet vratili. Dobili smo Cedevitu u Zagrebu, dosta dobro odigrali u Širokom gdje smo izgubili dobivenu utakmicu, pa smo nanizali tri pobjede. I tada je došla ta stanka, pa su krenule izmjene u momčadi, dolazak i odlazak Burgasona, dolazak Morovića, odlazak Allena, evo sada i dolazak Thornea. Sve se to na određeni način mora osjetiti u ekipi, posebice kada ode prvi play maker. Nije lako preuzeti tu ulogu.
Pratilo vas je i dosta negativnih šumova s tribina. Čini se da ste konačno na utakmici s Radničkim dobili toliko željenu pozitivnu energiju koju trener Ante Nazor priziva već duže vrijeme. U takvom ozračju, posebice nakon vrijedne pobjede, bit će vam kudikamo lakše ući u završne okršaje u borbi za ostanak protiv direktnih konkurenata Szolnokija i Splita.
Svi mi znamo kakva ja zadarska publika. Nakon poraza depresija, nakon pobjede euforija. To nije dobro. Mi igrači ne bi smjeli padati pod to, no od krvi smo i mesa i to na nas utječe. Ili nas zakoči ili ponese. Bila je dosta teška i sumorna atmosfera, gubili smo u nizovima . Publika je negodovala, tražili su smjenu trenera, odlaske igrača, dopirali su do nas povici protiv igrača i kluba. Praktički je bila atmosfera kao da ništa ne valja, a mi smo znali da nije tako. Nisu naše pobjede u prvom dijelu sezone bile slučajne. Dobiti Crvenu zvezdu, Partizana i Cedevitu ne možeš slučajno. Znali smo da radimo i vrijedimo i nismo se predavali i čini se kako nam se sve vratilo u najvažnijem trenutku, uoči raspleta sezone. Publika je također prepoznala ozbiljnost situacije, stali su iz nas, podržavali nas i dizali, mi smo uzvratili dobrom igrom i vrijednom pobjedom. Idemo sad u Mađarsku. Vjerujem da to možemo dobiti. Ako su bolji neka nas dobiju. Ja mislim da nisu i da ćemo mi iz te utakmice izaći kao pobjednici. U tom bi slučaju protiv Splita mogli zaigrati s manje pritiska na leđima. Vidjet ćemo, idemo jednu po jednu utakmicu. Teško je planirati previše unaprijed. U ovom trenutku najvažnije je da ovisimo sami o sebi.
Protiv Radničkog ste odigrali možda i najbolju obranu u sezoni.
Sigurno je tako, pogotovo kada se zna protiv koga smo igrali. Radnički je jedna izrazito napadačke momčad sa sjajnim igračima poput Amaninga, Borisova, Whitea, Ćapina… Ostavili smo ih na 68 poena i od toga su dosta zabili na kraju kada su stizali rezultat. Mislim da s takvom obranom možemo igrati sa svima. Jedan dan će se otvoriti šut, drugi neće, možemo i izgubiti utakmicu, ali dok smo tako čvrsti u obrani nema straha za nas.
Zadar bi na kraju natjecanja, unatoč činjenici da se bori za ostanak, mogao biti klub o kojem će se priče pričati jer bi se lako moglo dogoditi da na Final Fouru zaigraju redom klubovi kojima ja Zadar uspio skinuti skalp.
To je to. Mi smo ove godine tek ušli u ligu i možda bi bilo prerano da se uključimo u tu borbu za vrh, no činjenica je da tu stvarno odlučuju nijanse. Uz malo više sreće, ozljedu manje ili pogođeno bacanje više mogli smo se držati sredine ljestvice i nadati se borbi za vrh. Mi igrači vidimo da to možemo, ali fali nam kontinuitet. Želja nije dvojbena.
Najdraža pobjeda u sezoni?
Ona protiv Partizana. U pet sekundi bili smo gubitnici, pa pobjednici, pa opet gubitnici i na kraju je uslijedio onaj Travisov koš na moje dodavanje iz auta. Nevjerojatno kakva utakmica!
Koji poraz ove sezone ne možeš prežaliti?
Onaj protiv Širokog na gostovanju mi je najteže pao. Bili smo bolja momčad. Imali smo 13 razlike i kontrolu utakmice. Onda su sijevnule dvije trice Vragovića i sve se izokrenulo. Tko zna kako bi se sezona odvijala da smo tada slavili.
Najdraža pobjeda u karijeri?
Bilo ih je puno u dresu Zadra osim ove s Partizanom. Draga mi je ona kada smo lani u četvrtfinalu Kupa Krešimira Ćosića pobijedili Cibonu na Višnjiku. Zabio sam tada koš za pobjedu. Što reći o raspletu borbe za mjesto u ABA ligi kroz hrvatsko prvenstvo u Trnskom protiv Zagreba. Mi smo trebali izgubiti manje od 7 koševa ili dobiti, ali nam nikako nije odgovarao produžetak koji bi Zagrebu dao priliku da ode iznad tih 7 koševa. Simon nam je u trenutku dok je Zagreb vodio dva razlike ostavio 20 sekundi prije kraja loptu. Nije želio da oni zabiju za +4, već je gurao nas u nepromišljeni potez nadajući se da ćemo se prevariti i zabiti za produžetak. Prvo je Vrbanc fintirao šut, pa je Ivanov krenuo sam prema košu. Srce mi je stalo. Na kraju sam ja uzeo loptu i pogodio tricu za pobjedu čime smo upisali dvije pobjede, odnosno zadnje kolo učinili rezultatski nevažnim. Čudo od utakmice!
Često tražiš loptu, preuzimaš odgovornost. I protiv Radničkog si zabio tricu na isteku napada kada su Kragujevčani opasno priprijetili i smanjili zaostatak s -17 na -8.
Volim odlučivati. Ne bojim se toga. Jednom će ući, drugi puta neće.
Najteži poraz u karijeri?
Najgore u životu općenito, a ne samo zbog košarke osjećao sam se kada smo se lani u hrvatskoj A1 ligi poskliznuli u Slavonskom Brodu. Borili smo se za povratak u ABA ligu, a napravili smo veliki kiks. Još smo imali peh s autobusom kojem se razbilo staklo pa smo se tako našli na dvostrukoj vjetrometini. Nitko riječ nije progovarao. Sjedili smo i gledali u prazno. Nisam znao gdje sam.
Osim tebe i mlađa braća su vezana uz košarku, jedan profesionalno, drugi rekreativno?
Mario je krenuo u košarku dvije godine iza mene i moram reći da je bio dosta nezainteresiran. Ja sam stalno vikao ‘Vodite me na trening’, a on je išao po onoj ‘Ide brat idem i ja’ i nikad nije bio toliko zagrižen. Kasnije se košarka i njega primila. Sustigao me i prestigao, napravio je dobro karijeru, igra Euroligu u Žalgirisu, a ja se iskreno nadam da će još napredovati. Ima odličnog trenera koji cijeni rad. Izborio se za 15-20 minuta igre po utakmici u najjačem europskom klupskom natjecanju. Njegovu igru krasi dosta dobrih stvari nevidljivih oku prosječnog gledatelja, ali te stvari i te kako treneri vole. Jako je zadovoljan u Žalgirisu. Nakon ove sezone istječe mu ugovor pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Najmlađi brat Alen je rekreativno trenirao za sebe, još uvijek voli zaigrati basket, ali nije se navukao na košarku kao Mario i ja.
I dogodine u Zadru?
Ugovor mi ističe to je činjenica, ali stvarno je nepošteno i prerano išta govoriti. Očekuje nas borba za ostanak u ABA ligi, utrka za naslov prvaka u kojem vidim našu šansu. Nije tajna da mi je u Zadru dobro, ali profesionalni sport ima svoja pravila i ja ih se moram pridržavati.
Jednom ponovno s bratom u ekipi?
Bili smo u istom klubu, ali malo igrali zajedno. Bilo bi to lijepo.
Možda i u Zadru?
Ha, ha. Sve je moguće.