Ante Delaš, posljednjih pet godina karijeru provodi u inozemstvu, osvojio je naslov prvaka Poljske 2018. godine, a zadnju sezonu proveo je u mađarskom ZTE-u, gdje ga je doveo naš trener Ante Nazor koji je u prosincu te sezone bio i smijenjen.
33-godišnji Solinjan bio je ponajbolji igrač Premijer lige, što u dresu Zadra, što u dresu zagrebačke Cedevite, s kojom je osvio domaći kup i prvenstvo. Odigrao je tada i Euroligašku sezonu 2014/2015, pod vodstvom Jasmina Repeša. U prvoj utakmici protiv Unicaje zabio je i 12 poena.
Na kraju, Ante je za svoje igre bio nagrađen i pozivom u reprezentaciju, koju je vodio upravo Jasmin Repeša. Bio je član najuspješnije hrvatske reprezentacije u posljednjih 15 godina, one sa europskog prvenstva u Sloveniji 2013 godine, kada smo protiv Litve bili jedno poluvrijeme udaljeni od finala.
200 centimetara visoki košarkaš kako kaže još ne razmišlja o kraju karijere, ali na pitanje gdje bi jednog dana za gušt mogao završiti karijeru pročitajte u nastavku razgovora.
Napunio si 33 godine. Kako te služi zdravlje i koliko još možeš dati košarci kao igrač?
“Pozdrav svim čitateljima! Ne planiram daleko unaprijed, idem sezonu po sezonu, najvažnije je ostati zdrav. Fizički se osjećam dobro i samo neka tako ostane.”
Najprije trica, pa asistencija Travisu za pobjedu. Doživljavaš li tih posljednjih 8 sekundi utakmice protiv Partizana kao najdraže trenutke koje si odigrao u dresu Zadra na Višnjiku?
“To mi je sigurno jedna od dražih pobjeda u dresu Zadra zato što stvarno rijetko dođe do tako lude završnice, ali bilo je još pobjeda koje se pamte. Ostaje žal što u moje tri godine u Zadru nismo uzeli ni jedan trofej.”
U zadarskom dresu imao si dosta clutch trenutaka, sjećaš li se konkretne situacije kada si dobio nadimak “Sveti Ante”?
“Ante Matulović je za mene jedini zadarski Sveti Ante”
“Ne sjećam se, znam da mi je pravi Sveti Ante, Ante Matulović, jedan dan na treningu rekao da me ljudi po gradu tako zovu, ali za mene je i tada i sada on jedini zadarski Sveti Ante.”
Prije 7-8 sezona šutovi s 8 metara su bili jako rijetki, praktički nevidljivi. Takvi potezi na neki način smatrali su se “divljanjem”. Što je bila prekretnica da počneš uzimati takve “lude” šuteve, jesu li treneri imali utjecaj na te poteze i ako da, tko od njih najviše? Jesu li ti dali “slobodne ruke” da pokušavaš s takvim šutovima?
“Te šutove sam puo puta šutirao na treningu prije nego sam ih počeo koristiti na utakmici, tako da ne mislim da je to ludost ako se trenira i ako imaš dovoljno samopouzdanja i trenerovog povjerenja da šutneš i na utakmici.”
Na početku seniorske karijere proveo si dvije sezone u Trogiru i jednu u sinjskom Alkaru. Koliko ti je to “kaljenje” u manjim sredinama pomoglo u daljnjoj karijeri?
“Pomoglo mi je puno, u Splitu nisam igrao, a u Trogiru i Alkaru sam dobio šansu i to su sezone koje pamtim. I dan danas imam prijatelje u Trogiru i Sinju, a o užitku igranja ispred Maligana ne treba ni govoriti.”
Igrao si u 6 država uključujući i Hrvatsku. Koju od tih liga u kojima si igrao smatraš najkompetitivnijom?
“Najkompetitivnija je sigurno ABA liga, tu imate ekipe iz Eurolige i Eurokupa, ali spomenuo bi i poljsku ligu koja je jako dobra i zahtjevna.”
Naslov u Poljskoj odlično iskustvo, pogotovo što je i Sobin bio tu, uz odličnog trenera MilIčića
Uz Cedevitine trofeje kupa i naslova, osvojio si i naslov prvaka u Poljskoj, i to u suradnji s hrvatskim trenerom Igorom Miličićem. Kakve te uspomene vežu na tu sezonu i kako je bilo surađivati s Igorom?
“Taj naslov u Poljskoj je odlično iskustvo, pogotovo što je i Sobin bio tu. Cijelu sezonu smo se gurali, bodrili i družili uz odličnog trenera Miličića koji je to sve vodio. Na kraju je taj naslov bio kruna svega, sezona za pamćenje.”
Suigrač u Poljskoj bio ti je Josip Sobin, jeste li još u konktaktu?
“U kontaktu smo, naravno. Sa Josipom se znam još iz mlađih kategorija Splita, tako da smo već dugo prijatelji.”
Kada si posljednji put odigrao “1 na 1” s bratom, tko je pobijedio? Igrate li i koji drugi sport u slobodno vrijeme, nakon kraja sezone?
“Ha-ha, ne igramo 1 na 1, nismo ni ista pozicija, ali treniramo skupa preko ljeta sa još nekim igračima iz Splita, bude tu i basketa i svega. Od drugih sportova tu su plivanje i rijetko vaterpolo, uglavnom se igra košarka.”
Kako bi ocijenio proteklu sezonu u Mađarskoj?
“Sezona u Mađarskoj nije bila baš bajna, prije svega jer je Nazor koji me doveo vrlo brzo otpušten. U klubu se nakon skoro svake utakmice nešto mijenjalo, bilo je tu svega, ali i to je dobro iskustvo.”
“mađarski klubovi su financijski puno jači”
Možeš li usporediti kvalitetu mađarske lige s hrvatskom Premijer Ligom?
“Teško je uspoređivati, ali ako zanemarimo naše ABA-ligaše, mađarski klubovi su financijski puno jači. Ima dosta dobrih stranaca, liga je zahtjevna, ali naši domaći igrači su talentom sigurno ispred Mađara.”
Kada bi mogao birati, u kojem bi klubu volio završiti karijeru?
“Ne razmišljam o kraju karijere pa je malo teško odgovoriti na to, ali sigurno negdje blizu, možda Alkar, za gušt.”
Jesi li pratio finale hrvatske lige i, ako da, možeš li nam dati komentar i viđenje finalne serije?
“Pratio sam finale, bilo je zanimljivo, igrala se dobra košarka, mislim da je Zadar zasluženo prvak. Izgledali su bolje kroz cijelu sezonu, pa tako i u finalnoj seriji.”
Bio si član reprezentacije 2013. godine, jedno poluvrijeme nas je dijelilo od finala. Nažalost, dogodila se treća četvrtina protiv Litve. Kakva je atmosfera bila tada, sjećaš li se punih tribina u Stožicama?
“Atmosfera u Stožicama je bila super, puno naših navijača. U ekipi se sve posložilo, nažalost medalja nam je izmakla, ali treba priznati da su Litvanci bili bolji u toj utakmici.”
Kad pogledaš unazad, doživljavaš li to “krunom” karijere, nastupanje za reprezentaciju? Naročito na jednom velikom natjecanju.
“To je sigurno najveće natjecanje na kojem sam igrao i to se pamti, ali isto tako pamte se i klupski trofeji. Teško je uspoređivati, reprezentacija je ipak priča za sebe.”
Dijelio si svlačionicu s puno velikih igrača, kada bi odabrao 4 suigrača uz sebe, s kojima si igrao kroz karijeru, koja četvorica bi to bila?
“Teško je to birati, uvijek ću nekoga preskočiti, ali recimo s kim se najbolje razumijem na terenu… Neka bude Luka Babić, Ivan Ramljak (može i Marko, bitno da je Ramljak!), brat Mario i Josip Sobin.”
A kojeg trenera? I zašto?
“Bilo je puno odličnih trenera tako da mi je teško jednoga izabrati.”
Ante, hvala ti! Želimo ti još puno uspješnih sezona, malo nam je žao što si u ligama gdje te teže pratimo i praktički ponekad ne vidimo, ima li mogućnosti da te dogodine možda ponovno gledamo na domaćim parketima?
“Hvala i Vama! Vidjeti ćemo što će biti za sljedeću sezonu!”
Kada se prisjetimo onih svih trica ili važnih trenutaka u kojima je Ante bio najveći, najsigurniji te bi rijetko podbacio kada bi se utakmice lomile.
E kad bi mogli o Anti i njegovoj karijeri zapjevati poznatu: “Kako je dobro, vidjeti te opet…(na našim parketima)”
Foto: KK Cedevita Olimpija/Aleš Fevžer